Sjevernoatlantski otok s oko 360 tisuća stanovnika, brojnim geotermalnim izvorima, prohladnom klimom i bogatom ribolovnom poviješću prilično je neočekivano mjesto za pojavu sumersko-mezopotamijskog neopaganizma. No novi religijski pokret koji se bazira na sumeranskim vjerovanjima starim pet tisuća godina, poznatiji pod kraćim imenom zuizam ili zuistička crkva, uzeo je na Islandu u posljednjih nekoliko godina malo ozbiljnijeg maha. Razlog je prilično praktičan – zuistička crkva svojim vjernicima vraća iznos uplaćenog crkvenog poreza.
Island je jedna od desetak europskih zemalja koje obračunavaju tzv. crkveni, odnosno vjerski porez. Prikupljanje takvog poreza ima svoje povijesne izvore u crkvenoj desetini, a poprima nekoliko oblika. Britanski tjednik The Economist navodi da u Španjolskoj i Portugalu građani mogu dobrovoljno odlučiti hoće li plaćati vjerski porez, dok se u nekim drugim državama građanima koji su registrirani kao kršćanski ili drugi vjernici iznos poreza automatski obračunava iz njihovih dohodaka.
Među državama se također razlikuju načini preraspodjele novca prikupljenog na taj način, kao i praksa vlasti prilikom prikupljanja novca te obračunava li se vjerski porez kao dodatni namet ili se odvaja iz sveobuhvatnijeg poreza na dohodak. U Italiji je, primjerice, plaćanje vjerskog poreza obavezno, no građani mogu odlučiti kome će se usmjeriti taj iznos – nekoj od registriranih religija ili čak državi, nominalno za socijalne i humanitarne svrhe.
Slična situacija je i na Islandu, na kojem vlast automatski obračunava vjerski porez svim građanima nakon što navrše 16 godina. Iznos novca dodijeljenog religijskim organizacijama obračunava se prema njihovim godišnjim potrebama i broju vjernika, a novac onih građana koji se ne opredijele za neku religiju ostaje u državnom proračunu.
Pojava zuističke crkve, koja svojim vjernicima refundira iznos crkvenog poreza, pokazala je da u stanovništvu svakako postoje oni koji bi rado da taj iznos ostane njima. U islandskom slučaju radi se o protuvrijednosti od pedesetak kuna mjesečno. No podaci iz nekih istraživanja pokazuju da građani u državama koje ubiru vjerski porez čak i kad nisu aktivni vjernici često ne odustaju od plaćanja tog poreza.
Postoji nekoliko razloga za to. Za dio njih činjenica da određene religijske organizacije pomažu siromašnijima i onima kojima je potrebna pomoć dovoljna je da i dalje ostanu obveznici vjerskog poreza. Drugima, u državama koje automatski počinju naplaćivati vjerske poreze, naporna je birokratska zavrzlama procesa kroz koji je potrebno proći da bi ga se prestalo plaćati. Treći zbog svojih stavova ipak ne mogu povući konačni potez te se na taj način odvojiti od religije i vjere.
Pitanje vjerskog poreza ipak nije tako jednostavno. U vremenima u kojima se naglašava jasna razdvojenost između države i religije mnogi se građani pitaju zašto države obavljaju takvu funkciju za vjerske organizacije. Njemačka, primjerice, dijelom je doskočila na takve primjedbe praksom da registrirane religijske organizacije mogu odlučiti hoće li da za njih vjerski porez prikuplja država, ali da im istovremeno naplati prikupljanje tog poreza, ili će priloge od svojih vjernika prikupljati na neke druge načine. Pitanje prikupljanja vjerskih poreza često ni nije u rukama središnje države, već se, poput situacije u Švicarskoj, rješava na razinama lokalne države.
{youtube}ANUV9UEiTss{/youtube}
Podaci iz istraživanja provedenog 2017. pokazali su da čak i u nekim državama koje imaju imidž ireligioznih društava znatan dio stanovništva plaća vjerski porez. U Danskoj čak četiri petine stanovnika plaćaju taj namet, a u Švedskoj je takvih dvije trećine. No isto istraživanje pokazalo je i da mogu postojati znatne razlike između anketnih podataka i službene statistike.
Primjerice, u Njemačkoj se čak 70 posto stanovnika izjasnilo da plaća vjerski porez iako su podaci državnih poreznika pokazali da to čini tek četvrtina stanovništva. U Austriji su se tri četvrtine odraslih građana izjasnile kao obveznici vjerskog poreza iako državna statistika pokazuje da je njihov udio tek pedesetak posto. Čini se da je u te dvije države vjerski porez poprimio drukčije značenje – radi se o porezu za koji netko vjeruje da ga plaća, piše tportal.hr.
/Republikainfo.com/