Između 2014. i 2019. je njemački Savezni ured za migraciju i izbjeglice (Bamf) zaprimio oko 5.000 dojava o migrantima koji su u zemljama iz kojih su došli navodno počinili ratne zločine. Njima se predbacuju “kaznena djela u vezi s kršenjem međunarodnog prava”.
Te je dojave Bamf dalje proslijedio njemačkom Saveznom kriminalističkom uredu i njemačkom Glavnom državnom odvjetništvu, piše u izvještaju najtiražnijeg njemačkog lista Bilda, koji se pak poziva na navode njemačkog Saveznog ministarstva unutarnjih poslova. Uz to je tim dvjema službama dostavljeno još dodatnih 2.000 istovrsnih dojava iz drugih izvora. Ukupno je dakle riječ o oko 7.000 prijava zbog ratnih zločina. No na kraju je dosada pokrenuto samo 129 istražnih postupaka.
Previše dojava
Samo 2015. i 2016., na vrhuncu takozvane migrantske krize, njemačkim je vlastima dostavljeno 3.800 dojava, iz njih je međutim uslijedilo svega 28 istraga. Kako je jedan glasnogovornik Ministarstva unutarnjih poslova izjavio Bildu, “veliki broj dojava nije omogućio da sve budu uzete u policijsku obradu”.
Ove brojke navedene su u jednom odgovoru njemačkog Ministarstva unutarnjih poslova na pitanje kluba zastupnika Liberalne stranke (FDP) u saveznom parlamentu Bundestagu. Liberalna političarka Linda Teuteberg je za tabloid Bild izjavila, da ratni zločinci nikako ne bi smjeli u Njemačkoj dobiti zaštitu. “Ja nisam baš sigurna da se savezna vlada posljednjih godina s nužnom ozbiljnošću bavila ovim problemom.”
Bude se mučna sjećanja
Sličnih prigovora njemačkim vlastima je bilo već i za vrijeme te neposredno nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini. Još u veljači 1994. je tadašnji zastupnik u Bundestagu Stefan Schwarz (CDU) optužio ministarstvo unutarnjih poslova njemačke savezne zemlje Sjeverne Rajne-Westfalije “da u zemlji postoje čitava gnijezda ratnih zločinaca koje nitko ne dira”, te da je “to poznato i policiji”. Tada je i saveznom ministarstvu vanjskih poslova Schwarz predbacio kako “je već prije nekoliko mjeseci dostavio listu ratnih zločinaca, ali na to nitko nije reagirao”.
Kao konkretni slučajevi navedeni su primjeri kada su žrtve progona, silovanja i mučenja iz BiH prepoznale svoje mučitelje – koji su kao izbjeglice našli utočište u Njemačkoj – u Berlinu, Stuttgartu i Braunschweigu. Najpoznatiji je svakako slučaj Duška Duleta Tadića, koji je ubijao i mučio u logoru Omarska. Njega je, nakon što je prepoznat, u veljači 1994. u Münchenu uhitila specijalna jedinica njemačke policije, a kasnije je on osuđen od strane Haškog tribunala za ratne zločine na 20 godina zatvora.
(Izvori: az/dw,afp, kna, dpa)