Piše: Stjepan Brzica
Izjave mnogih političara nisu vjerodostojne niti dobronamjerne makar ih umotali i u svilu da bi bili prihvatljive. Vjerovatno ni inicijatori mirovne ofenzive nisu slobodni od pritiska vlastitih ekstremista što znači da je ekstremizam na svim stranama dovoljno jak da ugrozi vladajuće kad eventualno, pod pritiskom činjenica, počnu pozitivnije misliti.
A kada usporedimo devedesete godine sa najnovijim zbivanjima, metode nam se čine iste.
U osvajačkoj politici izbacivale su se parole: Gdjegod ima srpski grob to je Srbija. Pisali su po zgradama „Ovo je Srbija.“
To nisu samo ekscesi neodgovornih jer iza sebe imaju podstrekače. Naravno da su ponude o zajedničkom odavanju počasti svim žrtvama odbijene što je ekstremistima dobro došlo. A odbijene su za to što se ne mogu izmiksati kosti žrtava u Srebrenici sa oko 35o poginulih Srba u blizini Srebrenice, a među njima su bili vojnici, a ne samo civili.
Srebreničke žrtve su zarobljenici, dovedeni nad iskopane rake i hladnorvno pobijani, njih preko osam tisuća.
Čuveni Nikola Špirić izjavljuje da je jedina stabilna u Bosni i Hercegovini Republika Srpska.
Koliko je stabilna trebalo bi piati ljude koji tamo živie a među koje ne spada Špirić jer nije u situaciji osiromašenih, besposlenih koji čak jedva sa sa zakašnjenjem primaju penzije od kokoje se ne može živjeti. Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Ivanić podržava Vučićevu inicijativu o zajedničkom danu sjećanja na sve žrtve za koju Ivanić mora znati da je šuplja i neprihvatljiva. Taj Ivanić je u Beogradu razgovarao sa Vučićem uz ostalo o pruzi Beograd – Zvornik- Tuzla-Sarajevo.
Koja bi glavna funkcija bila te pruge?
Najvjerovatnije u funkciji ne zaboravljene „Velike Srbije“ kao i onda kad je ubrzano građena.
Ona je trebala poslužiti prometu sve do takozvane sprske krajine u Hrvatskoj. Nije se ispunila ta velikosrpska nada jer Tuzlu nisu mogli osvojiti.
Nema sumnje da bi se neki političari htjeli osloboditi tereta genocida, ali bi se odmah suočili sa ekstremnim nacionalistima u svojim redovima koji se napajaju mržnjom i falsifikatima stvorenim u prošlim vremenima a i sada. Čemu služe falsifikati i provokacije izvjesnog Štpca, koji ne gleda na kalendar. Trud ekstremista je uzaludan za to što u njemu nema ni najmanje iskrenosti kao ni istine.
Nije sasvm jasno što Vučić podrazumijeva pod zajedničkim odavanjem počasti svim balkanskim žrtvama. Možda je u suštini iskren, ali zbunjuje činjenica što je Istovremeno mirovna ofenziva garnirana uvredama koje više kazuju o suštini. A to govori da nije vrijeme za laži. Vjruje se da Vučić nije išao u Srebrenicu s lažnom porukom.
Vidjelo se da je bio iskren u odavanju počasti žrtvama, ali nije mogao učiniti onaj presudni korak i priznati srebreničku činjenicu. U Vučićevom gestu i nedostatku hrabrosti da ide do kraja, moglo se naslutiti da je ekstremni nacionalizam toliko jak da Vučić nije mogao priznati očiglednu činjenicu.
To je velika šteta za Srbju, a za ostali svijet je sve potpuno jasno. Ubrzo nakon komemoracije u Srebrenici održana je vojna parada u povodu pobjede hrvatske vojske koja je tada slomila takozvanu Srpsku krajinu na svojoj okupiranoj teritoriji.
U Srbiji i u Dodikom entitetu proglašen je bio dan žalosti. Koja hipokrizija Nisu oni žalovali zbog izbjeglica koje su sami pripremili za odlazak, a Srbija i je teško i nevoljko dočeka. Govorilo se „izbeglice – izelice“. Namjeravali su velik dio izbjeglica preseliti na Kosovo da bi valjda popravili krvnu sliku Kosova u svoju korist.
Kad govorimo o izbjeglicama i protjeranima, namjerno se zaboravlja da je sa teritorija koju sada nepravedno zauzima Srpska 220.000 Hrvata.
Protjerano je i puno Bošnjaka. Samo 137.000 u velikoj većini Bošnjaka bilo je u srpskim logorima.
Glavni povod za „žalost“ zbog ‘Oluje’ bio razbijeni san o Velikoj Srbiji. Čule su se uvrede na račun Hrvatske, ali zbog konačnog sloma ideje o Velikoj Srbiji.
Treba, međutim, istaći da ni Tuđman nije bio nevin u svemu.
On je bio s Miloševićem perfektuirao nepametnu ideju o „humanom preseljavanju“ što je odmah mogao zaključiti kuda to vodi. Na sreću taj ludi plan nije ostvaren. Neki ekstremni krugovi u Hrvatskoj su se ponijeli kao slonovi u staklarskoj radnji. Izvikivali su ustaške parole i pjevali ustaške pjesme. Scena je time bila kompletirana. Možda se najgore ponio HDZ u Vukovaru, jer je vukovarsko gradsko vijeće, čitaj HDZ, zmjenilo Statut grada Vukovara da se Srbima odrekne pravo na ćirilično pismo, odnosno dvojezične table na javnim mjestima koje su militanti HDZ-a već razbijali.
Interesantno je napomenuti da je upravo HDZ, kad je bio na vlasti, bio pozitivno odlučio o dvojezičnim tablama a sada je odjednom toga odriče iako se time krše međunarodne obveze Republike Hrvatske, presuda Ustavnog suda…
Izgleda ipak da nije samo riječ o samim tablama, nego o HDZ-ovoj predizbornoj kapanji.
Izgleda da nisu ovaj potez dobro smislili jer će im to malo koristiti na izborima, a s druge strane izazvale su su međunacionalne tenzije koje su i do tada bile vruće.
Srbija na Balkanu
Teško je sjediti na više stolica odjednom, na Ruskoj i Europske unije. Jedna vuče po tradiciji i vjeri, a druga prema prosperitetu, ali uz to vodći računa o okruženju.
Moglo bi se reći da je ovo treći pokušaj Srbije da nađe pripadajuće mjesto u Europi.
Prvi je bio sa Aleksandrom Obrenovićem koji je zbog težnji prema bogatijem i naprednijem zapadu bio 1903. zvjerski ubijen kako bi pučisti doveli na prijestol rusofila Petra Karađorđevića.
Drugi je pokušaj sto godina kasnije završio atentatom na predsjednika vlade Zorana Đinđića. I on je vidio šansu za Srbiju na zapadu, zato su ga i ubili.
Moralo bi biti jasno, a i zna se, da se sa srebreničkim genocidom ništa ne može usporediti. Tako ‘veliosrbi’ napuhavaju svoje žrtve oko Srebrenice i procijenjuju ih na tisuće, iako je jedan banjalučki ekspert taj broj sveo na nešto više od tristo.
Naravno, da i tim žrtvama treba odati dužno poštovanje, ali bez miksanja sa kostima nevino i hladnokrvno ubijenih ljudi samo za to što su bili druge vjere, i što su ‘velikosrbi’ smatrali da ih teba poubijati i osloboditi prostor za naseljavanja Srba.
A ono što dodatno sije mržnju jest prikrivanje zločina i zločinaca. Nekakav Mladićev „svedok“ je prvo sve svalio na osuđenog Bearu koji je „ubijao bez nalogana svoju ruku”, a onda je najednom taj „svedok“ počeo tvrditi da Mladić nije imao veze sa srebreničkim pokoljem jer je „bio stalno pijan“.
Samo bi se tom svjedoku moglo postaviti pitanje da li je bio pijan od zločinačkog zadovoljstva ili se opijao „od tuge jer žrtvama onako pijan nije mogao pomoći“.
Javila se i neka familija iz Srbije s tvrdnjom da je Mladić u vrijeme pokolja u Srebrenici bio na njihovoj svadbi.
Ali, eto, snimljena kaseta je nestala.
Zatim imamo ‘Oluju’, legitimnu aikciju u kojoj je najveći dio uzurpirane hrvatske zemlje oslobođen. Bila je to trećina Hrvatske koju su svojatali ‘velikosrbi’ s ciljem da tu svoju paradržavu priključe velikoj Srbiji.
Iz te paradržave su Srbi protjerali oko 150.000 Hrvata.
‘Oluja’ je bez sumnje bila vojna akcija i tako bi postupila svaka zemlja na mjestu Hrvatske.
Tu je Vojnu krajinu koju su osnovali austrijski carevi u 17. stoljeću s ciljm obrane od Turaka koji su stalno provaljivali i pljačali po Hrvatsku, Sloveniji pa i Austriji.
Vojnu krajinu stvorili su austrijski carevi Ferdinad I. i Ferdinand II. Oni su Vlasima dali u trajno vlasništvo hrvatsku zemlju sa koje su ti isti Vlasi, dok su bili u turskoj službi, natjerali Hrvate da pronađu utočište u Austriji, u Gradišću i u Moliseu u Italiji.
Ta je “transakcija” provedena dokumentom „Statuta Valahorum“ 1630. godine čime je bečki dvor, ne iz svoje blagajne nego hrvatskom zemljom, platio Vlahe koji su čuvali Krajinu od turskih upada.
A Vlasi su ucijenjivali, prijeteći da će se vratiti Turcima ukoliko im se ne udovolji ono što traže…