Nalazim se u pekarnici u Kopenhagenu i čekam u redu za kriške kolača s limunom posute šećerom u prahu, nježna peciva s kardamomom i zlatnosmeđe rolice s cimetom. Kada napokon dođem na red, spremna sam naručiti na jednostavnom danskom jeziku. No tada nailazim na problem: u Danskoj ne postoji jedna riječ koja bi u potpunosti odgovarala engleskom izrazu „please”.

Kao i mnogi drugi ljudi, kada putujem, nastojim naučiti osnovne riječi poput pozdrava, „doviđenja”, „da”, „ne”, „molim” i „hvala”. Međutim, to nije moguće na isti način u danskom, švedskom, norveškom, islandskom ili finskom jeziku jer nijedan od njih nema jednu univerzalnu riječ koja se upotrebljava baš kao englesko „please”.

O čemu je zapravo riječ? Jesu li stanovnici nordijskih zemalja jednostavno izravniji ili se uljudnost izražava na načine koje stranci možda ne prepoznaju odmah?

Za putnike razumijevanje tih razlika može znatno olakšati svakodnevnu komunikaciju.

Uljudnost se razlikuje od zemlje do zemlje

Prvo što treba razumjeti, objašnjava lingvist dr. James Puchowski, istraživač u Nynorsk Kultursentrmu, norveškom muzeju pisane kulture, jest da možda nije najbolje tražiti izravan prijevod riječi „molim”.

Danski govornici, primjerice, u pekarnici mogu naručiti pecivo izrazom må jeg bede om, što znači otprilike „mogu li dobiti” ili „smijem li zamoliti za”. Time pokazuju uljudnost bez upotrebe posebne riječi za „molim”.

U Švedskoj govornici često dodaju riječ tack, odnosno „hvala”, već tijekom samog zahtjeva. U Norveškoj se ljubaznost može izraziti i podizanjem intonacije na kraju rečenice te osmijehom.

Danska profesorica jezika Daniela Hummelgren ističe da je izravnost dio komunikacijskog stila u toj zemlji.

„Učinkovitost se cijeni, a komunikacija je općenito izravna”, objašnjava ona.

Pretjerana uljudnost ponekad se može doživjeti kao nepotrebna ako usporava komunikaciju i jednostavan svakodnevni postupak.

Znači li to da su nepristojni?

Prema Puchowskom, razlike u načinu izražavanja uljudnosti odražavaju i društvenu strukturu nordijskih zemalja.

U tim se društvima posebno cijeni jednakost, a razlike među ljudima manje se naglašavaju u svakodnevnom govoru. Primjerice, formalni načini obraćanja poput njemačkih izraza Herr i Frau, odnosno „gospodin” i „gospođa”, uvelike su nestali iz svakodnevne upotrebe u nordijskim zemljama.

To odražava društveni ideal prema kojemu se ljudi ne bi trebali pretjerano razlikovati prema društvenom položaju ili klasi.

Takav se način razmišljanja često povezuje s takozvanim Janteovim zakonom, skandinavskim društvenim načelom prema kojem nitko ne bi trebao smatrati da je posebniji ili važniji od drugih.

U svakodnevnim odnosima to može značiti manju potrebu za isticanjem vlastitog statusa ili pokazivanjem podložnosti drugoj osobi.

Zbog toga se uljudnost manje oslanja na posebnu riječ poput „molim”, a više na način oblikovanja rečenice, ton glasa i kontekst razgovora.

Slične društvene norme postoje i u Finskoj, iako finski pripada sasvim drugoj jezičnoj obitelji od danskog, švedskog, islandskog i norveškog.

„Jezik je više od samih riječi. Važno je i kako nešto predstavljate”, ističe Puchowski.

Kako biti ljubazan bez riječi „molim”?

Hummelgren savjetuje posjetiteljima da promatraju ljude oko sebe i prilagode se lokalnim običajima.

„Potrebno je prilagoditi razinu uljudnosti mjestu na kojem se nalazite. Promatrajte situacije oko sebe kako biste se naviknuli na to što se smatra pristojnim, a što ne”, objašnjava ona.

Čak i ako ne govorite lokalni jezik, mnogo toga možete naučiti promatrajući ton glasa, govor tijela i način na koji se ljudi obraćaju konobarima, prodavačima i nepoznatim osobama.

U Švedskoj je jedan od najjednostavnijih načina da zahtjev zvuči ljubaznije dodavanje riječi tack, odnosno „hvala”.

Istraživanja o upotrebi švedske riječi tack povezuju njezinu ulogu s načelima jednakosti i uzajamnosti, a ne s pokazivanjem podložnosti drugoj osobi.

Slična riječ koristi se i u drugim nordijskim jezicima: tak na danskom te takk na norveškom i islandskom. U finskom se za „hvala” kaže kiitos.

Primjerice, u Švedskoj možete u kafiću reći En kaffe, tack, što znači „Jednu kavu, hvala”. Takav je način naručivanja sasvim uobičajen i ljubazan.

Putnici se ipak ne trebaju previše brinuti hoće li pogriješiti. Nitko vas neće poprijeko pogledati zato što ste naručili kavu bez riječi tack.

Pretjerana uljudnost može djelovati neobično

Hummelgren upozorava da pretjerano naglašavanje uljudnosti ponekad može ostaviti neobičan, pa čak i sumnjiv dojam.

Kao primjer navodi slanje klasične zahvalnice nakon razgovora za posao, što bi u određenim situacijama moglo djelovati pretjerano ili ostaviti dojam da osoba pokušava dobiti neku uslugu zauzvrat.

„To bi moglo djelovati pomalo pretjerano, a možda i kao da pokušavate ishoditi neku uslugu”, objašnjava ona.

To, naravno, ne znači da su zahvalnost i lijepo ponašanje nepoželjni. Razlika je u tome što se u nordijskim zemljama uljudnost često pokazuje jednostavnije, bez pretjeranih formalnosti i rituala.

U nordijskim zemljama uljudnost se pokazuje drukčije

Za putnike je najvažnije razumjeti da se ljubaznost ne izražava svugdje istim riječima i običajima.

Dok je u engleskom jeziku riječ „please” gotovo neizostavan dio mnogih zahtjeva, u nordijskim jezicima istu ulogu mogu imati drukčije formulacije, zahvala, ton glasa ili jednostavan osmijeh.

Dakle, ako u Švedskoj, Danskoj ili Norveškoj ne čujete riječ koja izravno znači „molim”, to ne znači da ljudi nisu ljubazni. Jednostavno, uljudnost u tim društvima funkcionira prema drukčijim jezičnim i društvenim pravilima.

Objava Zašto u nordijskim jezicima ne postoji riječ za „molim”? pojavila se prvi puta na Republika.

Kada je Amerikanka Brooke Black 2020. godine napustila Los Angeles i s obitelji preselila u Dansku, nadala se da će napokon pronaći ono što joj je godinama nedostajalo: više vremena za obitelj, manje stresa i zdraviju ravnotežu između poslovnih obveza i privatnog života.

Danska je poznata po poslovnoj kulturi koja zaposlenicima omogućuje da se usredotoče na posao bez potrebe da neprestano dokazuju svoju vrijednost dugim radnim vremenom i stalnom dostupnošću. Međutim, Brooke je ubrzo shvatila da promjena države ne znači automatski i promjenu životnih navika.

Iako je živjela u zemlji koja potiče odmor, obiteljski život i slobodno vrijeme, nastavila je raditi gotovo istim tempom kao u Sjedinjenim Američkim Državama. Bilo joj je teško prihvatiti da ne mora svaki trenutak ispuniti nekom obvezom niti neprestano biti produktivna.

Tek šest godina nakon preseljenja počela je shvaćati zašto Danci imaju toliko drukčiji odnos prema poslu i slobodnom vremenu, ispričala je za CNBC.

Iz američke kulture stalne dostupnosti u danski način života

Prije preseljenja Brooke je radila u glazbenoj industriji u New Yorku i Los Angelesu, gdje je stalna dostupnost bila gotovo neizostavan dio posla. Telefon je mogao zazvoniti u bilo koje doba dana ili noći, a profesionalni uspjeh često se mjerio brojem angažmana, poslovnih kontakata i izvršenih zadataka.

Radila je više od 40 sati tjedno, a poslovne obveze nisu prestajale ni vikendom ni tijekom blagdana. Prisjeća se kako je jedan Dan zahvalnosti provela radeći, dok je njezina obitelj slavila u susjednoj prostoriji.

Vjerovala je da će joj preseljenje u Dansku omogućiti da konačno promijeni takav način života. No ubrzo je otkrila da je mnogo lakše promijeniti adresu nego vlastiti način razmišljanja.

Već prvih dana na novom poslu primijetila je koliko se danske poslovne navike razlikuju od onih na koje je navikla.

Dok je ona često preskakala stanku za ručak i jela za radnim stolom, njezini danski kolege svakodnevno su se okupljali u kantini već oko 11.30 sati. Zajednički obrok bio je uobičajen dio radnog dana, a ne gubitak vremena.

Iznenadilo ju je i to što telefonski razgovori nisu bili poželjni u zajedničkom radnom prostoru. Za njih su postojale posebne prostorije kako se ne bi ometali ostali zaposlenici.

Posebno joj se svidjela tradicija poznata kao fredagsbar, odnosno neformalno druženje zaposlenika petkom uz piće i grickalice, često već tijekom poslijepodneva.

Danska se razlikuje i po standardima radnog vremena. U mnogim sektorima uobičajeni radni tjedan traje 37 sati, a zaposlenici imaju pravo na pet tjedana godišnjeg odmora. Prema danskim pravilima o godišnjem odmoru, radnici u pravilu mogu koristiti tri uzastopna tjedna glavnog godišnjeg odmora tijekom razdoblja od svibnja do rujna.

Za nekoga tko je dolazio iz američke poslovne kulture sve je to zvučalo gotovo idealno.

Ipak, Brooke se i dalje osjećala dužnom neprestano dokazivati svoju vrijednost i predanost poslu. Bojala se da će, ako počne koristiti sve pogodnosti koje su joj dostupne, drugi pomisliti da nije dovoljno ambiciozna.

Radila je dok su drugi bili na odmoru, ali rezultati nisu bili onakvi kakve je očekivala

Godišnji odmor pokazao se kao jedan od najvećih izazova.

Budući da nije bila naviknuta na toliko slobodnih dana, u početku ih je čuvala za kasnije. Neke na kraju nije ni iskoristila, a pokušaji prenošenja dana odmora u sljedeće razdoblje nisu uvijek bili uspješni.

Kada je odlučila koristiti godišnji odmor krajem godine, shvatila je da poslovni tempo u tom razdoblju može biti vrlo intenzivan. Zbog dugih ljetnih odmora mnoge se obveze i projekti koncentriraju u ostatku godine.

Zato je nastavila raditi čak i kada je službeno bila na godišnjem odmoru.

Posebno ju je zbunjivalo ljeto, kada mnoge danske tvrtke rade smanjenim kapacitetom jer zaposlenici odlaze na odmor.

Brooke je vjerovala da će pokazati iznimnu profesionalnost ako nastavi raditi dok su drugi odsutni. Nadala se da će njezin trud biti primijećen i cijenjen.

Dogodilo se upravo suprotno.

Budući da su kolege i poslovni suradnici bili na odmoru, mnoge zadatke jednostavno nije mogla dovršiti. Umjesto osjećaja postignuća, sve su više prevladavali frustracija i osjećaj krivnje zbog nedovoljne produktivnosti.

Kada je o tome razgovarala sa suprugom, koji je Danac, i svojim kolegama, shvatila je da oni uopće ne razmišljaju na isti način. Za njih je bilo sasvim prirodno da se tijekom godišnjeg odmora ne bave poslom.

Prije otprilike tri godine napokon je počela koristiti godišnji odmor tijekom ljeta, no ni tada se nije uspijevala potpuno opustiti.

Uz redoviti posao prihvaćala je dodatne angažmane, od glazbenih festivala do radionica i javnih nastupa. Unatoč slobodnim danima, sa suprugom i dvjema kćerima često je provodila samo jedan zajednički tjedan godišnjeg odmora.

Suprug ju je podsjetio da mnoge danske obitelji bez problema provode tri ili četiri tjedna zajedno, bez prekidanja odmora zbog poslovnih obveza.

Kupovala je svijeće i knjige, ali nije uspijevala pronaći mir

Brooke je dugo pokušavala prihvatiti i danski koncept hygge, koji podrazumijeva uživanje u jednostavnim stvarima, ugodnoj atmosferi i trenucima provedenima bez žurbe.

Kupovala je sve što se obično povezuje s takvim načinom života: svijeće, knjige, pribor za pletenje i sastojke za pripremu domaćih slastica.

No ništa od toga nije pomagalo.

Čak i kada je imala dovoljno slobodnog vremena, nije uspijevala smiriti misli i prestati razmišljati o poslovnim obvezama. Stalno je osjećala potrebu da nešto radi, bude korisna ili postigne određeni rezultat.

Prekretnica se dogodila ove godine, kada je s obitelji provela tjedan dana u ljetnoj kući svoje svekrve.

Prije toga nije razumjela zašto Danci toliko vole odlaziti u vikendice udaljene svega nekoliko sati vožnje od svojih domova, pogotovo kada ni lijepo vrijeme nije zajamčeno.

Ovoga puta odlučila je pokušati prihvatiti takav način odmora.

Tijekom sedam dana čitala je, šetala, boravila u prirodi i uživala u obrocima na suncu. Nije pokušavala svaki trenutak ispuniti nekom korisnom aktivnošću niti je osjećala potrebu da slobodno vrijeme pretvori u još jedan projekt koji mora uspješno odraditi.

Ono što bi joj samo nekoliko mjeseci ranije djelovalo dosadno postalo je dragocjeno iskustvo.

Po povratku je primijetila da se osjeća odmornije, da je bolje raspoložena i da ima više energije. Lakše je dolazila do novih ideja i napokon shvatila zašto ljudi toliko inzistiraju na pravom odmoru.

Nije sigurna što je točno izazvalo promjenu. Moguće je da se jednostavno umorila od višegodišnjeg forsiranja ili da je napokon prestala osjećati krivnju svaki put kada ništa ne radi.

Najvažnija lekcija: Odmor nije nagrada koju morate zaslužiti

Najvažnija lekcija koju je Brooke naučila tijekom šest godina života u Danskoj jest da odmor nije nagrada koju čovjek mora zaslužiti iscrpljujućim radom.

Shvatila je da briga o sebi ne znači nedostatak ambicije te da slobodno vrijeme ne mora biti prepreka profesionalnom uspjehu.

Njezino iskustvo pokazuje koliko duboko ukorijenjene radne navike mogu utjecati na svakodnevni život, čak i kada se čovjek preseli u sredinu koja njeguje drukčije vrijednosti.

Promjena okruženja može otvoriti vrata drukčijem načinu života, ali prihvaćanje novih navika zahtijeva i promjenu vlastitih uvjerenja o radu, uspjehu i produktivnosti.

Brooke priznaje da još nije pronašla savršenu ravnotežu između poslovnog i privatnog života i da možda nikada neće. Ipak, nakon šest godina napokon je počela razumijevati da kvalitetan život ne ovisi samo o tome koliko je obveza uspjela izvršiti, nego i o tome koliko je vremena ostavila za sebe i ljude koje voli.

Objava Preselila se iz Los Angelesa u Dansku u potrazi za boljim životom: Šest godina trebalo joj je da shvati najvažniju lekciju pojavila se prvi puta na Republika.

Bivša visoka povjerenica Ujedinjenih naroda za ljudska prava i sutkinja Međunarodnog suda pravde Navi Pillay dobitnica je Nobelove nagrade za mir za 2026. godinu.

Južnoafrička sutkinja nagrađena je za „nastojanja u promicanju mira i međunarodnog prava”, kojima je pridonijela stvaranju „sveobuhvatnijeg globalnog pravnog poretka”, objavio je Nobelov odbor.

Pillay ima 85 godina, a tijekom višedesetljetne karijere sudjelovala je u nizu istaknutih pravnih postupaka povezanih s navodnim kršenjima ljudskih prava, uključujući slučajeve u Ruandi, Mjanmaru i Gazi.

Njezina rana karijera obilježena je obranom aktivista protiv apartheida u Južnoafričkoj Republici. U petak je postala peta dobitnica Nobelove nagrade za mir iz te zemlje, pridruživši se tako istaknutim prethodnicima poput Nelsona Mandele i nadbiskupa Desmonda Tutua.

Predsjednik Norveškog Nobelova odbora Jørgen Watne Frydnes izjavio je da je rad Navi Pillay bio „ključan za osiguravanje kaznenog progona za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid”.

„Njezina predanost univerzalnim pravnim načelima i čvrst moralni kompas obilježili su njezinu dugu karijeru”, rekao je Frydnes.

„U vrijeme egzistencijalnih izazova, uključujući više ratova i sukoba nego što ih je svijet vidio u dugo vremena, međunarodno pravo više nije samo dodatak miru i sigurnosti. Ono je apsolutna nužnost.”

„Mislila sam da je šala”

Frydnes je rekao da Nobelov odbor nije uspio unaprijed obavijestiti Pillay o osvajanju nagrade.

„Moja poruka njoj bila bi: ako vidite da vas zove norveški broj, molim vas, javite se”, našalio se.

Ubrzo nakon toga Pillay je iz Palače pravde u Nürnbergu, gdje se nalazila u trenutku objave, reagirala riječima: „Mora da je šala.” Zahvalila je okupljenima koji su joj došli čestitati.

„Ako budete još malo pljeskali, možda ću ovu nagradu podijeliti s Trumpom”, našalila se.

Prošlogodišnja dobitnica Nobelove nagrade za mir, venezuelska oporbena čelnica María Corina Machado, u siječnju je američkom predsjedniku Donaldu Trumpu uručila svoju medalju kao „priznanje za njegovu jedinstvenu predanost našoj slobodi”.

Pillay je nagradu posvetila „svim preživjelima međunarodnih zločina” te stručnjacima i djelatnicima međunarodnog pravosuđa „čija suosjećajnost i hrabrost i dalje osiguravaju da nekažnjivost ne zavlada”.

Od obrane protivnika apartheida do međunarodnih sudova

Navanethem „Navi” Pillay odrasla je u Južnoafričkoj Republici za vrijeme apartheida, kao kći vozača autobusa u siromašnoj indijskoj četvrti Durbana.

Godine 1967. postala je prva žena koja je osnovala odvjetničku praksu u pokrajini Natal, a poslije i prva nebjela žena imenovana sutkinjom visokog suda u zemlji.

Služila je kao sutkinja u Međunarodnom kaznenom sudu za Ruandu, koji je djelovao uz potporu UN-a i bavio se genocidom iz 1994. godine, u kojem je ubijeno oko 800.000 ljudi. Četiri godine bila je i predsjednica tog suda.

Godine 2003. izabrana je u Međunarodni kazneni sud.

Od 2021. do 2025. predsjedala je Neovisnom međunarodnom istražnom komisijom UN-a za okupirani palestinski teritorij. To tijelo, koje je osnovalo Vijeće UN-a za ljudska prava, imalo je zadaću istraživati navodna kršenja međunarodnog prava.

Komisija je zaključila da je Izrael u Gazi počinio genocidna djela te da su izraelski premijer Benjamin Netanyahu i njegov bivši ministar obrane Yoav Gallant svojim govorima i izjavama „poticali na počinjenje genocida”.

Riječ je o tročlanom stručnom tijelu koje nije službeno govorilo u ime cijelih Ujedinjenih naroda i nije imalo ovlasti donositi pravno obvezujuće odluke. Izrael je odbacio njegove zaključke i optužio članove komisije da djeluju kao „zastupnici Hamasa”.

Komisija je ranije zaključila i da su Hamas i druge palestinske oružane skupine 7. listopada 2023. počinili ratne zločine i druga teška kršenja međunarodnog prava. U napadima je ubijeno oko 1.200 ljudi, dok je 251 osoba odvedena kao talac. Isto izvješće optužilo je i Izrael za ratne zločine.

Izrael i Trump kritizirali odluku

Izraelsko Ministarstvo vanjskih poslova reagiralo je na dodjelu nagrade Pillay optužbom da je riječ o „grotesknoj instrumentalizaciji nagrade” radi legitimiziranja mržnje i predrasuda prema Izraelu.

U priopćenju je navedeno da njezina uloga u, kako tvrde, „neumoljivoj, politički motiviranoj demonizaciji Izraela” i promicanju onoga što nazivaju „genocidnom laži” govori sama za sebe.

Američki predsjednik Donald Trump, koji je i ranije izražavao želju za osvajanjem Nobelove nagrade za mir, podijelio je na društvenim mrežama izjavu u kojoj se tvrdi da je Nobelov odbor obezvrijedio nagradu dodijelivši je osobi koju je opisao kao otvorenu mrziteljicu Amerike i Izraela.

Sjedinjene Američke Države poslije su objavile opsežne sankcije protiv Međunarodnog kaznenog suda, navodeći da žele ograničiti njegove resurse i sposobnost djelovanja. Sud je taj potez nazvao napadom na vladavinu prava.

Predsjednik Nobelova odbora Frydnes naglasio je da dodjelom nagrade Pillay odbor nije zauzeo stav o tome predstavlja li izraelska vojna ofenziva u Gazi genocid. Na pitanje o radu njezine komisije UN-a, odgovorio je da je nagrada dodijeljena „za njezin cjelokupni rad”.

Nastavlja rad na slučaju optužbi za genocid u Mjanmaru

Pillay trenutačno je sutkinja Međunarodnog suda pravde u postupku u kojem Mjanmar odgovara na optužbe Gambije za genocid nad narodom Rohingya, muslimanskom manjinom u toj zemlji.

Mjanmar poriče da je namjerno pokušao uništiti tu manjinsku zajednicu. Predstavnik zemlje rekao je sudu u siječnju da su optužbe „neutemeljene”.

Visoki povjerenik UN-a za ljudska prava Volker Türk izjavio je da je priznanje Pillay „potvrda da su ljudska prava, vladavina prava, pravda i odgovornost temelj svega – mira, sigurnosti i blagostanja”.

Glavni tajnik UN-a António Guterres opisao ju je kao „postojan i neovisan glas pravde” u nekim od najvažnijih međunarodnopravnih slučajeva našeg vremena.

Predsjednik Južnoafričke Republike Cyril Ramaphosa istaknuo je njezinu pionirsku ulogu u obrani aktivista protiv apartheida i njezin rad na očuvanju ljudskog dostojanstva te pružanju nade ljudima u Južnoj Africi i diljem svijeta.

Glavna tajnica Amnesty Internationala Agnès Callamard izjavila je da je bila s Pillay u trenutku kada je saznala za nagradu, nazvavši je „izvrsnim izborom”.

„U vrijeme kada su međunarodno pravo i pravda pod napadom, a previše država pokušava oslabiti njihovu ulogu, Nobelova nagrada za mir za Navi Pillay nije mogla doći u boljem trenutku”, poručila je Callamard.

Objava Navi Pillay, bivša visoka povjerenica UN-a za ljudska prava, dobitnica Nobelove nagrade za mir pojavila se prvi puta na Republika.

Godine 2024. softverska inženjerka Laura Housh počela je koristiti umjetnu inteligenciju kao pomoćnika pri programiranju i drugim zadacima. Dvije godine kasnije kaže da prema AI-ju ima odnos ljubavi i mržnje.

„Pokušala sam ga koristiti za programiranje, ali jednostavno ne mogu to prihvatiti“, rekla je.

Prema njezinim riječima, umjetna inteligencija može pomoći u pronalaženju smjera ili poslužiti kao „drugi par očiju“, ali joj nedostaje kontekst potreban da bi zaista bila korisna u složenijim zadacima.

Housh nije jedina programerka koja tako razmišlja.

Šest od deset tehnoloških radnika pokušava izbjegavati AI

Prema novom istraživanju platforme Stack Overflow, popularne stranice za pitanja i odgovore među programerima, šest od deset tehnoloških radnika koji su sudjelovali u istraživanju kaže da pokušava izbjegavati korištenje umjetne inteligencije.

U istraživanju je sudjelovalo oko 30.000 softverskih developera iz 169 zemalja, a rezultati pokazuju prilično složenu sliku: korištenje AI-ja brzo raste, ali istodobno raste i nesigurnost oko toga kako će tehnologija promijeniti samu profesiju.

Softverski inženjeri nalaze se na samom čelu tehnološke transformacije jer je njihova industrija među prvima masovno prihvatila AI.

Velike tehnološke kompanije, ali i startupi, sve češće koriste umjetnu inteligenciju za pisanje koda. U izvješću Indeed Hiring Laba iz prošle godine zanimanje softverskog developera navedeno je kao posao koji je među najizloženijima transformaciji koju donosi umjetna inteligencija.

Većina koristi AI, ali mnogi ga i dalje ne žele

Istraživanje Stack Overflowa pokazalo je da 65 posto ispitanika koristi pomoćnike ili agente za programiranje.

Za usporedbu, istraživanje Googleove istraživačke divizije provedeno prošle godine među 5.000 tehnoloških stručnjaka diljem svijeta pokazalo je da čak 90 posto njih koristi AI na poslu, što predstavlja povećanje od 14 postotnih bodova u odnosu na 2024. godinu.

Istodobno, raste i nezadovoljstvo poslom.

Gotovo trećina ispitanih programera kaže da nije zadovoljna svojom trenutačnom pozicijom, u usporedbi s 28,4 posto godinu ranije.

Oko 45 posto opisuje se kao „zadovoljno do mjere samozadovoljstva“, dok samo 22,3 posto kaže da je sretno na svom poslu.

Među glavnim razlozima nezadovoljstva navode se izgaranje na poslu, tehnološki umor, gospodarska neizvjesnost i nedostatak jasnih mogućnosti napredovanja.

Mnogi od tih problema postojali bi i bez umjetne inteligencije. Međutim, brzina kojom se AI razvija dodatno je pojačala postojeće pritiske, smatra izvršni direktor Stack Overflowa Prashanth Chandrasekar.

„Ljudi moraju potpuno preoblikovati svoje poslove i prilično je uznemirujuće ne znati koliko će onoga što danas rade biti automatizirano“, rekao je Chandrasekar.

Problem nije samo strah od gubitka posla

Za softverske developere problem je složeniji od pitanja hoće li ih umjetna inteligencija jednostavno zamijeniti.

Prema Chandrasekaru, iskusni programeri mogu imati osjećaj da vještine koje su godinama razvijali više nisu toliko relevantne.

Istodobno se od zaposlenika na početku karijere očekuje da rade gotovo kao da već imaju nekoliko godina iskustva. Razlog je upravo AI, koji je podigao očekivanja poslodavaca.

Programeri također sve više svoje slobodno vrijeme troše na učenje novih AI alata i tehnologija kako bi ostali u korak s tržištem.

Za Lauru Housh to predstavlja dodatni pritisak.

Kaže da u slobodno vrijeme prati videomaterijale o umjetnoj inteligenciji i čita dokumentaciju različitih platformi, ali joj je i dalje teško pratiti tempo razvoja.

„Iscrpljujuće je jer postoji toliko buke koja govori: ‘Radi ovo, radi ono, ili ćeš zaostati’“, rekla je.

AI nema iskustvo iskusnog programera

Za programerke poput Housh i Audrey Eschright, softverske inženjerke s 20 godina iskustva, problem nije u tome što ne žele prihvatiti novu tehnologiju.

Problem je u tome što AI agenti nemaju ni široko opće znanje iskusnog developera ni specifičan kontekst koji dugogodišnji zaposlenik ima o određenom sustavu, kompaniji ili projektu.

To može dovesti do dodatnog posla i umora.

Eschright upozorava i na drugi problem: kada programer umjesto samostalnog pisanja koda prepusti velik dio posla umjetnoj inteligenciji, može izgubiti uvid u to kako je rješenje zapravo nastalo.

„Pisanje koda način je na koji rješavate probleme“, rekla je Eschright. „Kao softverski inženjer, sustav upoznajete tako da ga mijenjate.“

Programeri AI-ju vjeruju samo u određenim zadacima

Rezultati istraživanja Stack Overflowa potvrđuju tu rezerviranost.

Nešto više od 74 posto ispitanika smatra da je AI koristan za implementaciju koda, dok oko 72 posto smatra da pomaže pri otklanjanju pogrešaka u kodu.

No kada je riječ o drugim poslovnim zadacima, poput komunikacije i dizajna, povjerenje je znatno manje – samo 34,4 posto ispitanika smatra AI korisnim.

Još je zanimljiviji podatak da samo 6,6 posto programera vjeruje umjetnoj inteligenciji kada je riječ o važnim odlukama.

Oko 78 posto ispitanika smatra da je pri provjeri koda koji je generirala umjetna inteligencija važno znati izvore na kojima se rezultat temelji.

Što više kompanija koristi AI, to je oprez veći

Programeri su danas posebno oprezni kada je riječ o povjerenju u umjetnu inteligenciju jer se AI projekti u sve većem broju kompanija pomiču iz eksperimentalne faze prema stvarnoj primjeni.

Deloitteovo istraživanje objavljeno u siječnju, provedeno među više od 3.200 poslovnih i IT čelnika, pokazalo je da je 54 posto ispitanika očekivalo da će najmanje 40 posto njihovih AI eksperimenata u sljedeća tri do šest mjeseci prijeći u produkciju.

To znači da će se odluke o tome koliko AI-ju vjerovati sve češće donositi u stvarnim poslovnim sustavima, gdje pogreške mogu biti znatno skuplje nego tijekom eksperimentiranja.

Laura Housh zato ne želi potpuno odbaciti umjetnu inteligenciju, ali smatra da čovjek mora zadržati kontrolu.

„Ne volim gubiti kontrolu; volim kritičko razmišljanje i znatiželju“, rekla je. „Važnije je nego ikad biti znatiželjan.“

Kako umjetna inteligencija sve dublje ulazi u programiranje, čini se da se rasprava među developerima više ne vodi samo oko pitanja može li AI pisati kod, nego i oko toga koliko bi programeri trebali dopustiti AI-ju da razmišlja umjesto njih.

Objava Njihovi poslovi među prvima su se promijenili zbog umjetne inteligencije. Sada je neki pokušavaju izbjeći pojavila se prvi puta na Republika.

Početak novog tisućljeća nije bio toliko davno, ali kada pogledamo neke sasvim obične navike iz tog vremena, lako je pomisliti da govorimo o nekom drugom svijetu.

Internet se koristio preko računala, fotografije su se razvijale ili prebacivale na računalo, filmovi su se posuđivali u videoteci, a za putovanje je bilo sasvim normalno imati cestovni atlas. Mobitel je uglavnom služio za pozive i SMS, dok je svaki ozbiljniji digitalni zadatak zahtijevao drugi uređaj.

Tehnologija je već bila prisutna, ali još nije zauzela gotovo svaki dio našeg života.

1. Prvo se trebalo „spojiti” na internet

Prije nego što biste otvorili omiljenu internetsku stranicu, računalo je trebalo uspostaviti vezu. Dial-up modem javljao se prepoznatljivim zvukom, a strpljenje je bilo gotovo obvezna oprema.

Dok ste bili spojeni na internet, telefonska linija najčešće nije bila dostupna za razgovore.

Širokopojasni internet već se počeo širiti, ali dial-up još nije bio stvar prošlosti.

2. Mobitel još nije znao baš sve

Mobiteli su početkom 2000-ih već nudili kamere, pristup internetu, e-poštu i različite aplikacije. Ipak, nisu bili središte svakodnevnog života kao današnji pametni telefoni.

Za fotografiranje ste imali fotoaparat, za glazbu CD player ili MP3 uređaj, za navigaciju kartu, a za internet – računalo.

Drugim riječima, za ono što danas radi jedan telefon trebala vam je mala torba elektronike.

3. SMS se pisao kao da plaćate svako slovo

Kratice, izostavljanje dijakritičkih znakova i rečenice od nekoliko riječi nisu bili slučajni.

Broj znakova bio je važan jer je duža poruka mogla značiti dvije SMS poruke – a to se, naravno, osjećalo na računu.

4. „Memorija poruka puna” mogla je biti ozbiljan problem

Mobiteli su imali ograničen prostor za spremanje poruka. Kada bi se pojavila obavijest da je memorija puna, počelo je pregledavanje starih razgovora.

Neke poruke brisale su se bez razmišljanja. Druge su dobivale „još samo malo vremena” – osobito ako ih je poslala simpatija.

5. Neke telefonske brojeve stvarno smo znali napamet

Kućni broj, broj najboljeg prijatelja ili osobe koju često zovete nekada se jednostavno znao.

Danas se mnogi od nas teško sjete vlastitog broja bez gledanja u telefon, dok su nekada brojevi bili dio memorije gotovo kao stihovi omiljene pjesme.

6. Prije prijatelja javio bi se njegov roditelj

„Dobar dan, je li tu Marko?”

A onda čekanje.

Na drugoj strani mogao se javiti roditelj, brat, sestra ili baka. Privatnost je bila potpuno druga priča, pogotovo ako je telefon stajao usred dnevne sobe.

7. Ako ste rekli „vidimo se u osam”, morali ste se pojaviti u osam

Naravno, već su postojali pozivi i SMS poruke. Ali nije bilo uobičajeno poslati prijatelju svoju lokaciju uživo i pratiti njegovu točku na karti.

Zato je bilo važno dogovoriti točno mjesto: ispred kina, kod sata, na ulazu ili „kod fontane”.

Ako se netko nije pojavio, nije preostajalo puno opcija osim čekanja.

8. Fotografiju niste mogli odmah provjeriti

Ako ste fotografirali klasičnim fotoaparatom, morali ste pričekati razvijanje filma da biste vidjeli rezultat.

Tada biste otkrili zatvorene oči, mutnu fotografiju, prst preko objektiva – ili, potpuno neočekivano, savršenu fotografiju.

Svaki okidač zato je imao svoju cijenu.

9. Digitalni fotoaparat bio je još jedan uređaj koji ste morali nositi

Digitalna fotografija riješila je problem čekanja na razvijanje filma, ali je donijela druge obaveze.

Memorijska kartica, baterije, punjač i kabel za prijenos fotografija bili su dio standardne opreme.

Danas? Izvadite telefon iz džepa i fotografirate.

10. U automobilu se glazba birala među CD-ovima

Glazbena kolekcija često je putovala u posebnoj torbici s pretincima.

Želite drugi album? Pronađite pravi CD, izvadite ga iz omota i ubacite u player.

Neki automobili još su imali kasetofone, neki CD-izmjenjivače, a radio je bio vjerni suputnik gotovo svakog putovanja.

11. „Sprži mi taj CD” bila je sasvim normalna rečenica

Prazni CD-R diskovi često su stajali pokraj računala.

Na njih su se snimali glazba, fotografije, dokumenti i razne datoteke, a sadržaj se uredno ispisivao markerom.

Danas za slanje cijelog albuma fotografija treba nekoliko sekundi. Nekada ste trebali računalo, prazan disk i malo sreće da snimanje ne završi greškom na 97 posto.

12. Filmska večer počinjala je odlaskom u videoteku

Petak navečer? Odlazak u videoteku.

Pregledavanje omota, rasprava koji film uzeti i nada da je željeni naslov još slobodan.

DVD je tada bio veliki hit, dok su se VHS kasete još uvijek mogle pronaći na policama.

13. Televizijski program određivao je večer

Ako je omiljena serija počinjala u 20 sati, tada ste je gledali.

Program se provjeravao u novinama, televizijskom vodiču ili teletekstu.

Ako propustite epizodu? Čekate reprizu.

Danas zvuči gotovo nevjerojatno.

14. Papirnata karta bila je pravi GPS

Cestovni atlas bio je standardna oprema automobila.

Suputnik bi držao kartu, tražio cestu, izlaz i odredište, dok bi vozač pokušavao pratiti upute.

Google Maps pojavio se tek 2005. godine, pa navigacija kakvu danas poznajemo još nije bila dio svakodnevnog života.

15. Putovanje se često planiralo u putničkoj agenciji

Internetske rezervacije već su postojale, ali odlazak u turističku agenciju bio je sasvim uobičajen način organiziranja odmora.

Katalozi su se nosili kući, ponude uspoređivale, a odluka se donosila za kuhinjskim stolom.

16. Potvrdu rezervacije bilo je najbolje – ispisati

Čak i kada je rezervacija napravljena putem interneta, mnogi su ispisivali potvrdu, adresu smještaja i upute za dolazak.

Papir je bio svojevrsni backup prije ere u kojoj se cijeli život nalazi u telefonu.

17. Plaćanje računa značilo je – otići na šalter

Uplatnice, red u banci ili pošti i potvrda o plaćanju bili su dio svakodnevne administracije.

Računi su se čuvali u ladicama i fasciklima, a „platiti račun preko aplikacije” još nije bilo nešto što možete napraviti dok sjedite na kauču.

18. Telefonski imenik bio je stvarno koristan

Debela knjiga puna telefonskih brojeva nije bila dekoracija.

U njoj ste tražili brojeve građana, tvrtki, obrtnika i različitih službi.

Danas imamo tražilice. Nekada smo imali – nekoliko stotina stranica papira.

19. Stan, automobil ili posao tražili su se u novinama

Mali oglasi bili su važan izvor informacija.

Zanimljiv oglas zaokružili biste olovkom, a zatim nazvali navedeni broj kako biste saznali više.

Internetski oglasi već su postojali, ali tiskani oglasi još su imali svoje mjesto.

20. Enciklopedija je još uvijek bila kraljica znanja

Za školski referat moglo se posegnuti za knjigom, otići u knjižnicu ili pretražiti internet.

Wikipedia je pokrenuta 2001. godine, ali bila je tek mladi projekt. Knjige, digitalne enciklopedije na CD-ovima i internetski izvori tada su se međusobno nadopunjavali.

A onda je sve stalo u jedan uređaj

Možda je upravo to najveća razlika između tadašnjeg i današnjeg života.

Početkom 2000-ih tehnologije je već bilo mnogo. Dopisivali smo se, slali e-poštu, fotografirali digitalno i koristili internet.

Ali za svaki zadatak često smo imali drugi uređaj ili drugi predmet.

Telefon za pozive. Fotoaparat za fotografije. CD za glazbu. Videoteka za filmove. Karta za putovanje. Računalo za internet. Papir za rezervaciju.

Danas većinu toga radimo na jednom zaslonu.

Zato možda nije ni čudno što zvuk starog modema, CD ispisan markerom ili cestovni atlas mogu izazvati toliko nostalgije. Nisu to samo predmeti – to su mali podsjetnici na vrijeme kada je svakodnevni život bio malo sporiji, malo kompliciraniji i, na neki način, puno fizičkiji.

I da, tada smo se ponekad morali ustati s kauča kako bismo promijenili kanal.

To je možda najveći dokaz da smo živjeli u drugom vremenu.

Objava Sjećate li se života prije Google Mapsa? 20 stvari iz 2000-ih koje danas zvuče kao znanstvena fantastika pojavila se prvi puta na Republika.

Pijanist i skladatelj Dario Lukić objavio je svoj drugi samostalni klavirski album pod nazivom ‘Thoughts’. Nakon debitantskog ostvarenja ‘Invisible’, objavljenog prošle godine, ovaj skladatelj iz Mostara nastavlja istraživati formu neoklasičnog minimalizma kroz 13 novih autorskih skladbi, od kojih je 10 snimljeno na klaviru, a tri na Rhodes suitcaseu.

Lukićev autorski izraz prvenstveno se oslanja na atmosferu i jednostavnost, prije nego na tehničku virtuoznost ili kompleksne forme. Glazbeno gledano, album se kreće utabanim stazama suvremene ambijentalne klasike, s jazz i pop elementima.

Materijal je snimljen, miksan i masteriziran u Studiju ‘A’ Muzičkog centra Pavarotti u Mostaru, pod producentskom palicom Saše Karabataka.

Poseban doprinos cjelokupnom dojmu dali su fotografi Marin Margeta, Marijo Maduna i Amir Grabus.

Njihove fotografije, koje prate vizualni materijal albuma, nisu samo usputni ukras. One funkcioniraju kao prirodni produžetak Lukićeve glazbe, uspješno hvatajući motive sjete, igre svjetla i sjene te različite ambijente.

Spoj pročišćenog dizajna, za koji je zaslužna Katarina Zovko, i atmosferične fotografije pomogao je da se apstraktne “misli” s albuma uspješno pretoče u upečatljiv i zaokružen koncept.

Album ‘Thoughts’ ne donosi dramatične estetske preokrete, ali uspješno funkcionira kao kompaktna cjelina namijenjena onima koji u glazbi traže smiraj, tišinu i odmor od svakodnevne buke.

Objava Lukić objavio novi album Thoughts pojavila se prvi puta na Republika.

Prije deset godina oko Zemlje je kružilo približno 1.500 satelita. Danas ih je više od 15.000, dok se, kada se uračuna i svemirski otpad, broj objekata u orbiti penje na približno 31.000.

Na sve veći problem pokušavaju odgovoriti Adam Kall, Austin Morris i Troy M. Morris, osnivači američkog startupa KMI Space. Njihova kompanija razvija svemirsku letjelicu koja bi mogla uklanjati otpad iz Zemljine orbite, ali i premještati druge satelite.

Sustav inspiriran gekonima

Ključ njihove tehnologije je sustav nazvan REACCH, čiji je dizajn inspiriran prirodom. Letjelica koristi nastavke nalik pipcima s površinama inspiriranim stopalima gekona, što joj omogućuje pričvršćivanje za različite objekte.

Kako se u svemiru postavlja sve više infrastrukture, raste i broj kompanija koje razvijaju tehnologije za produljenje životnog vijeka satelita. Neke rade na svojevrsnim svemirskim „benzinskim postajama“, dok druge razvijaju letjelice koje bi mogle popravljati satelite izravno u orbiti.

Izvršni direktor KMI Spacea Troy Morris projekt opisuje kao svojevrsnu „svemirsku vučnu službu“.

„Naša tehnologija ne služi samo za uklanjanje svemirskog otpada. Objekte možemo premještati u različitim smjerovima i mijenjati njihove orbite, čime se otvaraju brojne nove mogućnosti“, rekao je Kall.

Uspješna testiranja na Međunarodnoj svemirskoj postaji

KMI Space, startup iz Michigana osnovan 2019. godine, postupno napreduje prema realizaciji svoje tehnologije.

Manja verzija sustava REACCH stigla je na Međunarodnu svemirsku postaju 2024. godine. Tijekom približno 200 dana 2025. godine astronauti su proveli stotine uspješnih testova hvatanja objekata sustavom REACCH u uvjetima mikrogravitacije.

„Testiranja su potvrdila simulaciju koju smo već imali“, rekao je Kall.

Prema njegovim riječima, rezultati testiranja omogućuju kompaniji veću sigurnost da će računalne simulacije moći predvidjeti kako će se sustav ponašati u stvarnim fizičkim uvjetima hvatanja objekata, čak i nakon promjena dizajna.

To bi trebalo biti ključno za sljedeću fazu projekta. Velika verzija njihove svemirske letjelice trebala bi biti lansirana početkom 2028. godine, dok je prvo hvatanje objekta u orbiti planirano za kraj iste godine.

Planiraju flotu letjelica u orbiti

Ako projekt bude uspješan, KMI Space planira rasporediti više od deset letjelica na različitim lokacijama u Zemljinoj orbiti.

Takve bi letjelice mogle premještati aktivne satelite ili usmjeravati svemirski otpad prema Zemljinoj atmosferi, gdje bi izgorio.

Ideja predstavlja dio šireg trenda razvoja usluga za održavanje i upravljanje svemirskom infrastrukturom. Kako broj objekata u orbiti raste, potreba za tehnologijama koje mogu sigurno premještati, servisirati ili uklanjati satelite i svemirski otpad postaje sve izraženija.

Više od 10 milijuna dolara ulaganja i ugovori s NASA-om

KMI Space dosad je od investitora prikupio više od 10 milijuna dolara, a kompanija je dobila i potpore te ugovore od američkog Ministarstva obrane i NASA-e.

Startup je nedavno odabran i za program STRATFI američkih Svemirskih snaga, što bi mu trebalo osigurati dodatni kapital za razvoj tehnologije.

„Ovo je za nas vrlo uzbudljiv trenutak – uz STRATFI, interes investitora i još samo nekoliko stvari koje moramo dovršiti, projekt se ubrzano razvija“, rekao je Morris.

Ako se planovi ostvare, tehnologija koja je započela kao eksperiment na Međunarodnoj svemirskoj postaji mogla bi početkom sljedećeg desetljeća postati dio nove infrastrukture za održavanje sve prometnije Zemljine orbite.

Objava Svemir postaje sve prometniji: Trojica poduzetnika razvijaju „vučnu službu“ za satelite pojavila se prvi puta na Republika.

U razgovorima i tekstualnim porukama, više osoba koje su radile u kompanijama poput OpenAI-ja, Mete i DeepMinda izrazilo je skepsu prema ideji da bi nekontrolirani razvoj umjetne inteligencije mogao dovesti do stvaranja alata sposobnih masovno usmrtiti ljude.

„Lol“, „Haaaaaa“ i „Bringing the luls“ bile su neke od reakcija koje je BBC dobio nakon niza upozorenja visokog profila koja su posljednjih dana iznijeli pojedinci iz industrije.

Iako strahovi od potencijalno katastrofalnih posljedica umjetne inteligencije postoje već desetljećima, tvrdnje Jacoba Coxona, bivšeg zaposlenika Anthropica, koje su prošlog tjedna postale viralne, ponovno su pokrenule raspravu. Njegove stavove podržali su i drugi ljudi iz sektora koji su pozvali na usporavanje razvoja tehnologije.

Ideju da bi budući AI alat ili agent – odnosno AI bot programiran da djeluje donekle autonomno – mogao ugroziti ljude javno su podržali zaposlenici Anthropica, kao i ljudi povezani s OpenAI-jem, DeepMindom te kompanijom xAI Elona Muska.

Svi zaposlenici s kojima je BBC razgovarao željeli su ostati anonimni jer nisu imali dopuštenje svojih kompanija za razgovor s medijima. Njihov identitet poznat je BBC-ju.

„Moja prva reakcija bila je: ‘Taj tip?’“, rekao je bivši zaposlenik OpenAI-ja koji je poznavao Coxona iz vremena kada su obojica radila u toj kompaniji.

Ta osoba, koja danas radi u drugoj kompaniji iz područja umjetne inteligencije, rekla je da je njezina reakcija na novi val strahova od egzistencijalne prijetnje umjetne inteligencije velikim dijelom posljedica nedostatka konkretnih detalja kojima bi se potkrijepila tvrdnja da je u pitanju opstanak cijelog čovječanstva.

„Tvrdnje su uvijek nejasne“, rekao je, dodajući da, kada postanu konkretnije, često uključuju velike skokove u zaključivanju ili hipotetske scenarije.

Coxon je rekao da bi skupina AI agenata, temeljenih na modelima umjetne inteligencije koji trenutačno ne postoje, mogla odlučiti stvoriti biološko oružje i potom ga upotrijebiti. Međutim, nije detaljno objasnio kako bi se takav scenarij konkretno mogao ostvariti.

„Neće se svi AI zaposlenici odjednom probuditi i pomisliti da će AI pobiti sve“

Rishub Jain, koji je ovog ljeta osnovao istraživačku tvrtku Sampura Research za sigurnost umjetne inteligencije nakon sedam godina provedenih u DeepMindu, rekao je za BBC da je reakcija mnogih ljudi iz AI industrije na najnoviji val upozorenja „definitivno bila pomalo šaljiva“.

„Ljudi o toj ideji govore već mnogo godina, tako da se zaposlenici AI kompanija nisu prošlog tjedna jednostavno probudili i pomislili: ‘O ne, AI će pobiti sve’“, rekao je Jain.

Dodao je da bi ton razgovora bio drugačiji kada bi riječ bila o potpuno novoj ideji.

Izvršni direktor Nvidije Jensen Huang rekao je za CBS News, američkog medijskog partnera BBC-ja, da su tvrdnje o tome da bi umjetna inteligencija mogla uništiti čovječanstvo pretjerane.

„2030. neće biti kraj svijeta. Postoji nula posto šanse da će to biti kraj svijeta“, rekao je Huang. „Plašenje ljudi je nepotrebno. To je neodgovorno.“

Colin Fraser, podatkovni znanstvenik u Meti, prošlog je tjedna na društvenim mrežama napisao da ne postoje stvarni dokazi da bi AI modeli neizbježno težili cilju koji bi doveo do smrti ljudi.

Iako je Fraserovo objašnjenje bilo tehničko i konkretno, sažeo ga je i u šaljivu poruku:

„LLM-ovi [veliki jezični modeli] neće uništiti čovječanstvo jer jednostavno nemaju taj ‘žar’.“

Izraz „that dog in them“ u engleskom je žargonu koji se obično koristi za opisivanje snažnog unutarnjeg nagona ili odlučnosti.

Unatoč šalama, postoje ozbiljne zabrinutosti

Unatoč šalama i skepsi prema scenarijima potpunog uništenja čovječanstva, zaposlenici i istraživači u području umjetne inteligencije upozoravaju na stvarne i neposredne rizike tehnologije koju razvijaju.

„Razgovor među stručnjacima puno je nijansiraniji, ali u osnovi se svi slažu da postoji širok raspon rizika koje je važno razmotriti i ublažiti“, rekao je Jain.

Među tim rizicima je i mogućnost da korisnici ili hakeri prisile AI alate da zaobiđu svoje sigurnosne zaštite.

Sve su veće i etičke zabrinutosti zbog širenja uporabe umjetne inteligencije u vojne svrhe.

Incident OpenAI-ja i Hugging Facea izazvao dodatnu pozornost

Ovi problemi i rasprave dobili su novu hitnost unutar AI industrije nakon što je OpenAI izgubio kontrolu nad određenim novim AI modelima koji su tijekom sigurnosnog testa djelovali neočekivano i hakirali platformu Hugging Face.

Jain je rekao da sada među ljudima iz AI industrije postoji veći konsenzus o potrebi boljeg razumijevanja „stvarnih kratkoročnih šteta“ koje bi umjetna inteligencija mogla prouzročiti.

Sve je rašireniji i stav da bi stručnjaci za sigurnost umjetne inteligencije iz neovisnih istraživačkih organizacija trebali biti uključeni izravno u velike AI laboratorije kako bi procjenjivali nove modele.

I Dario Amodei, čelnik Anthropica, i Sam Altman, čelnik OpenAI-ja, rekli su da namjeravaju omogućiti takve evaluacije.

Više od 100 ljudi koji rade u području umjetne inteligencije u petak je potpisalo pismo kojim podržavaju tu ideju. U pismu su istaknuli da vanjski evaluatori moraju biti „stvarno neovisni“.

Brojni zaposlenici AI kompanija s kojima je BBC razgovarao, međutim, rekli su da još nisu čuli da su takvi stručnjaci za sigurnost doista uključeni u rad nekog velikog AI laboratorija.

Anthropic je u petak objavio da će angažirati AI evaluatore iz Facultyja, kompanije za umjetnu inteligenciju u vlasništvu Accenturea.

Accenture i Anthropic ujedno su poslovni partneri, a Accenture je ranije pristao pomoći Anthropicu u širenju uporabe njegova AI sustava Claude među poslovnim korisnicima.

Anthropic nije objavio kada bi evaluatori trebali početi raditi u kompaniji. Glasnogovornik Facultyja odbio je komentirati rok njihova dolaska.

Ni Anthropic ni OpenAI nisu odgovorili na BBC-jev upit o tome kada planiraju uključiti vanjske evaluatore.

Hugging Face incident postao upozorenje AI industriji

Incident između OpenAI-ja i Hugging Facea široko je opisan kao „poziv na buđenje“ za AI industriju, ali i za kompanije, industrije i vlade čiji bi internetski sustavi mogli biti ranjivi na hakiranje uz pomoć umjetne inteligencije.

No čak je i Hugging Face, kompanija s oko 200 zaposlenika koju bi Nvidia prema najavama trebala preuzeti za gotovo 13 milijardi dolara, na cijeli događaj reagirala s dozom humora.

U sigurnosnoj datoteci koja je nakratko bila dostupna na internetskoj stranici Hugging Facea platforma se izravno obratila AI agentima.

Od njih je zatraženo da napuste stranicu i svoje sigurnosne eksperimente provedu negdje drugdje.

„Idite tamo ostvariti svoj najveći rezultat, nema potrebe da hakirate nas“, stajalo je u poruci.

Rasprava tako ostaje podijeljena između onih koji upozoravaju na moguće dugoročne i ekstremne scenarije te stručnjaka koji naglasak stavljaju na konkretne, već postojeće rizike – od hakiranja i zaobilaženja sigurnosnih zaštita do uporabe umjetne inteligencije u vojne svrhe.

Objava Ne misle svi zaposlenici u AI industriji da bi umjetna inteligencija mogla uništiti čovječanstvo pojavila se prvi puta na Republika.

Bilo da čekaju vlak, sjede u kafiću ili jednostavno žele provesti malo vremena sami, stanovnike Singapura vlasti potiču da ponovno posegnu za knjigom.

Ova mala azijska država ovog je mjeseca pokrenula novu petogodišnju nacionalnu kampanju čiji je cilj potaknuti građane na redovitije čitanje. Jedan od neobičnijih elemenata programa jest mogućnost da građani za vrijeme provedeno čitajući dobiju i malu novčanu nagradu.

Sudionici svoje vrijeme čitanja evidentiraju putem internetske platforme, a sustav funkcionira poput svojevrsne igre. Za redovito čitanje prikupljaju virtualne bodove koje kasnije mogu zamijeniti za novac.

Za 15 minuta čitanja – virtualni bodovi

Sustav je jednostavan. Čitanje u trajanju od najmanje 15 minuta donosi 20 virtualnih kovanica, dok je za jednu singapursku dolarsku nagradu potrebno prikupiti 1000 kovanica. To znači da je za jedan dolar potrebno zabilježiti ukupno 50 dana čitanja.

No, moguće je prijaviti samo jednu čitalačku sesiju dnevno.

Vlasti se nadaju da će kombinacija nagrađivanja, praćenja napretka i sudjelovanja građana pomoći u stvaranju trajne navike čitanja.

Melissa Tam iz Nacionalnog knjižničnog odbora Singapura istaknula je kako kratki sadržaji na internetu mogu pomoći ljudima da budu informirani, ali da čitanje dužih tekstova razvija pažnju, kritičko razmišljanje i maštu.

Borba protiv „truljenja mozga“

Kampanja dolazi u vrijeme kada se diljem svijeta sve više govori o smanjenju raspona pažnje i padu interesa za čitanje.

Posebno se koristi izraz „brain rot“, odnosno „truljenje mozga“, kojim se opisuje navodni pad kognitivnih sposobnosti povezan s pretjeranom konzumacijom površnog internetskog sadržaja. Tu je i sve raširenija navika takozvanog doomscrollanja – beskonačnog pregledavanja negativnih ili površnih sadržaja na društvenim mrežama.

Singapur pritom već ostvaruje vrlo dobre rezultate u međunarodnim istraživanjima čitalačkih sposobnosti. Ipak, stručnjaci upozoravaju da visoke ocjene učenika ne znače nužno da mladi zadržavaju naviku čitanja iz užitka.

Čita se za ispite, a ne za užitak

Loh Chin Ee iz singapurskog Nacionalnog instituta za obrazovanje smatra da je 15 minuta dovoljno kratko da program bude pristupačan, ali istodobno dovoljno dugo da posluži kao početak stvaranja navike.

Problem, međutim, nije u tome da ljudi više uopće ne čitaju. Mnogi i dalje svakodnevno čitaju tekstove na ekranima. Pitanje je čitaju li na način koji zahtijeva koncentraciju, vrijeme i dublje razumijevanje.

Jedan od građana, 32-godišnji Isaac Neo, kaže da mladi često izgube interes za čitanje kada krenu u srednju školu i suoče se s velikim brojem ispita.

„Počnete čitati samo ono iz čega ćete biti ispitani. I onda polako izgubite naviku čitanja iz užitka“, rekao je.

Neo je 2025. godine osnovao Modern Men’s Book Club nakon što je shvatio da godinama nije pročitao knjigu izvan poslovnog konteksta. Kaže da mnogi članovi kluba imaju sličan problem – žele ponovno početi čitati jer su tu naviku tijekom godina jednostavno izgubili.

Može li novac vratiti ljubav prema knjigama?

Program je zasad u pilot-fazi i trajat će do kraja godine. Nacionalni knjižnični odbor najavio je da će buduće značajke programa biti prilagođavane na temelju povratnih informacija korisnika.

Uz osobne nagrade, građani mogu sudjelovati i u humanitarnoj akciji povezanoj s kampanjom. Cilj je prikupiti 7,5 milijuna minuta čitanja, čime bi se ove godine prikupilo do 150.000 singapurskih dolara za dobrotvorne svrhe.

Ipak, ideja plaćanja građanima za čitanje izazvala je raspravu. Kritičari smatraju da bi ljudi trebali čitati zato što vole čitati, a ne zbog financijske nagrade.

Drugi, međutim, smatraju da u vremenu u kojem ljudsku pažnju neprestano privlače društvene mreže, umjetna inteligencija i kratki videosadržaji, nije loše ponuditi ljudima dodatni poticaj da ponovno uzmu knjigu u ruke.

„Radije bih vidjela da ljudi čitaju i propuste svoju stanicu vlaka ili autobusnu stanicu nego da slušaju stalnu buku TikToka i AI-generiranih kineskih drama u vlaku“, rekla je 28-godišnja Charmaine Lim, kreatorica sadržaja posvećenog knjigama i životnom stilu.

Stručnjaci upozoravaju na jednu zamku

Ashley Chia, koja vodi književni klub, smatra da se uspjeh kampanje ne bi trebao mjeriti samo time koliko ljudi dnevno čita 15 minuta.

Prema njezinu mišljenju, dugoročni cilj trebao bi biti stvaranje znatiželjnijih čitatelja – ljudi koji će posezati za knjigama i temama koje nisu nužno odmah korisne ili im dostupne.

„Ako Singapur želi izgraditi kulturu čitanja, uspjeh možda nije samo u tome da ljudi čitaju 15 minuta dnevno, nego i u tome da postanemo znatiželjniji čitatelji“, rekla je.

Postoji i dodatni problem. Istraživanja sugeriraju da financijske nagrade mogu smanjiti unutarnju motivaciju za određeno ponašanje kada nagrada jednom nestane.

Psihologinja Charissa Ng iz Singapura smatra da novčane nagrade mogu dobro funkcionirati kod ljudi koji već imaju određeni interes za čitanje. Međutim, kod onih koji uopće nemaju interes za knjige, novac možda neće biti dovoljan za stvaranje trajne navike.

Može li knjiga pobijediti algoritam?

Hoće li jedan singapurski dolar biti dovoljan da ljudi prestanu beskonačno skrolati i počnu čitati, tek treba vidjeti.

Singapur već ima iskustva s nacionalnim kampanjama kojima pokušava mijenjati svakodnevne navike građana. Ovoga puta cilj je nešto mnogo tiše – nagovoriti ljude da na neko vrijeme odlože mobitel, otvore knjigu i jednostavno čitaju.

Jer u svijetu u kojem algoritmi svakih nekoliko sekundi nude novi sadržaj, možda je najveći luksuz upravo ono što knjiga traži od nas: vrijeme, koncentraciju i strpljenje.

Objava Singapur plaća građanima da čitaju: Može li knjiga pobijediti beskonačno skrolanje po mobitelu? pojavila se prvi puta na Republika.

Danijela posljednjih deset godina živi u Londonu, gdje je, uz život u jednoj od svjetskih metropola, razvijala i svoju ljubav prema kuhanju. Upravo će jedno od jela koje priprema već cijelo desetljeće biti njezina prva prilika da pokaže što zna pred chefovima i izbori mjesto u MasterChef kuhinji.

„Volim izazove. U MasterChef sam se prijavila kako bih pomaknula svoje granice“, poručila je Danijela uoči audicije.

Pred chefove Stjepana Vukadina, Marija Mihelja i Gorana Kočiša Danijela će donijeti pastirsku pitu – tradicionalno britansko jelo koje je, sudeći prema njezinu izboru, tijekom godina života u Londonu postalo dio njezina kulinarskog repertoara.

Za Danijelu će prvi nastup pred žirijem biti važan korak u pokušaju osvajanja bijele pregače, koja kandidatima donosi prolazak u sljedeću fazu natjecanja.

Nova sezona MasterChefa i ove godine okuplja kandidate različitih životnih priča, iskustava i kulinarskih stilova. Već u prvim audicijskim epizodama pred žirijem će se naći raznovrsna jela poput lungića punjenog suhim šljivama, steakova od tune te rižota s ciklom i mascarponeom.

Bit će i mnogo neobičnijih kombinacija. Kandidati će pokušati iznenaditi chefove jelima poput spoja sarme i bureka, ali i brudetom od žaba i jegulja u tijestu.

Pred kandidatima je tako zahtjevan zadatak, a trojac chefova neće imati mnogo razumijevanja za pogreške.

„Nekada je bolje manje nego više“, poručio je chef Mario Mihelj tijekom prvih kušanja, dajući naslutiti da će se od kandidata tražiti promišljenost, preciznost i dobra ravnoteža okusa.

Hoće li upravo pastirska pita koju Danijela Luburić priprema već deset godina biti dovoljno dobra za prolazak dalje i osvajanje bijele pregače, gledatelji će doznati večeras u prvoj audicijskoj epizodi nove sezone MasterChefa.

Za Čitluk i Hercegovinu večerašnja epizoda bit će posebno zanimljiva – jer će upravo jedna Čitlučanka pokušati dokazati da se ljubav prema kuhanju, iskustvo stečeno u Londonu i hrabrost za nove izazove mogu pretvoriti u ulaznicu za jednu od najpoznatijih kulinarskih kuhinja u regiji.

(izvor: hercegovina.info)

Objava Čitlučanka Danijela Luburić se natječe u MasterChefu: Pred chefove donosi jelo koje priprema već deset godina pojavila se prvi puta na Republika.