Piše: Akademik, prof.dr. Slavo Kukić
Planove mi, međutim, kao i mnogo puta prije toga, poremetiše događaji koji ne trpe odlaganje – ovaj put britanski referendum o napuštanju Evropske unije. Koji, bez dvojbi, znači novu fazu u životu ideje ujedinjene Evrope – ali, pošteno govoreći, i tjera na masu do danas neeksploatiranih pitanja.
Je li, primjerice, britansko „ne“ samo eksces na dugom putu objedinjavanja evropskoga prostora ili, naprotiv, početak njegova kraja? Što se euroskeptika tiče, britanskom su odlukom dobili krila.
Zahtjevi za referendume u njihovim zemljama u prilog tome svjedoče na najuvjerljiviji način. Kakve bi, potom, posljedice britanski udar mogao imati na nastavak procesa pridruživanja Evropskoj uniji? Ili, što britansko „ne“ znači za budućnost Ujedinjenog kraljevstva – hoće li pod pritiskom neslaganja zemalja koje ga tvore pokleknuti i ono? Što se može iščitavati iz prvih reakcija u Sjevernoj Irskoj i Škotskoj, pa i onih u Londonu?
Za odgovore na postavljena, ali i masu njima sličnih pitanja, još uvijek je prerano. No, ne treba dvojiti da će se neki od njih početi nazirati u ne tako dalekoj budućnosti. Strmoglav funte, ili neuobičajen pad vrijednosti dionica na britanskom tržištu, uostalom, uslijedili su neposredno nakon prvih referendumskih rezultata – a neki od prvih učinaka mogli bi se očekivati već u narednim danima.
Pitanja je, nažalost, izbjeći nemoguće i iz perspektive BiH. Što, recimo, britanska odluka da Evropskoj uniji okrene leđa znači za našu zemlju? Odlaže li ona, pa što god politička klasa ove zemlje činila, dodatno proces njezina pridruživanja zajednici evropskih naroda?
I, može li britansko istupanje biti dodatni vjetar u leđa onima koji prema EU ionako imaju velikih rezervi? Ili, koliko najnoviji zaplet mogu iskoristiti neki drugi igrači, koji su i danas naglašeno zainteresirani za jačanje vlastitoga utjecaja u BiH – Rusija i Turska prije svih – i koliko sve to može biti dodatni uteg oko njezina, ionako opterećena vrata?
Da postavljena, ali i neka druga pitanja nisu bez razloga potvrđuju i prve reakcije domaće političke bulumente. Na jednoj strani su optimisti, na drugoj oni koji gotovo pa likuju. Važno je, naglašava ministar vanjskih poslova, da „zadržimo reformski kurs i da nastavimo svoj evropski put“.
S tim se slaže i član državnog predsjedništva iz reda Hrvata – jer je, kaže, uvjeren da EU za BiH i dalje ostaje zajednički strateški cilj oko kojeg postoji konsenzus svih. I jer smo, dodaje, temeljem onoga što već učinismo, „uvidjeli da evropski put nema alternative i da su suradnja i kompromis jedini mogući temelj na kojem se može graditi bolja budućnost BiH“. Ali, zato je Dodik jedva dočekao da Britancima čestita – iako, iz načina kako je to učinio i više je nego jasno da je u podtekstu čestitke sasvim druga namjera.
Volja naroda je, veli Mile, „činjenica koja svugdje u svijetu mora biti uvažena“. I ne samo to. Referendum, dodaje on, „mora biti dostupan građanima u svim modernim društvima“. A to, dakako, znači da čuditi ne treba onaj kojega bi, eventualno, na prostoru Republike Srpske mogao organizirati on sam – radi testiranja mišljenja o državnim institucijama, radi provjere volje naroda ovog dijela zemlje o nezavisnosti kao putu RS-a, o…tko zna čemu sve još ne.
Razlike su, dakle, unutar političke klase BiH i više nego očite. Iako, i to je „gola“ istina, suštinske razlike među njima baš i nema – jer, i jedni i drugi godinama dugo već mute ionako zamućenu bosanskohercegovačku vodu.
Pogledajte, uostalom, koliko se samo odluka o objavi rezultata popisa stanovništva koristi kao faktor dodatnog političkog talasanja. O onome, naime, što je svugdje u svijetu pitanje struke, ovdje se zakazuju i tematske sjednice entitetskog parlamenta – i zaključuje, dakako, ne proglasi li se donesena odluka o metodologiji popisa ništavnom, „NS RS obavezuje Vladu RS da svoje predstavnike povuče iz Centralnog popisnog biroa“ i sama objavi rezultate koje smatra ispravnima.
Ali, to nije sve.
Narodna je skupština, još konkretnije, svojim zaključcima obvezala Vladu RS i druge entitetske organe i institucije, ali i entitetske predstavnike „u institucijama BiH da aktivno koriste sva sredstva da bi se nezakoniti program obrade stavio izvan snage“.
Da, međutim, usvojeni zaključci nisu izraz volje samo tamošnje vladajuće većine, nego su izraz političke volje stranaka koje nastupaju u ime „srpskog nacionalnog interesa“, svjedoče dvije skupine podataka – apsolutni konsenzus pri njihovu izglasavanju, uz dodatak, doduše, da su zastupnici nesrpske nacionalnosti napustili zasjedanje, te način nastupanja srpskih političara s prostora RS-a u državnim institucijama.
Član državnoga predsjedništva iz reda Srba, primjerice, sve intenzivnije blokira odluke iz nadležnosti kolektivnog šefa. Prethodnih je dana, tako, otvoreno dao do znanja da neće glasovati za adaptaciju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju bez prethodnog zelenog svijetla Narodne skupštine i Vlade RS-a. A, ruku na srce, dao je do znanja da bi takva praksa, ne povuče li se odluka o metodologiji popisa, mogla postati redovita.
Za sada, istina, nije udovoljeno predsjedniku RS-a da se, u funkciji pritiska, „iz državnih institucija povuku predstavnici ovog dijela zemlje“. Jer to, pojašnjava prvi čovjek SDS-a, ne može donijeti nikakvu korist manjem bh. entitetu. No, pitanje je do kada bi i taj otpor najmoćnijem banjalučkom političaru mogao izdržati? I ne bi li se, koliko sutra, moglo doći u situaciju u kojoj je BiH već bila – početkom devedesetih, prisjetimo se, kada su zastupnici SDS-a napustili Skupštinu BiH i formirali njoj paralelnu, skupštinu srpskog naroda u BiH.
Dođe li, pak, do toga, odgovoran neće biti samo Milorad Dodik – kao što, da se ne lažemo, ni za stanje koncem osamdesetih i početkom devedesetih u bivšoj Jugoslaviji nije odgovoran bio samo Milošević i njegov velikosrpski projekt. Dapače, povijesnu odgovornost za ono što se tada događalo izbjeći ne može ni šutnja svih ostalih, koji su se takvoj politici morali otvoreno suprotstaviti. Na mjestu šefa partije, istina, prekid šutnje je – porukom da će reći „popu pop a bobu bob“ – najavljivao Stipe Šuvar. Nažalost, to se nikada nije dogodilo.
Šutnja, ruku na srce, i nespremnost otvorenog sukobljavanja s reaktiviranim projektom na prostoru BiH, obilježava i vrijeme današnje. Dodik svaki dan napravi novi korak u destabiliziranju i države i društva – po logici, dakako, što gore, to bolje. A, što je-je, u tome ga sve učestalije slijede i ostali što u ime Srba – istina, onih s prostora RS-a, ne i Srba u BiH uopće – ubiru velika mjesečna primanja u različitim institucijama sistema.
Ali, svi ostali?
Krajnje pojednostavljeno, ili se prave ludi, ili im to i samima odgovara. Uglavnom, pred Dodikovim ultimatumima i sami reteriraju – baš kao što se reteriralo koncem osamdesetih. Prije koji dan, recimo, Čović se u Banja Luci složi kako je, što se popisa tiče, napravljena greška – i da sada treba zajednički vidjeti kako se iz proizvedenog problema izvući. Toj vrsti reteriranja se, potom, samo dan ili dva iza, priklonio i njegov koalicioni partner – istina, ne u tako eksplicitnoj formi, ali, barem što se moga razumijevanja tiče, na način koji ne ostavlja puno prostora za sumnju.
A s tom pameću, pa što god „vrli“ politički moćnici zborili, neće ići. Takvi, prije svega, ne možemo imati ni sposobnosti, ali i spremnosti za izvršavanje zadaća koje Evropa pred nas postavlja. No, to i nije najvažnije.
S tom pameću se ova zemlja samo sve intenzivnije može pretvarati u najobičniji geografski pojam – kakav je i Balkan, i zapadni Balkan i njima slični – i gubiti obilježja koja joj je početkom devedesetih priznao svijet, obilježje suverene države prije svega. Znaju li to i oni sami? Ili, eventualno, u takvom scenariju dragovoljno participiraju?