Piše: Zlatko Dizdarević/Novi list
Nakon neuspjelog vojnog puča u Turskoj mnogo je činjenica jasno, ali je mnogo i špekulacija o čemu se tu, zapravo, radi. I kuda to Turska ide dalje.
Jasno je da je sve izgledalo kao pokušaj svrgavanja »institucija« Turske na čelu sa predsjednikom Erdoganom i da pokušaj nije uspio. Saldo među mrtvima i ranjenima još se zbraja ali se zna da je mrtvih na stotine, ranjenih na hiljade, a već nakon prve noći pohapšenih oficira, vojnika i civila – više hiljada. Javljena je i šokantna vijest: Jutro nakon pucanja pohapšeno je 2750 sudaca! Ko je još u noći dok se pucalo registrirao sve njih?
Naravno, nije nitko, spisak je postojao od ranije, pripremljen za trenutak koji će doći da se hapšenje realizira. I zapad i istok pohrlili su da osude »napad na demokratski izabrane institucije i predsjednika«. Zapad konstatira da je to beskrajno značajno za mir i stabilnost cijele regije, a i sad novih izbjeglica neće biti. Mrtvi i pohapšeni su nebitna kolaterala spram toga. S Balkana su motivi ljubavi i podrške Erdoganu obojeniji na drugačiji način. Naziva ga se »bratom«.
Većina se slaže sa čudno znakovitom rečenicom koju je Erdogan izgovorio dok se još sve pušilo: »Ovo je Božji dar jer nam je omogućio da očistimo vojsku…« Kako god bilo, puč je već ušao u istoriju kao najtraljavije organiziran vojni udara sa ciljem svrgavanja čvrste vlasti. Policija pobijedila vojsku! Nije uhapšen niko od glavnih u zemlji, nisu ukinuti internet i komunikacije, nisu zauzeti mediji osim privremeno pojedinačnih…
Tu se već dolazi do manje jasnih detalja koji će sačekati odgovore, ali neće odgoditi posljedice. Svjetska javnost se složila sa zaključkom da je dobro što puč nije uspio. Disonantni su tonovi – zašto nije. Tri su vrste odgovora, odnosno nagađanja. Jedan je da je sve sponzorirao neko sa strane. Optužena je i Amerika.
Washington je jasno i energično, uz logične argumente, odgovorio da je u pitanju glupost. Druga je varijanta da je stvar organizirao famozni Gulen iz SAD. Time Erdogan maše od pojavljivanja u Istanbulu, ali tvrdnja iz sata u sat gubi validnost. On nema u zemlji dovoljno jakih ljudi za vojni udar. Treća je varijanta mnogima sada sve bliža. Stvar je inscenirana kod kuće da bi se učinilo ono što se upravo dešava – masovno čišćenje hiljada nepodobnih – kao »dar Božji!
Logično je pitanje ko je šta dobio ili izgubio ovom operacijom. Erdogan će brutalno realizirati najavljene nakane. On vjeruje da je dobitnik. Dugoročno, mnogo je drugačijih argumenata. Krvave odmazde rađaju nove odmazde. Destabiliziranje društva bit će još veće. Terorizmu se otvaraju novi prostori. Ekonomija već doživljava udar, turizam, obustava letova iz Amerike, pad valute… U EU prešućuju sve ovo, štiteći njega štite sebe, uz priču o obrani »izabranih institucija«.
Danas se u svijetu brane brutalni interesi, a ne demokratske institucije. Realno, Turska se za samo pet godina srozala od ozbiljne, međunarodno respektabilne, ekonomski uspješne države i sistema do ivice provalije i faktora destabilizacije regije pa i šire. Ko to sada štiti i zašto. Demokracija se naravno ne brani vojnim udarima, ali ni zatvaranjem očiju pred pitanjem – ko je ovdje profitirao ili izgubio. U Turskoj i izvan nje.
Izvjesno je sada da Turska nije više ni stabilni faktor NATO-a u regiji. Erdoganova opsjednutost Kurdima dobit će novu energiju, uz činjenicu da većina Kurda nemaju ni kod Rusa ni kod Amerikanaca etiketu »terorista« . Naprotiv. On nije više lider ni »političkog islama« u arapskom svijetu i šire. Evropa se preračunala i idejom da će baš on biti brana za izbjeglice sa Istoka na Zapad. Razumljiva je težnja Njemačke i drugih u EU da se Turska zbog njihovih vlastitih interesa stabilizira ali, čini da nisu realni u pogledu onoga šta se tamo dešava.
No, nije to ni prva a nažalost ni posljednja pogrešna procjena Evrope u realnostima današnjeg svijeta. Otud i stalno iznenađenje krvavim posljedicama tih procjena.