Da se, recimo, dok ih nema, ova zemlja popne barem stepenicu na listi za život najboljih evropskih zemalja. Jer, prema najsvježijim pokazateljima, do kojih se došlo temeljem mase indikatora – BDP-a, stope nezaposlenosti, kontrole korupcije, slobode medija i još 40 njih – danas je na samom evropskom dnu. Ili, da budem precizniji, lošije no u BiH se živi u još samo tri zemlje starog kontinenta.
Piše: Akademik, prof.dr Slavo Kukić
Neka idu – jer, ako ništa, možda još ponetko uspije hladne glave „promućkati“ sve ono čime nas truju. A onih, koji to čine već danas, po onome što uspijevam pratiti, još uvijek je doista malo. Velika se, primjerice, halabuka diže oko Milorada Dodika – te, kriv je za ovo, te, odgovoran je za ono. I sve to je, da ne bi bilo zabune, točno. Ne prođe, naime, niti jedan dan a da ta ljudska nesreća ne izriga poneku. I svaka mu je sračunata – ja na reviziju prošlosti, i one bliže i one nešto dalje, ja na destrukciju BiH s ciljem da se nanovo uskrsne ideju o velikoj Srbiji, pa taman se ona zaustavila i istočnije od granica kojima operira vojvoda Vojo.
Prošli tjedan je, recimo, zahvaljujući „povijesnom“ transferu „velikog“ novinara, na emisiji koju sam uređuje, bahati vožd izrigao toliko laži da su dovoljne za cjelogodišnje tjeranje na povraćanje čak i miliona normalna svijeta. Priča o Srebrenici za njega je, ako dobro razumjeh, laž, dio o broju u njoj ubijenih posebice, laž mu je i priča o stradanjima u Sarajevu – na Markalama i u ulici Vase Miskina ili Ferhadiji, kako je sarajevski „branitelji“ bošnjaštva prekrstiše – laž mu je, na koncu i priča o masakru na Tuzlanskoj kapiji. I sve te „laži“ su, tvrdi bahati vožd, proizvod smišljenog djelovanja međunarodne zajednice i domaćih „srbomrzaca“ – ja iz srpskog, ja iz ostalih naroda.
Ali, nije Dodik jedini – a nisam siguran da je za BiH i najkancerogeniji. Složiti bi se, ako me se već pita, mogao jedino s tezom kako je u odnosu na ostale puno „siroviji“. I kako ga se najvećim problemom ove zemlje doživljava zahvaljujući jedino tome – a i bahatosti koja je samo nusproizvod njegove „neotesanosti“. Jer, po čemu bi se, recimo, u odnosu na njega svecem trebalo tretirati lidera HDZ-a? Da pojednostavim, baš ni po čemu. Istina, čovjek je suptilniji, ali čim ga se „razgrne“, zasmrdi najmanje istim intenzitetom.
Po čemu bi, potom, ova zemlja trebala aplaudirati „braniteljima“ bošnjaštva? Ni po čemu. Dapače, svaka ozbiljnija analiza dovesti će do istog – da su na plećima BiH danas barem isti, ako ne i veći teret od „branitelja“ i srpstva i hrvatstva.
‘Nema’ radnika
Prethodnih me dana, recimo, zgrozi informacija kako poslovnu čovjeku ne polazi za rukom pronaći radnike u objektu kojeg otvori u Vogošći. Da, dakle, zaposli šestero nezaposlenih. Pa, zar je to moguće? Jer, tamo nezaposlena i gladna svijeta, kojemu bi radno mjesto moralo značiti koliko i karta za raj – ili dženet, svejedno – imate do besvijesti. Kako je, ako je tako, moguće da poslodavac ne uspijeva pronaći radnike? Evo kako – poslodavac je, jadna li mu majka, iz Banja Luke. A poslodavce otuda se tretira kao šejtane, što znači da s njima izbjeći treba čak i komunikaciju, kamo li za njih i raditi – pa taman da ćeš crknuti.
Netko bi, dakako, mogao reći kako je vogošćanska reakcija samo posljedica genetski destruirana naroda – ili barem njegova lokalnog, vogošćanskog dijela. No, to ne pije vode. Ali, jeste posljedica ambijenta, pa i strahova koje je tom svijetu, pretežito u Vogošći naseljenim izbjeglicama, nametnula ideologija. Koja ideologija? Ona, dragi moji, koja godinama, i desetljećima dugo, emitira poruke i razvija sustav vrijednosti kakav ove prostore nikada nije odlikovao. To se, uostalom, dosta zorno zrcali i u vremenu današnjem.
Pokušaj državnog udara u Turskoj, recimo, danas mnogi ozbiljni ljudi dovode pod znak pitanja – radi li se, doista, o propalom pokušaju ili, pak, fingiranju koje je trebalo poslužiti kao opravdanje za poništavanje svih ostataka ataturkizma? Jer, kako vrijeme odmiče, ovo potonje postaje sve izvjesnije.
Ako se, naime, pobunio dio vojske, u demokratskim bi se državama poduzimalo ono što bi vojne strukture učinilo državi lojalnima. Ali, čemu čistke u bukvalno svim sferama društva? Kakve veze s „propalim“ pokušajem imaju suci, obrazovne institucije, mediji? Zatvoreno je, kažu, preko 6.000 turskih građana koji s vojskom nemaju nikakve veze, koliko preko noći je suspendirano na tisuće sudaca, akademika, pokošene su visokoškolske institucije i smijenjeni njihovi prvi ljudi, bez posla je ostalo šezdesetak tisuća ljudi u javnim službama, pozatvarano je na stotine medijskih kuća, s Turske radio televizije otpušteno preko 300 zaposlenika, kuća Erdoganova političkog rivala pretvorena u javni WC.
Čemu sve to? I kakve veze ima s demokracijom i poštovanjem građanskih i ljudskih prava? Nikakve. Cilj je, naprotiv, Tursku odvojiti od svijeta i demokracije – i pretvoriti je u teokratsku nakaradu neoosmanskoga tipa. Uostalom, na ulice, na Erdoganov poziv, u obranu nisu izvedene snage demokracije nego islamisti, čak i džihadisti. Molitve u džamijama su, kao u vrijeme Osmanskoga carstva, bile u funkciji religijsko-političke mobilizacije, ovaj put u obrani Erdogana – i ona, baš ta i takva obrana, postaje nekom vrstom religijske obveze.
Svemu tome svijet je dao pravo ime. Izostale su, doduše, posebice od SAD, reakcije na kakve smo drugdje navikli – pa i u režimima u kojima je ugrožavanje građanskih i ljudskih prava bilo daleko ispod najnovijeg turskog. A što se moglo vidjeti, i što se još uvijek može vidjeti u BiH? Osudu? Ni u ludilu. Na sceni je, naprotiv, u dijelu zemlje kojeg kontroliraju erdoganofili, pritisak koji ima elemente i onoga u Ankari i Istanbulu.
Turski veleposlanik, tako, javno traži da se vlast iskoristi kako bi se onemogućio dalji rad turskih sveučilišta, te turskih osnovnih i srednjih škola u BiH izvan Erdoganove kontrole. Na udaru su, potom, i mediji za koje se nagađa kako su financirani iz izvora glavnog Erdoganova političkog oponenta. Atakira se, na koncu, i na novinare koji se o onome što se na Bosporu događa usude kritički progovoriti, a glavna tajnica udruge „BH novinari“ se prokazuje kao „lobista Gulenova pokreta u BiH“. Zamislite, Borka Rudić gulenofil. Svašta.
Zašto sve to – i čime sve to objasniti? Traganje za korenima bi nas, siguran sam, odvelo i u devedesete – u Alijino vrijeme. No, ništa drugačiji nije ni babin mali. Naprotiv. I u noći takozvanog državnog udara on se, ne mareći ni za reakcije u vlastitoj, zemlji izraženih etničkih napetosti i strahova, javno svrstava uz turskog predsjednika, oslovljavajući ga bratom. Uz dodatak, dakako, da on nije samo brat. Jer, za Bakira on je i „bošnjački vođa“. Prisjetimo se, uostalom, izbora za turski parlament 2014. godine i visočke potpore „bratu“. Erdogan je, reče tada Izetbegović, „naš vođa“, on „nosi naš ponos, on nosi zastavu koju je nosio pokojni Alija Izetbegović“ – i njegova pobjeda je i „naša pobjeda“, ali i pobjeda svih muslimana u svijetu, „od Kaira do BiH“, pobjeda islamskog naroda kojemu je vratio dignitet, i koji s njim živi u nadi da će dočekati i „konačnu pobjedu“.
Prema tome, neoosmanizam, utemeljen na religijskom fanatizmu, u očekivanju „konačne pobjede“, nije dio samo Erdoganove političke filozofije. On je, nažalost, dio i naše vlastite stvarnosti, i snovi o njemu su, barem što se lokalnih nam erdoganofila tiče – a njih je, pokazuju i tjedni iza nas, sve više – sve intenzivniji.
Nema ovdje silom
Ali, ništa od svega toga, posebice od mogućnosti pretvaranja snova u stvarnost. Bilo bi dobro kad bi ih, netko kome vjeruju, upozorio na to. Kad bi im, onako u brk, sasuo da je sve to greška, i to velika, ravna onoj koju su, ne tako davno pravili – a ponavljaju je i danas – ideolozi velike Srbije i velike Hrvatske. I kada bi im pojasnio da se od toga ne mogu braniti ni svim demagoškim floskulama ovog svijeta – ni pričom o demokraciji, ni onom o građanskim i ljudskim pravima. Jer, da su na tom fonu, u slučaju ovoga što im „vođa“ i „brat“ danas čini, reagirali bi kao što su reagirali i 2002., u slučaju Alžirske grupe. U to vrijeme su im priče o čovjeku i njegovim građanskim i ljudskim pravima bila puna usta – jer po srijedi je bila obrana njihovih. A danas? Ni mukajet – jer, njihovi su od „žrtvi“ postali dželati.
I da ne zaboravim, i time završavam, Izetbegovićevi neoosmanisti bi, na prostoru na kojem žive, morali voditi računa i o još jednom detalju – da sila ovdje nema nikakvih izgleda završiti kao u Turskoj. Naprotiv, u BiH ona može biti samo uvod u nove ratove i nova krvoprolića – ali i u novo rastakanje ionako rastočene države. A s tim bi u paramparčad odletjeli i snovi o konačnoj pobjedi „islamskog naroda“ – od, kako junior zbori, Kaira do BiH. A narod bošnjački bi – i ne samo on nego i svi ostali, i kolektiviteti i ljudi kao individue – ni krivi ni dužni bili osuđeni na nove Golgote.