Piše: Srđan Puhalo/Analiziraj.ba
Ko je Bambi?
Bambi je najpoznatije tele, mladunče jelena i košute, Walta Disneya. Ono je druželjubivo, radoznalo, s pametnim i nevinim okicama koje izazivaju sažaljenje i nježnost. Roditelji su ga naučili da bude oprezan i da čim osjeti opasnost bježi u duboku šumu gdje ga niko ne može naći. U gustoj šumi, sakriven i miran, on će sačekati da opasnost prođe jer to je jedini način da preživi.
Primjeri bambi-novinarstva
U proteklih nekoliko dana, u novinarstvu Republike Srpske desila su se dva incidenta koja najavljuju proljeće, iako su prošla relativno nezapaženo. Prvo je donedavni novinar RTRS-a Marko Vejić napustio RTRS i dao jedan čudnovat intervju za portal Moja Hercegovina. Drugi incident predstavlja pismo nezadovoljnih novinara Srne, koje je ovih dana osvanulo na portalima, a koje je uredništvo Srne demantovalo.
U intervjuu koji je dao Vejić mogli smo pročitati “da je pritisak političara na novinare postao jeziv, da seže tako daleko da čak političari daju sebi za pravo da biraju pitanja koja će im novinar postavljati, termin, kada će emisija ići i slično”, kao i da “na desetine portala djeluje samo u Banjaluci a sve radi jedan te isti krug ljudi. Jedni primaju keš da objavljuju sve i svašta samo da bi opozicija došla na vlast, istovremeno ovi drugi objavljuju sve i svašta samo kako bi zadržali trenutnu vlast”.
Na prvi pogled ovo jeste hrabro i ovo jeste pošten odnos prema poslu, ali, zaboga, od novinara, pogotovo onoga koji je radio za Dnevnik ili informativno politički magazin “Pečat”, očekujemo da izbjegava opšta mjesta i da nam kaže imena tih političara, imena tih medija i emisija o kojima priča. Takođe, očekujem da nam da imena ljudi, portala i finansijera istih, koji kaljaju novinarsku profesiju, kad već ima takve informacije.
U tom intervjuu fascinirala me informacija da je bivši novinar Vejić “kao novinar na Javnom medijskom servisu istim očima gledao i vlast i opoziciju”. On kaže: “Nisam imao, niti imam, simpatije ni prema jednima. Na svom fejsbuk profilu javno sam kritikovao i opoziciju i vlast, jer je to moj posao.” Možete zamisliti novinara koji radi na javnom servisu, ili konkretnije, na RTRS-u, a svoj lični profil koristi da bi kritikovao opoziciju i vlast u Republici Srpskoj, jer to je njegov posao. Meni je to prilično čudno.
S druge strane, imamo pismo uposlenika Srne koji su nezadovoljni radom ove novinske agencije i u pismu kažu:
“Mi, novinari Srne ograđujemo se od zločinačkog udruženja koje je kidnapovalo Srnu i od nje napravilo kanalizacioni otvor za izlivanje produkata kreatora zla svake vrste, formalno i neformalno okupljenih oko Pere Simića i sličnih likova koji pokušavaju da unište svaki oblik slobodnog razmišljanja u Srni i uopšte kontrolišu javno mnjenje. (…)
Iako se to svuda i uvijek u istoriji pokazalo kao uzaludan posao, od toga, nažalost, ne odustaju glavni i odgovorni urednik Milica Džepina, njena zamjenica Tatjana Parađina, njihov pomoćnik Saša Krsman, urednik specijalnog servisa Nenad Tadić. Uništavaju i posljednji gram kredibiliteta Agencije nepoznavanjem i nepoštovanjem osnovnih normi novinarskog posla, a time i Republike Srpske i naroda kome treba da služe.”
Na kraju, novinari Srne nam poručuju:
“Uglavnom, budite uvjereni da u Srni još postoji jezgro ljudi koji bi da rade po novinarskim uzusima i u interesu javnosti. Oni koji se lažno predstavljaju kao čitava Srna jednom će proći, onih koji se plaše svoje sjenke i koji čekaju da neko drugi za njih nešto odradi uvijek će biti svuda pa i u Srni. I izaći ćemo jednom iz tame u koju smo gurnuti. Ko god može u tome da nam pomogne dobro je došao. Za početak da kidnapere i njihove pomagače pošaljemo gdje im je mjesto. A onda uz Božiju pomoć da pravimo Srnu na ponos nas i Republike Srpske. Novinari Srne.”
U ovom slučaju imamo nekoliko osoba koje su imenom i prezimenom prozvane i optužene za sva zla u Srni. Za svakog novinara, ali i čovjeka, te optužbe su više nego strašne i mogu da imaju katastrofalne posljedice za njega, njegovu karijeru i porodicu. Postavlja se opravdano pitanje: Kako ćemo jednog dana prepoznati te “časne”, “poštene” i nadasve anonimne novinare iz Srne da im odamo priznanje za ovaj “herojski” gest?
Karakteristike bambi-novinarstva
Bambi-novinar počinje kao i svaki drugi novinar ‒ od nule. Na početku je nespretan, uporan, ali radoznao i ambiciozan. Dobija zadatke koji nisu mnogo važni, gdje se može učiti na svojim greškama bez velikih posljedica po sebe i druge. Bambi radi šta mu se kaže i druželjubiv je. U početku ga svi vole i paze, jer uživaju u njegovoj nespretnosti, naivnosti, neobaviještenosti i bezazlenosti. S odrastanjem uči šta smije, a šta ne smije da radi, ko je dobar, a ko loš, preko koje granice ne smije preći. Stiče iskustvo, znanje, izvore, prijatelje, neprijatelje, ali je još uvijek dio stada kojem pripada i koje istovremeno prezire jer misli da je bolji od njih.
Jednog trenutka pašće mu na pamet da može da se izdvoji od stada svojim stilom, radom ili informacijama koje posjeduje, ali će shvatiti da je to možda opasno po njega. Moraće da bira da li će rizikovati da uđe u sukob s alfa mužjakom, da bude prezren, da ga izbace iz krda, ili biti primoran da nastavi svojim putem u nadi da će preživjeti lovce, vukove i možda postati vođa krda.
Problem nastaje što najveći broj novinara doživotno ostaju bambiji, telad koja žive u krdu (poslušni i kolegijalni), spremni da na svaki šum (potencijalnu opasnost ili pritisak) pobjegnu u rubriku kulture, lajfstajla, estrade, zanimljivosti ili, jednostavno rečeno, u običnost i anonimnost. Naravno, to će opravdati svojim perfektno razvijenim mehanizmima odbrane, odlučno zahtijevajući od drugih da ih zovu novinarima.
Bambi-novinarstvo u močvari
Kako drugačije nazvati društvo u kojem se nakon izjave novinara da “imamo neizdrživ pritisak na novinare od strane političara” ne postavljaju pitanja: ko su ti političari, ko su ti novinari, koji su to mediji? I uopšte se ne insistira na dobijanju odgovora na pitanje: Kako nazvati društvo kojem je normalno ono što je nenormalno? Kako nazvati društvo u kojem su novinari hrabriji na fejsbuku nego na javnom servisu? Kako nazvati društvo u kojem se ljudi koji ukazuju na nepravilnosti u radu novinske agencije ne smiju potpisati, jer se plaše osvete ili su sve to izmislili? Kako nazvati društvo u kojem udruženja novinara, sindikati, profesori i studenti žurnalistike, intelektualci, umjetnici i svi ostali ne reaguju na sve to?
Močvara, kako drugačije!!!