Piše: Akademik, prof.dr.Slavo Kukić
Tome, dakako, doprinosi i Dodik sam pričom kako su sporne državne institucije neustavne i rezultat nasilničkog ponašanja visokih predstavnika – i kako će referendum potvrditi da njegovo mišljenje dijele i građani ovog dijela zemlje.
Vjetar u leđa predsjedniku RS-a je i otvorena potpora Rusije. Da ona nije upitna do znanja je dao prvo ruski ambasador u BiH, a samo koji dan potom i zvanična Moskva. Ipak, neuobičajeno oštre reakcije EU i SAD, koje je novi vožd odlično razumio, pa onda i javni poziv premijera istočnih susjeda – a ni taj poziv nije mimo pritiska Zapada – nisu ostali bez promjena i u Dodikovu javnom vokabularu. On, naime, i to samo nekoliko dana nakon donesene odluke, više ne isključuje mogućnost da referendum bude i otkazan. Takav, u biti kockarski pristup, bi u slijedećim tjednima i mjesecima mogao postajati sve očitiji.
o je, kako stvari stoje, sve jasnije i ostatku aktera na bh. političkoj sceni, ali i onima koji s njom imaju određenu vezu. I baš zato pitanje referenduma se neobično brzo potiskuje u drugi plan, a na površinu isplivavaju druga politička događanja – posjeta državnog terceta Srbiji posebice. A u vezi s njom je moguće reći samo jedno – dobro je da je do posjete došlo. Ona je, prije svega, došla kao „dar božji“ da se, ako je to uopće moguće, spere ljaga za najnoviju srebreničku organizacijsku sramotu. Posjeta Beogradu je, potom, pokazala da je sirotom narodu dosta svega – i da jedva čeka da počne živjeti kao sav normalan svijet.
Način, na koncu, kako je beogradska posjeta organizirana svjedoči da su u rukama političke klase, i ni kod koga više, ključevi kako međusobnog razumijevanja, tako i paklenih vrata rata.
Nerijetko se, dakako, na račun posjete srbijanskoj prijestolnici daju sresti i kritike. Bosanskohercegovačko predsjedništvo, vele, u posjetu poziva premijer, a ne predsjednik tamošnje države. Slažem se – i neuobičajeno i izvan normi diplomatske prakse. Ali, to je detalj kojim se treba baviti Srbija, ne i BiH. On je, vjerojatno, u funkciji odmjeravanja unutarnjih snaga istočnih susjeda – i, ni po čemu nije od značaja za odnose dviju država.
Apstrahira li se, pak, taj detalj, beogradska posjeta je, osim zbog srebreničke sramote, važna i zbog obećavajućih poruka. Jedna od njih je, recimo, kako je posjetom otvorena nova stranica zajedničke budućnosti – jer, naglašava Vučić „krenuli smo putem s kojeg nema nazad, putem od koga će velike koristi imati građani Srbije i BiH“. Druga je, opet, da za sobom konačno treba ostaviti zagledanost u prošlost – nju treba prepustiti povjesničarima – a svu energiju, i to zbog građana obiju država, usmjeriti u kreiranje drugačije budućnosti. Valjda bi, ako dobro razumjeh, u toj i takvoj funkciji trebala biti i zajednička sjednica dviju državnih vlada, dogovorena za rujan ove godine.
Grijeh bi, dakako, zanemariti bilo i ono što tijekom posjete, a odgovarajući Dodiku, izgovori srpski član državnog terceta. Na optužbe, naime, kako timskim odlaskom u Beograd vodi „izdajničku i politiku koja nije u skladu s interesima RS-a“, uzvraćeno mu je na način koji ohrabruje – da je „stabilna BiH sa stabilnom Republikom Srpskom u interesu srpskog naroda“, te da, što se Ivanića, a i njegova tima tiče, Beograd nikada neće koristiti za unutarnje političke sukobe u BiH.
Ono što, objektivno, može biti problem je pitanje koliko je sve izrečeno i iskreno. Negdje naletjeh na izjavu predsjednika SDU BiH – koja je, ruku na srce, krajnje slikovita. Volio bih, veli Pećanac, „da je u Beogradu umjesto partije šaha bio poligraf“ – jer, tamo su, i o tome je javnost informirana, lideri na otvorenom igrali šah – „detektor laži pa da se i javnost i novinari uvjere u iskrenost namjera s obje strane“.
Slikovito, ali i sud kojeg ne bi uputno bilo ignorirati. Jer, kako vjerovati u kopernikanski obrat čovjeka koji od prvog dana svoga premijerovanja s dijelom BiH razvija odnose koji su potpuno neovisni o međudržavnim odnosima Srbije i BiH. I sve to pokriva tobožnjim odredbama Daytonskog ustava o specijalnim vezama na koje s istočnim susjedima ima pravo Republika Srpska. Iako, u Ustavu se termin „specijalne veze“ uopće ne koristi.
U Ustavu se, naprotiv, kako nedavno pojasni ugledni sarajevski profesor, navodi kako entiteti „imaju pravo uspostavljati posebne paralelne odnose sa susjednim državama, u skladu sa suverenitetom i teritorijalnim integritetom BiH”. A to, da ne duljim, znači da ih ni ne može biti bez prethodno istih takvih odnosa sa zemljom kao cjelinom – bez, precizira kolega profesor, a s tim se i nije problem složiti, brojnih međudržavnih ugovora „koji će, potom, biti pravni osnov za uspostavljanje posebnih paralelnih odnosa“. A toga u praksi nema – što će reći da je djelovanje i Republike Srpske i Srbije izvan odredbi Daytonskog ustava.
Kako, potom, vjerovati čovjeku koji, a i to se dogodi nedavno, izjavljuje kako nema Republike Srpske bez Srbije, niti Srbije bez Republike Srpske. Jer, Republika Srpska je dio ustavnog ustroja BiH – a u Daytonskom ustavu, među inim, piše i to da do promjena u teritorijalnom ustroju zemlje može doći uz konsenzus triju konstitutivnih naroda. Kako, prema tome, shvatiti Vučićevu izjavu – da bi ta vrsta konsenzusa bila smrtni udarac Srbiji? Ako je tako, znači li to da ideja velike Srbije još uvijek provijava njegovom glavom – i što, u tom slučaju, znače poruke kako smo krenuli „putem s kojeg nema nazad“?
Sve mi se, na koncu, čini da se upitnik zaboraviti ne smije ni nad onim što čini aktualni predsjedavajući kolektivnog šefa BiH. Potpisao bih, istina, ono što izgovori na dvadestoj obljetnici Srebrenice. Ali, koješta izvan toga ne isključuje mogućnost da je i sam dio strategijskog plana dvojca Dodik-Vučić. Nedavno je, primjerice, a povodom obilježavanja vojno-redarstvene akcije Oluja, kojom je povraćen suverenitet na gotovo trećinu hrvatskog teritorija, izjavi kako na zagrebački dio proslave, jer, eto, nije dobio poziv, sigurno neće ići.
Ne isključujem, dakako, da je i to istina – iako, malo je vjerojatno da na skup, na koji je pozvana masa državnika, ne bude pozvan i prvi čovjek susjedne države, usto i Hrvat. I upravo ti detalji tjeraju na razmišljanje. Jeli, primjerice, po srijedi činjenica kojom operira lider HDZ-a ili, eventualno, podatak da dan, kojeg Hrvatska slavi kao Dan pobjede, Srbija i Republika Srpska zajednički, koristeći one iste „specijalne veze“, proglasiše danom žalosti? I, nije li izjava aktualnog predsjedavajućeg motivirana željom da i sam ne doprinosi unutarnjem političkom talasanju – a odlazak u Zagreb, pa potom i Knin, bi u toj funkciji mogli biti.
Ako je razlog to, podražavam ga. Jer, integriranje vlastite države i društva je iznad svih, pa i pobjedničkih fešti susjedne države – i u tom bi se slučaju Čovićeva izjava mogla tretirati izrazom državničke mudrosti. Problem je, međutim, što je u političkom djelovanju HDZ-a, a to znači i njegova lidera, moguće markirati i masu drugih ekscesa koje je moguće povezati s odbijanjem mogućnosti odlaska na zagrebačko obilježavanje Oluje – a što u prvi plan istura njegovu povezanost s Dodikom, možda i srbijanskim premijerom.
Nedavno, primjerice, članovi Nezavisnog odbora iz reda Hrvata – a oni su, kažu, odreda pod Čovićevom šapom – uz pomoć, doduše, jednog Dodikova „borca“, spriječiše, tko zna koji put već zaredom, inicijativu za smjenu prvog čovjeka SIPA-e, koji je nepravomoćno osuđen za počinjeno kazneno djelo. Zašto? Evo, Dodikove u odboru razumijem – štite jednu od bitnih poluga šefove moći. Čemu, međutim, nerazumna zaštita od HDZ-ovih „nezavisnih“ članova ovog tijela? I ima li to veze s pričama o interesnoj utaljenosti s predsjednikom RS-a, a preko njega i ideološkoj umreženosti s premijerom istočnih susjeda?
Potpora odluci o referendumu u Republici Srpskoj je upitna u istoj, ako ne i većoj mjeri. Podsjetimo, odluku o referendumu u Narodnoj skupštini osporio je, pozivom na vitalni interes, klub Bošnjaka u Vijeću naroda. Ali, odluku nije osporio i klub Hrvata – jer, k’o biva, njome nije ugrožen i njihov nacionalni interes.
Znade li se, međutim, stranačka struktura kluba Hrvata, sve je puno jasnije. Potpora odluci o referendumu prošla je zahvaljujući isključivo ljudima HDZ-a u Vijeću naroda – jer, oni su se pridružili Hrvatima SNSD-a i Đokićevih „socijalista“. Za koje, usput, nikada od lidera HDZ-a ne čuh da su nelegitimni – kakvi su, po njemu, svi u Federaciji nije li ih on instalirao. Zašto? Znači li to da RS i nije u fokusu njegova interesa – pa tko, onda, mari i za tamošnje Hrvate.
I da zaključim, potezi lidera HDZ-a u vezi sa svim što se tiče Republike Srpske i njezina predsjednika, a preko njega i Srbije i njezina premijera, djeluju krajnje neuobičajeno. I, teško je povjerovati u teze kako su oni principijelne naravi, kako su u interesu Hrvata i drugih konstitutivnih naroda i građana, i BiH kao države. Teško, gotovo pa nemoguće.