U Bruxellesu je probušen neumjereni optimizam Dragana Čovića, presahli su verbalni vodopadi Elmedina Konakovića. A iza svega se krije mutna sudbina zakona o pranju novca.
Piše: Senad Avdić za Analiziraj.ba
Nakon što je Evropsko vijeće ove nedjelje saopćilo da od početka pregovora s Bosnom i Hercegovinom o članstvu u Evropskoj uniji ove godine nema ništa (jer „nije postignut potreban stepen usklađenosti s kriterijima za članstvo“), svi su ovdašnji lideri – šampioni optimizma i zagriženi eurofanatici – zašutjeli i u crnu zemlju propali. Nijedna jedina, makar i besmislena riječ nije izgovorena, nijedan ni suvisao ni izlišan komentar nije saopćen, ni napisan. U Briselu je probušen balon neumjerenog optimizma Dragana Čovića, presahli su verbalni vodopadi eu(ro)forije Elmedina Konakovića. Ni habera se nije čulo ni od poletnih parlamentaraca Sabine Čudić, Saše Magazinovića, pa ni Predraga Kojovića, koji je koliko jučer tvrdio da smo – zahvaljujući vladajućoj koaliciji – rado viđeni gosti u Briselu, za razliku od prethodnog mračno-ledenog perioda kada je „Bosna i Hercegovina za Brisel bila špansko selo“.
Šutnja eurooptimista
Nešto je na raskošnom Božićnom prijemu, kakav sebi (odnosno, budžetu svoje zemlje) teško da može priuštiti najkatoličkija evropska premijerka Giorgia Meloni, promucala Borjana Krišto. Vijest o prolongiranju pregovora do daljnjeg ona je ocijenila kao „neočekivan neuspjeh“, ne precizirajući čiji je to „neuspjeh“. „Iskreno se“ ponadala predsjedavajuća Vijeća ministara „da taj neuspjeh neće imati većih posljedica na rad koalicije stranaka unutar Bosne i Hercegovine“. I ova izjava čelnice državne vlasti pokazuje zašto nam je ovako kako nam je i zašto tavorimo tu gdje smo – nigdje. Borjana Krišto stvar naglavačke postavlja vjerujući da odluke briselske administracije trebaju pomagati u radu „koalicije stranaka“, odnosno vlasti, a ne obrnuto: da je vlast („koalicija stranaka“) ta koja svojim činjenjem ili nečinjenjem opredjeljuje mišljenje i odluke Evropskog vijeća.
Ministar sigurnosti Nenad Nešić bi volio, kazao je, „da mu neko iz Evropske unije iznese jedan argument i dokaz po kojem je Moldavija ispred BiH i zbog čega je zaslužila da otpočne pregovore o članstvu“. Naravno da mu niko iz EU neće odgovoriti, ali ako bi to učinio, svakako bi jedan od važnijih razloga bio taj što je Moldavija, koliko je to realno u stanju, prihvatila tzv. Kopenhaške kriterije (za pristupanje), odnosno, uskladila svoju vanjsku i sigurnosnu politiku s politikom Evropske unije. Za razliku od Bosne i Hercegovine, koja je, kako stoji u izvještaju za ovu godinu Delegacije EU u BiH, to učinila tek djelomično. „Entitetske vlasti i stranke iz Republike Srpske zalagale su se za neutralan stav o agresiji Rusije na Ukrajinu, osporavajući usklađivanje sa stavovima EU i opstruirajući cjelovitu implementaciju restriktivnih mjera protiv Rusije.“
U sudačkoj nadoknadi, sredinom ove nedjelje, pred zasijedanje Evropskog vijeća napokon je Vijeće ministara BiH usvojilo Prijedlog zakona o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma. Riječ je o jednom od onih famoznih 14 zakona koje je Brisel prije godinu, dodjeljujući kandidatski status, postavio kao domaću zadaću za ovdašnju vlast uoči donošenja odluke o eventualnom početku pregovora Bosne i Hercegovine s Evropskom unijom. Sve do prije nekoliko dana usvajanje ovog zakona (koji tek treba proći raspravu u Predsjedništvu BiH i Parlamentarnoj skupštini) opstruirao je Milorad Dodik, odnosno njegovi ministri u Vijeću ministara BiH. Predsjednik Republike Srpske je, na koncu, navodno nakon „snažnog upozorenja“ jednog od državnih ministara, podržao usvajanje Zakona o sprječavanju pranja novca. Rečeno mu je da u suprotnom Bosna i Hercegovina pouzdano ide, odnosno, vraća se na „sivu listu“ Moneyvala. A to sa sobom vuče razorne posljedice: blokirao bi se pristup međunarodnom tržištu, onemogućile transakcije, dovedene bi bile u pitanje i privatne komercijalne aktivnosti.
Dodik kao Orban
Milorad Dodik se prema Bosni i Hercegovini odnosi na isti način na koji njegov evropski staratelj – mađarski autokratski premijer Viktor Orban tretira Evropsku uniju i njene institucije: bahato blokira sve procese osim onih od kojih očekuje financijske benefite.
Možda se ni na jednom zakonu kao na ovom o pranju para i sprječavanju terorizma tako reljefno ne potvrđuje istinitost floskule prema kojoj „evropske kriterije i standarde ne trebamo primjenjivati radi Evropske unije nego prvenstveno radi nas samih“.
Kada je dvije godine nakon rata Edhem Bičakčić, tadašnjih premijer Federacije BiH, na otvaranju jedne privatne fabrike pozvao „strane investitore“ da pohrle u Bosnu i Hercegovinu – gdje ih, kako je kazao, „niko neće pitati za porijeklo njihovog novca“, bila je to dalekosežno najzlokobnija poruka koju je neki lokalni političar (javno) uputio. Mislim da znam na koje je strane investitore Bičakčić mislio: na one fiktivne, ili u najboljem slučaju anonimne biznismene koji su u prijateljskim zemljama zamračivali, „štekali“ novac njegovih (Bičakčićevih) stranačkih ahbaba prikupljen tokom rata, pa ga kasnije nemilice plasirali u tržne centre i stambeno-poslovna carstva u BiH.
Istovremeno je Bičakčićev poziv predstavljao preludij za histeričnu latinoamerikanizaciju, preciznije pabloeskobarizaciju Bosne, koja je posljednjih godina metastazirala u svim svojim ekonomskim, političkim, urbanističko-ekološkim, etičkim, pa i medicinsko-zdravstvenim aspektima.
Sedam-osam godina prije Bičakčićevog poziva prljavom novcu da krene prema Bosni Vijeće Evrope je donijelo Rezoluciju o pranju novca i privremenom oduzimanju imovine stečene kriminalnim poslovima. Ta je rezolucija kasnije dorađivana, precizirana, izoštravana, ali je njen bazični karakter zadržan. Bilo je to prvi put da se u evropski pravni promet unose obaveze sprječavanja i zakonskog kažnjavanja pranja novca i njegovog ubrizgavanja u legalne financijske tokove.
Peri-deri
„Pranje novca“ je relativno novo krivično djelo, javilo se početkom ’70-ih godina u Sjedinjenim Američkim Državama kao nusprodukt jačanja narkomafijaškog biznisa u Latinskoj Americi. Prvi put sam se s tim fenomenom suočio 1988. godine, kada je u Americi uhapšen Bahrudin Buri Bijedić, tadašnji jugoslavenski konzul u Chicagu. Tu sam vijest čuo na televiziji dok sam sjedio s pokojnim Uglješom Uzelcom, iskusnim bankarom, kasnije ambasadorom BiH u Ljubljani. Trebalo je Uglješi prilično vremena da mi rastabiri o kakvom se krivičnom djelu radi, odnosno, što bi rekao naš zajednički drug Davorin Popović – „šta je tu sporno“. Zapravo, „pranje novca“ nije kao krivično djelo ni postojalo u Krivičnom zakonu Jugoslavije.
O Zakonu o sprječavanju pranja novca se govori kao o „evropskom zakonu“, kao nečemu što nam je nametnuto, gotovo neželjenom „uljezu“ u našoj pravnoj stečevini, a ne kao instrumentu koji, koliko-toliko, garantira funkcioniranje pravnog poretka i jednakosti svih pred zakonom.
Javna polemika koja je uslijedila nakon nagodbe s pravosuđem u Holandija Edina Gačanina, jednog od najvećih trgovaca drogom u Evropi, otvorila je pitanje kako je i uz čiju pomoć njegov basnoslovno veliki novac stečen na narkotržištu završio u Bosni i Hercegovini, prije svega, Sarajevu. Na primjeru uhapšenog načelnika Starog Grada Ibrahima Hadžibajrića, kako je nedavno pisao CIN, vidimo da se nisu, kako se to na početku otkrivanja afere mislilo, najveće pare vrtjele oko parking prostora u ovoj općini koje je izdavao bez kontrole. Glavna prljava lova je ulagana u nekretnine i tako legalno oprana.
Jedan je holandski medij, komentirajući mogućnost da Edin Gačanin svoju zatvorsku kaznu služi u Bosni i Hercegovini, ironično pitao da li će, poput svojih „kolega“ Pabla Escobara ili El Chapa, sam financirati izgradnju životnog prostora – zatvora u kojem će ubuduće boraviti?!
U nedjelji u kojoj se od njega očekuje da komentira odluke Evropskog vijeća, ministar vanjskih poslova Konaković branio se od tvrdnji (jednog) medija da je povezan sa sarajevskim ogrankom kartela „Tito-Dino“.
Ako se, dakle, zakonski progon pranja novca (i financiranja terorizma) primi u praksi, to će svakako biti mnogo značajnija vijest za građane ove zemlje nego što će biti eventualni početak pregovora s EU. Nećemo, recimo, svi mi skupa morati bacati grah da bismo tako saznali koje novce spomenuti Edhem Bičakčić i Selmo Cikotić investiraju u gradnju velikog vjetroparka na Vlašiću. Zakonski će se moći, odnosno morati ustanoviti ima li osnova spekulacija da Cikotić tako propire lovu stečenu krivičnim djelom za koje je nedavno (nepravomoćno) osuđen na tri godine zatvora?!
/Desk/