Bivši hrvatski veleposlanik u BiH Ivan Del Vechio u intervjuu za portal ‘požega.eu’ komentirao je i političko stanju u BiH. On je povučen s dužnosti veleposlanika u BiH nakon što se sastao u Banja Luci sa članom Predsjedništva BiH i predsjendikom SNSD-a Miloradom Dodikom na 9. siječnja kada se u tom entitetu obilježava neustavni Dan RS-a. Del Vechio tvrdi da on nije sudjelovao u obilježavanju Dana RS-a, a na ovaj slučaj svojedobno se osvrnuo i, tada kandidat za predsjednika Republike Hrvatske, a danas novoizabrani predsjednik Zoran Milanović. Inače, Del Vechio je SDP-ov veleposlanik u BiH, a mandat mu je produžen i nakon dolaska na vlast HDZ-a.
Podsjetimo na Milanovićevu izjavu na sučeljavanju sa kandidatkinjom Kolindom Grabar Kitarović u drugom krugupredsjedničkih izbora gdje se on dotaknuo i ovog diplomatskog skandala. Naime, Milanović je, odgovarajući napitanje tko će mu biti sugovornici u BiH rekao:
“Razgovarati ću praktički sa svima, potpuno svjestan legitimiteta i manjka legitimiteta gosp. Komšića. Tu je Milorad Dodik i Republika Srpska koja je takva kakva jest, ali ona je činjenica, uz sve moje rezerve koje prema tome postoje. Tu su, naravno, i Bošnjaci kao brojčano najveći politički korpus u BiH, Tu su i Hrvati. Hrvat sam, hrvatski predsjednik i morati ću o tome jako brinuti. To su sve stvari o kojima treba voditi računa, to je jako delikatna situacija rješenja preko noćinema i neće biti. Gospodina Komšića poznajem godinama, međutim, ne zanosim se iluzijom da je stvari moguće riješiti preko noći. Ukazivati ću na probleme, ali neću se ponašati onako kao što se ponašala hrvatska vlast kada je veleposlanika praktički smijenila, ukorila, zato što je otišao u Banja Luku na obilježavanje Dana Republike Srpske. Samo po sebi neobično, međutim, to isto radi i gospodin Čović koji je predsjednik HDZ-a i vodeći političar hrvatske komponente u BiH – i to je potpuno normalno, da ima to savezništvo, o čemu imam mišljenje, dopuštam to. Ali, kada to napravi hrvatski veleposlanik njega se promptno povuče”.
Prenosimo intervju bivšeg hrvastkog veleposlanika u BiH Ivana Del Vechia s portala Pozega.eu, a koji je cjelokupan prožet pitanjima o BiH:
Službujući kao veleposlanik u susjednoj državi Ivan Del Vechio izuzetno je upoznat sa odnosimau BiH i nefunkcioniranjem sustava, a ostvario je brojne kontakte sa nizom dužnosnika tako da je pogodna osoba za razgovor ponajviše o BiH, ali i odnosima u zemljama našeg okruženja.
Kako gledate na sadašnji trenutak Bosne i Hercegovine?
-Politička stabilnost te zemlje je uvjet svih uvjeta (condicio sine qua non), te njene opstojnosti zbog kompleksnosti političkih odnosa unutar nje same, ali i utjecaja tih odnosa na sve zemlje u njenom okruženju ali i šire. Dovoljan je jedan pogled na Daytonski mirovni sporazum i spoznaja modela po kome je definirana organizacija sustava vlasti i nadležnosti svih razina vlasti: državna, entitetska, županijska/kantonalna (u Federaciji ih ima 10), te lokalna što u brojkama znači 13 vlada (bez Distrikta Brčko) u kojima sjedi 260 ministara sa dodatnih 137 općinskih administracija što je čini najskupljom vlašću u Europi.
Usprkos tom ogromnom birokratskom aparatu nedostatak političke volje, tolerancije i međusobnog povjerenja među političkim akterima koji bi omogućili harmonizaciju i protočnost informacija, te osiguralo pravovremeno donošenje odluka usklađenih sa euro-atlanskim zadacima koje Bosna i Hercegovina definirala kao svoj strateški cilj, dramatično usporava potrebne reforme.
Dodatni problem ovakvog ustroja zemlje su različite političke koncepcije budućeg razvoja BH društva. Srbi žele povratak na izvorni Dayton: vlastitu obrambenu politiku, sudstvo, indirektne poreze i neke druge nadležnosti definirane u izvornom tekstu tog dokumenta koje su visoki predstavnici korištenjem tzv. bonskih ovlasti prenijeli na razinu države.
Bošnjaci vide BiH kao građansku državu po principu- jedan čovjek jedan glas, što je jasno potvrđeno Programskom deklaracijom SDA 13. rujna ove godine. Budući da Bošnjaci već sada čine 51 posto stanovništva to bi Srbe i Hrvate u budućnosti pretvorilo u nacionalne manjine.
Tamošnji Hrvati žele konzumirati ustavno pravo jednakopravnog konstitutivnog naroda i regionalni ustroj države s visokom razinom decentralizacije. Upravo nedostatak konsenzusa oko ovih temeljnih pitanja koči brže reforme i zadržava status quo u toj zemlji, na taj način blokira cjelokupne integracijske procese, kako prema EU tako i u NATO što u konačnici definira BiH kao zemlju niske političke stabilnosti.
Od kakvog je ogromnog značenja politička stabilnost BiH za Hrvatsku najbolje je objasnio kolumnist Mirko Galić ustvrdivši da je BiH i stabilnost te zemlje, partnerstvo s njom i njena euro-atlanska perspektiva za nas najvažniji vanjskopolitički faktor, a bilateralni odnosi su od strateške važnosti. I to ne samo zato jer je ona naš prvi susjed s kojim dijelimo najdužu granicu koja je ujedno i vanjska granica EU, već zbog povijesnih, kulturoloških i gospodarskih veza, a posebno zbog činjenice da u BiH žive Hrvati, povijesno dovršena nacija koja je ujedno dio hrvatskog nacionalnog korpusa.
Osim toga Hrvatska se Daytonskim ugovorom, koji je međunarodni dokument, obavezala zajedno sa ostalim potpisnicima osigurati njegovu implementaciju, kao i svih njegovih 11 aneksa među kojima je ključan Aneks 4, koji je ujedno i Ustav BiH, u kome se BiH definira kao državu sa dva entiteta i tri jednakopravna konstitutivna naroda.
Neomogućavanje Hrvatima konzumiranje tih svojim ustavnih prava kao konstitutivnog, tvorbenog naroda je ključan uzrok nedovoljne političke stabilnosti te države što je potvrdio Ustavni sud BiH i naložio Parlamentu BiH da izmijeni neke članke tog zakona, kako bi I Hrvati mogli sami birati svoje legitimne predstavnike na svim razinama vlasti. Ovo je od izuzetnog političkog i dugoročnog značenja za stabilnost BiH jer bi se time omogućila politička pluralizacija i u Hrvata što bi u konačnici omogućilo formiranje koalicija ne samo na nacionalnoj osnovi (kako je sadašnja praksa) nego na ideološkim premisama.
Kako razriješiti tako zamršenu situaciju?
-Problem je rješiv, ali treba dublje poznavati kompleksne odnose u toj zemlji: povijest, kulturu, te političke procese kroz koje je prošla posebno zadnjih stoljeće i pol. Važno je akceptirati činjenicu da u BiH žive tri naroda sa svojim jezikom, kulturom, religijom, odnosno nacionalnim identitetom, bez obzira što se su te kulture kroz povijest preklapale i time obogaćivale jedne drugu, ali su uvijek ostale homogenizirane u svojim kolektivitetima. To je potvrđeno Daytonskim sporazumom i odlukom Ustavnog suda BiH 2014. godine.
Na drugoj strani političke klackalice imamo zahtjeve Bošnjaka, kojih je po posljednjem popisu iz 2013.godine više od 50 posto, te većine bošnjačkih i probošnjačkih stranaka, koji žele građansku državu po sistemu jedan čovjek jedan glas. Taj pristup podržava i EU, jer većina njenih država su jednonacionalne, a i sama EU je utemeljena na individualnih pravima. Validnost takvog pristupa potvrdio je i Međunarodni sud uz ljuska prava u Strasbuorgu u poznatom slučaju Seidić/Finci. I u tim činjenicama uočen je ključni problem: na jednoj strani Ustav BiH priznaje kolektivitete, a na drugoj strani međunarodna zajednica je stanovišta da BiH treba biti građanska država. To podsjeća na Titov koncept pretvaranja naroda bivše države u Jugoslavene!
Rješenje ove jednadžbe bilo bi jednostavno da većina pripadnika sva tri naroda u BiH žele građansku državu, jer da je to tako, političke stranke kao što su SDP, Komšićev DF i druge koje u svojim političkim programima preferiraju građansku državu, osvojile bi na izborima većinu u Parlamentu BiH dovoljnu za promjenu Ustava i ustrojile BiH kao građansku (jednonacionalnu) državu. No, to se u BiH još od rata nikada nije ni približno dogodilo.
Ostaje samo jedno rješenje: promjenom Izbornog zakona omogućiti svima izbor njihovih legitimnih predstavnika, brzo formiranje vlasti, bez bilo kakvih uvjetovanja, kojima smo cijelo vrijeme svjedoci, političku stabilnost i ubrzanje euro-atlanskih integracijskih procesa. Kroz proces pregovora i zahtjevne strukturne reformne posebno poglavlja 23 i 24 jačat će pravna država, osigurati ljudska prava, te sloboda medija i govora, što će u konačnici olabaviti okove kolektiviteta i potrebe da se samo nacionalnom homogenizacijom mogu ostvariti Ustavom zagarantirana ljudska prava. Tako će građani te države imati više razloga da budu patrioti svoje domovine (ustavni patriotizam), a manje članovi nacionalnih kolektiviteta.
Ukoliko se to ne dogodi nastavit će se status quo što primjer Mostara zorno pokazuje. Tamo izbori nisu održani već više od deset godina, Hrvati će se nastaviti iseljavati (po nekim procjenama sada ih ima manje od 400 tisuća), a kao rezultat BiH će se biti sastavljena od dva jednonacionalna entiteta: Rebublika Srpska, koja je već sada dominantno naseljena Srbima i Federacija u kojoj će Hrvati biti nacionalna manjina. Svaki od ovih entiteta biti će interesna zona velikih igraća: RS pod utjecaja Rusije, a Federacija pod utjecajem Turske. U konačnici BiH će postati neka vrsta konfederacije s nikakvim šansama da jednog dana postane članica EU.
Imaju li izbori u RH povezanosti sa stanjem u susjednoj državi?
-Ne bih se upuštao u prognoziranje predsjedničkih izbora, no upozorio bih glasače da dobro prate izbornu kampanju i poruke koje imaju kandidati za čelnu funkciju u Hrvatskoj kada je u pitanju BiH i kako misle graditi naše bilateralne odnose. To pitanje je od izuzetne važnosti ne samo za stabilnost BiH, položaj Hrvata u toj zemlji nego i za političku stabilnost naše domovine. Ključno je rješavanje hrvatskog pitanja u BiH.
Potpisujući Daytonski mirovni sporazum RH se obavezala zajedno s drugim potpisnicima na njegovu striktnu implementaciju dok se ne postigne unutarnji konsenzus oko eventualne promjene Ustava BiH. Drugo, kao punopravna članica EU I NATO-a RH svojim poznavanjem i velikim iskustvom iz pristupnih pregovora, kao i poznavanjem povijesnih procesa na području Zapadnog Balkana, može pomoći kako BiH tako i drugim zemljama u njihovim euroatlanskim integracijma. Tako će Hrvatska graditi svoj imidž, ozbiljne i uređene članice koja prihvaća sve vrijednosti zapadnih parlamentarnih demokracija. Treće I možda i najvažnije, Hrvatska će se konačno osloboditi pritiska da nije dovoljno učinila za svoj narod u BiH.
Imidž Hrvatske u EU, ali i okruženju, ovisiti će i o načinu na koji ćemo rješavati naša otvorena pitanja: odlaganje nuklearnog otpada, uzajamni povrat imovine, korištenje vode iz Buškog jezera, povratak boraca ISIL-a, vraćanje duga za isplaćene mirovine umirovljenicima iz BiH. Tu nisam spomenuo Pelješki most – za mene je to pitanje zatvoreno jer je Hrvatska ispunila sve tehničke uvjete susjedne države koji se odnose na dimenzije mosta i time uvažila zahtjeve Predsjedništva BiH iz 2017. godine. Prilikom rješavanja ovih problema RH ima dovoljno argumenta, ali i novih ideja kako ih riješiti na obostrano zadovoljstvo.
Te razgovore treba odmah započeti novoizabrana prva osoba naše države. Pri tome je vrlo važno da svim članicama EU objasnimo kompleksnost političkih odnosa u BiH, a posebno potrebu usvajanja novog Izbornog zakona čijim bi se usvajanjem pluralizirala politička scena i među Hrvatima u toj zemlji, (jer ako sada ne glasaju samo za jednu političku opciju, gube svaku mogućnost na participiranje u vlasti). Nadam se da je to bila jedna od ideja premijera Plenkovića kada je u Bruxelles poslao svoje najjače diplomate.
Kako vidite proširenje Europske unije na zemlje Zapadnog Balkana?
-Taj proces neće ići brzo, a ni lako. Ispunjavanje zahtjevnih kriterija za ulazak je vrlo kompleksan posao. Sve zemlje iz skupine WB6 (Srbija, Kosovo, Crna Gora, Sjeverna Makedonija, Albanija, te BiH), za koje analitičari tvrde da su „zarobljene zemlje“ korupcijom, organiziranim kriminalom, nedostatnom pravnom državom, nepoštivanjem ljudskih prava, nefunkcioniranjem državnih institucija i nedostatkom elemenata tržišne ekonomije, s time su suočene. Tome treba dodati i sveopći porast raznih vrsta radikalizma, pa je teško predvidjeti kako, kada i koja zemlja će brže ili sporije napredovati na tom putu.
Do sada su najdalje otišle Crna Gora sa otvorena 32 od 33 poglavlja, te Srbija sa otvorenih 17 poglavlja s tim da posljednje poglavlje za njih predstavlja ogromnu gotovo nepremostivu prepreku-priznanje Kosova. Optimistična procjena Europske komisije je da ove dvije zemlje imaju šanse do 2025. godine postati članice EU. Ostale zemlje iz te skupine imaju status kandidata ili potencijalnih kandidata. Uz spomenute unutarnje probleme koji se moraju riješiti u tom procesu pregovaranja postoje i vanjski vrlo ozbiljni utjecaji koji ih usporavaju kao što su kineska agresivna industrijska diplomacija, rusko nametanje energetske ovisnosti, te snažno tursko širenje utjecaja prema zapadu koristeći prije svega nekonzistentnu politiku EU prema Zapadnom Balkanu (novi primjer nepoštenog odnosa prema Sjevernoj Makedoniji), uključujući i ucjenama zbog migrantske krize. U isto vrijeme Turska tu istu krizu kao alibi koristi i za stavljanje pod svoju kontrolu (okupiranje) velike dijelove Sirije.
Ključan okidač za ubrzavanje procesa pridruživanja tih zemalja moglo bi biti srpsko priznanje Kosova na čemu najviše radi američka administracija. To potvrđuje i imenovanje američkog veleposlanika u Berlinu Richarda Grenella za posredovanje između te dvije države. Tim činom Srbija bi definitivno potvrdila da želi biti članica EU i dio zapadnog demokratskog svijeta, uz uvjet slabljenja utjecaja ruske vanjske politike na procese u toj zemlji. Takva pozicija Srbije izazvala bi domino efekt na integracijske procese prije svega u BiH, te Crnoj Gori, ali onda i na ostale zemlje te skupine.
Osporava se vaš odlazak u Banja Luku na dan proslave RS-a?
-Termin sastanka je ranije dogovoren. Teme su bile vrlo važne: moguća žalba Sudu za pravo mora u Hamburgu čime bi bila obustavljena izgradnja Pelješkog mosta, promjene izbornog zakona, gradnja mosta preko rijeke Save kod Gradiške, povratak izbjeglica, odlaganje nuklearnog otpada, migranti, sigurnosna situacija itd.
Taj sastanak nisam mogao odbiti, a u odluci da idem u Banja Luku poštivao sam sva pravila službe uzimajući u obzir da se službeno sastajem s predsjedavajućim Predsjedništva BiH i da ne prisustvujem niti jednoj svečanosti na proslavi 9. siječnja Dana RS. Navedeni dan u tom trenutku nije bio neustavan što je potvrdio javnim priopćenjem ministar pravosuđa BiH Josip Grubeša. U donošenju odluke da idem prevagnule su teme i njihov značaj za buduće odnose unutar BiH, ali i odnose te države s RH što se kasnije potvrdilo ispravnim u zvaničnim izjavama i postupcima člana Predsjedništva BiH iz srpskog naroda M. Dodika. Želim posebno podvući da sam se u Banja Luci sastao s legitimno izabranim predsjednikom Predsjedništva BiH, a ne s političkim predstavnicima RS.
Odlazeći na sastanak postupao sam u skladu s ključnim principima i EU o politici pomirenja. Razgovori, građenje povjerenja i traženje konsenzusa o svim otvorenim pitanjima su svrha diplomatske aktivnosti. Za te i slične moje diplomatske aktivnosti nekoliko puta sam nagrađivan među ostalim i od Europskog pokreta BiH, Ordenom građana BiH za doprinos, te države na putu EU integracija, te dva puta proglašen naj-ambasadorom regije!
Kako je reagiralo Ministarstvo vanjskih poslova?
-Reakcija je bila relativno korektna. Nisu uvaženi moji argumenti koji su bili osnova odluke da odem u Banja Luku na sastanak sa M. Dodikom. Budući sam imao sve uvjete za odlazak u mirovinu to je samo ubrzalo cijeli proces mog opoziva.
Iznenađuje što su izostala vaša objašnjenja tog postupka i svega što vam se dogodilo?
-Kako je javnost u Hrvatskoj mogla primijetiti nisam htio izlaziti s bilo kakvim objašnjenjima. Preuzeo sam odgovornost i odlučio da o tomu jedno vrijeme ne govorim iako je pritisak medija u obje države bio izuzetno velik. Naravno da mi je odlazak iz diplomacije teško pao nakon skoro 20 godina rada u toj služi.
Vaša suradnja s predstavnicima međunarodne zajednice u BiH?
-Mandat diplomatskim predstavnicima općenito traje između tri i četiri godine. To je vrlo kratko vrijeme da se detaljnije upozna politički sustav i tehnologija donošenja odlika u BiH, koji je kako sam već prije objasnio vrlo kompliciran . To je je nas iz Hrvatske velika prednost, ali I obveza. Osim toga mi imamo iskustvo iz naše povijesti kako je neprirodno stvarati nadnaciiu u višenacionalno složenim zajednicama.
I bivša Jugoslavija je završila u krvavom ratu zbog nerazriješenih nacionalnih pitanja. Iz tih razloga sam imao vrlo česte i intenzivne razgovore s mojim kolegama veleposlanicima, ali i ostalim diplomatima koji su na bilo koji način zbog prirode svog posla posjećivali BiH te tražili moje mišljenje I pojašnjenja o mnogim pitanjima od interesa za BiH kao napr. sa predstavnikom Međunarodne zajednice Valentinom Inzkom i drugima. U tome sam slijedio hrvatsku državnu politiku I nisam bio odvjetnik niti jednoj strani.
/Republikainfo.com/