Skoro 600 tisuća, točnije 593.597 osoba bilo je u nekoj od postrojbi u Oružanim snagama u Federaciji BiH. Barem tako pokazuju podatci federalnog Ministarstva branitelja i invalida. Novoobjavljeni Registar branitelja unio je nove prijepor u braniteljskoj populaciji koja se s ovim brojem ne može složiti.
Ponajviše što su Registrom, kao pripadnici Oružanih snaga, obuhvaćene i osobe koje su u vrijeme ratnih zbivanja bile pod vojnom obvezom, pripadnici Civilne zaštite, brojni zaposleni u domovima zdravlja, bolnicama, pa čak i u pravosudnim i obrazovnim institucijama itd., a sve po osnovu evidencije o isplaćenim certifikatima.
Vjerujete li da je ratovao svaki treći Hrvat ili Bošnjak?
Ako to prikažemo brojkama, to bi izgledalo ovako: 1991. godine u Federaciji BiH ukupno je živjelo 2,720.074 stanovnika što znači, s obzirom na brojku od registriranih 593.597 branitelja, da je skoro svaki njen četvrti stanovnik bio branitelj. Točnije, svaki 3,7 branitelj.
Ukoliko želimo ovaj omjer po nacionalnoj osnovi, onda to izgleda ovako: s obzirom da je registrirano 194.815 pripadnika HVO-a, kao i na činjenicu da je 1991- godine u FBiH živjelo 594.361, dolazimo do brojke da je svaki treći Hrvat bio u HVO-u. Po ovim brojkama mora se priznati da su Hrvati bili najdomoljubniji narod na svijetu ili se pomiriti s činjenicom da je rezultat više nego bezobrazno umnožen.
Nije bolje/lošije stanje ni kod Bošnjaka – zajedno s Armijom RBiH i MUP-om RBiH brojali su 402.186 pripadnika u oružanim snagama. Uspoređujući broj stanovnika Bošnjaka u FBiH 1991. godine od 1,423.593 dolazimo do brojke da je svaki 3,5 Bošnjak bio na braniku domovine.
Možda bi ove brojke bile nešto drukčije ako bi se znalo u čijim redovima je završavalo 161.938 stanovnika F BiH koji su se 1991. izjašnjavali Jugoslavenima, no one bi i dalje bile nevjerojatne.
Nije potrebno ni nagađati kakav bi ovaj broj izgledao da se od ukupnog broja stanovnika oduzme broj žena, djece, maloljetnika i starijih (!!) – mobiliziranost bi bila 100-postotna!
Ove nevjerojatne brojke zasigurno bi trebale biti predmetom izučavanja suvremenog ratovanja na svjetski prestižnim vojnim akademijama.
Međutim, dok „papirologija“ pokazuje da je svaka hrvatska i bošnjačka obitelj dala najmanje po jednog branitelja, dobro je prisjetiti se stanja brojnosti ljudstva tijekom ratnih zbivanja. Ona, za razliku od danas, ne izgledaju nimalo „ružičasta.
Upravo je loša brojnost ljudstva bila jedna od najvećih problema s kojima su se susretali nekadašnji najviši časnici i zapovjednici u HVO-u, a vrlo vjerojatno i u Armiji BIH te donosimo prikaz stanja pisanih rukom tadašnjeg zapovjednika Operativne zone Jugoistočna Hercegovina, brigadira Miljenka Lasića Miće i pukovnika Željka Glasnović, zapovjednik Brigade ‘Kralj Tomislav’.
‘Tatini sinovi’ ne žele u branitelje
ako zapovjednik Operativne zone Jugoistočna Hercegovina, brigadir Miljenko Lasić Mića, u izvješću naslovljenom na Glavni stožer HVO-a, Odjel obrane, Vladu HVO Općine Mostar, Vladu HVO HZ HB i ONO OZ JiH, od 6. travnja 1993. godine piše o uzrocima koji utječu na slabljenje morala HVO-a u Mostaru.
„Prisutno je na svakom mjestu i na svakom koraku da je motiviranost za borbu s četnicima, a sada i sa ABiH u stalnom padu i hitno je potrebno pronaći uzroke i predložiti mjere za njihovo otklanjanje“, piše Lasić. Između ostalog on ističe problem mješovitog nacionalnog sastava postrojbi HVO-a te zaključuje da „sada zbog da „sada zbog dva respektabilna protivnika imamo znatno manji broj vojnika“ te da se, htjeli to priznati ili ne „na vrlo mali broj Muslimana se može računati u sukobu sa ABiH“.
Lasić se posebno osvrće da je „problem tatinih sinova i miljenika posebna priča“.
O tome on piše: „Tako je ta kategorija, vrlo mladih ljudi, završila kao tjelohranitelji, čuvari privatnih kuća, ureda, smješteni su u razne logistike ili humanitarne organizacije gdje ih ni po čemu ne sljeduje, a vrlo često su neodgovorni i na njihovom mjestu bi kvalitetnije obavljala zadaće kategorija iskusnih ljudi između 45-60 godina. To je dovelo do situacije da nemamo ljudi za obavljanje raznih poslova i, posebice za borbu. U radne organizacije se angažiraju mladi „nezamjenjivi“ ljudi, opet po vezi, kao da rat nije. U poduzeća se u ratnim uvjetima moraju pozvati i sposobniji penzioneri.
Pišući o statusu i ugledu pripadnika HVO-a Lasić se osvrće i na vrlo zanimljive činjenice, a koje su, kako izgleda, četvrt stoljeća nakon rata, zaboravljene – koliki broj u vrijeme rata nisu željeli biti branitelji, a koliko njih danas imaju status branitelja.
„Nevjerojatno veliki broj ljudi oslobodio se vojne obveze – jedni idu na liniju, drugi kockaju i podsmjehuju im se“
„Rat je i svjesni smo da su se u njemu našle sve kategorije, od kriminalaca do ljudi s izuzetno poštenim namjerama. Dakle, danak je ratu što je na djelu kriminal svih vrsta kao krađa, šverc oružjem i svim drugim. Dok jedni idu na crtu, drugi im se podsmjehuju kockajući pred kafićima….Poznato je da se nevjerojatno veliki broj oslobodio vojne obveze kod nekakvih samoupravnih komisija i privatnim vezama, a kako se može netko baviti privatnim biznisom kad nije sposoban za vojsku? Čast izuzecima, ratnim i teškim invalidima. Njima treba, na primjer, oduzeti vozačku dozvolu i pravo na privatni biznis“, stoji u njegovom izvješću.
Ovaj zaključak tadašnjeg zapovjednika Operativne zone Jugoistočna Hercegovina, potpuno jasno može se primijeniti kao preslika konfuzije među braniteljima koju je izazvala objava Registra branitelja u F BiH. No, ovo daje i pravo stanje stvari – stalnom problemu nedostatka branitelja.
No, činjenica je da Registar pokazuje potpuno drugo – ukupno 593.597 osoba koje su provele u Oružanim snagama BiH, od jednog dana do cjelokupnog perioda – pripadnika Armije RBiH 382.263, HVO-a 194.815 i pripadnika MUP-a RBiH 19.923.
Glasnović piše o „gemišterskom ratu“ i „kriminalnim nemarom“
Skoro kao s preslikanim sadržajem, 1. lipnja 1993. godine s piše i tadašnji pukovnik Željko Glasnović, zapovjednik Brigade ‘Kralj Tomislav’ u pismu Ministarstvu obrane Republike Hrvatske i ministru Gojku Šušku, generalima Slobodanu Praljku i Janku Bobetku.
Glasnović piše o svojim zapažanjima i problemima u organizaciji obrane te ističe kako je od početka rata na prostoru HZ HB prošlo više od godinu dana ali da ipak u pojedinim općinama organizaciju obrane treba početi od samog početka.
„Do ovog trenutka svaki općinski centar (Grude, Ljubuški itd.) lako je mogao formirati „lake pješadijske brigade“ s oko 1.500 ljudi, spremnih za borbeno djelovanje….Umjesto toga, veći broj općina formirao je takoreći „seoske straže“, čija je borbena učinkovitost i spremnost na najnižoj razini. Pojedine općine mobilizirale su postrojbe 10% ili više od ukupnog pučanstva, dok se u nekim općinama stupanj mobiliziranog ljudstva kreće od 1% do 5%“, piše Glasnović zaključujući da ovaj podatak graniči sa „kriminalnim nemarom“.
On piše da je uvjeren da HVO ratuje s možda 15% energije i snaga, a da se u nekim općinama HZ HB vodi „gemišterski rat“.
Ultimatum dezerterima
„Muslimani su popunili svoje postrojbe sa ljudstvom koje je izgubio sve u ratu sa srpskim agresorom i sada se bori za životni prostor na prostorima HZ HB. Ojačani novim valom fanatizma oni ubijaju svoje dezertere“, zaključuje Glasnović.
On apelira za pomoć zbog malog broja ljudstva.
„Dok je većina našeg sposobnog ljudstva (ili najsposobnijeg) u Njemačkoj, Austriji, Hrvatskoj i drugdje, djeca od 13 ili 14 godina nose streljivo na Bokševici i dokazano je da u ofenzivnim djelovanjima nemamo dovoljan broj ljudstva na mobilnu rezervu“, stoji u njegovom pismu.
On predlaže da se odredi kriterij za mobilizaciju u cijeloj HZ HB jer je, kao pojašnjava, u svako j državi i svijetu muškarac između 18 i 60 godina vojni obveznik. Također predlaže da HVO Vlada u što skorije vrijeme definira kaznenu politiku koje se odnose za dezertere, izbjegavanje obveza u obrani domovine i odredi u čijoj su nadležnosti ta pitanja, ali i da se formiraju posebne komisije koje će provoditi takvu inspekciju po općinama.
Glasnović daje prijedlog da se dezerterima predloži ultimatum za povratak te od Vlade Republike Hrvatske traži da se uključi u rješavanje problema, da se svi koji su ilegalno u Hrvatskoj vraćaju natrag, da im se uskraćuje izdavanje domovnica i putovnica i sl.
S ovim vremenskim odmakom, zasigurno niti jedan od njih, kao ni vjerojatno mnogi zapovjednici Armije, tada nisu mogli ni sanjati da će Registar branitelja pokazati da su ovdje bili najbrojniji domoljubi na svijetu.
(Izvor: Dnevni list)