Piše: Marko Tomaš/Žurnal
POVRATAK
Ponekad hodaš fokusiran na jednu točku. Samo su čula upaljena. Misli nema. Potisnute su. Piljiš u vrhove svojih tenisica. Oko tebe lebdi sve što želiš zaboraviti. Prati te kao sjena. Jedan je iza ponoći. Ideš kući. Negdje si bio. Nešto se dogodilo. Ali niti znaš gdje si bio niti što se dogodilo.
BIJELO DUGME
Prvi veliki koncert na kojem sam bio u životu dogodio se baš na svetoj travi stadiona Pod Bijelim brijegom. Bijelo dugme je bilo na turneji. S onim jedinim albumom na kojem je pjevao Mladen Vojičić Tifa. Ne mogu se sjetiti koliko sam točno imao godina. Volio sam, a i dan danas volim taj album.
Štogod tko mislio ta je ploča, možda više od svih drugih ploča Bijelog dugmeta, savršeno precizno opisivala život u tadašnjoj socijalističkoj Bosni i Hercegovini. U tom zvuku, u tim pjesmama mogao si nanjušiti blatnjave, razrovane mahale po kojima smo se igrali, mogao si dobiti savršeo preciznu sliku toga kakvi su odnosi među susjedima, kakva je priroda ljubavi među supružnicima i kako mirišu kuhinje u kojima spremaju obroke.
Naprosto, kad čuješ te pjesme mogao si vidjeti neku nenu kako razmiče zavjesu i prati neki mladi par kako zagrljen zaobilazi lokve koje su ostale iza proljetnog pljuska. Elem, otac mog prijatelja iz djetinjstva odveo nas je Pod Bijeli brijeg i tamo smo dva debela sata skakutali svirajući zračnu gitaru i revali prateći Tifino pjevanje. Davno je to bilo. Ne želim se zapravo ni sjetiti prije koliko godina točno.
BREGOVIĆ
Zaboli Bergovića neka stvar što ja ili bilo tko drugi misli o njemu. Ali ja sam, od kada sam formirao vlastitu svijest, spram njega imao vrlo ambivalentan odnos. Što misliti o čovjeku koji je upropastio rock and roll, ali ga je istovremeno i učinio općeprihvaćenim u socijalističkoj Jugoslaviji?
O velikom meštru Bregoviću možda najbolje govore priče nekih drugih ljudi. Jednu je ispričao Branimir Štulić, a drugu Emir Kusturica. Štulić se u jednom intervjuu prisjetio kako je jednom prigodom ispričao Bregoviću kako vidi svoju glazbenu budućnost. U toj je viziji Štulić bio obučen u bijelo odijelo, a iza njega je stajao cijeli romski orekstar. U vrijeme kada je Štulić dao taj intervju Bregović je već nosio bijelo odijelo, a na bini ga je pratio romski orkestar. Ne znam koliko je vjerovati uvijek zluradom Đoniju, ali skloniji sam vjerovati njegovom ludilu nego u Bregovićevu originalnost.
Autentičan jeste, ali da je lopov i to je istina. U glazbenom smislu dakako. O tom dijelu njegovog biznismenskog karaktera govori pak druga priča. Nju je ispričao Emir Kusturica objašnjavajući zašto je prekinuo dugogodišnju suradnju s Bregovićem. Kusturica je zapravo opisao Bregovićev sustav poslovanja. Elem, Bregović ukrade nečiju pjesmu.Pjesma postane svjetski hit. Autor pjesme ga tuži, ali dok se donese presuda Bregović na pjesmi zaradi, kako je to Kusturica ugrubo rekao, 5 milijuna nečega. Kad presuda bude donesena Bregović bez problema plati autoru naknadu u visini od jednog milijuna nečega. I tako sasvim uspješno posluje prodajući tuđe pjesme po bijelom svijetu.
Možeš ga ne voljeti, Bregovića dakako, ali ne možeš da ga ne poštuješ. Veliki je majstor. Vjerojatno i najveći kojeg je bivša država dala. Jebiga, a ja godinama tražim prigodu da ga zbog nečega popljujem. Zato sam prihvatio poziv da odem na njegov koncert pod Bijelim brijegom. Zato, ali i iz drugih razloga. Sentimentalnih. Kopkalo me je kako će na mene djelovati odlazak na koncert Gorana Bregovića Pod Bijeli brijeg tridesetak godina nakon što sam kao dječak skakutao po tribinama stadiona na kojem sam htio provesti svoj život.
BIJELI BRIJEG
Već kada sam prilazio kapiji stadiona počela me hvatati tjeskoba. U džepu sam imao ulaznicu za fan pit. Radnja se događa u petak, 07.08.2015. godine. Ulazi na stadion su bili u potpunom mraku. Reflektor sa stadiona nas je zasljepljivao. Onda sam osjetio to. Zadrhtao sam. Ali nisu to bili trnci užitka. Bila je to nelagoda, to što me obuzelo. Isti sam osjećaj imao i prije par godina. Tada sam mislio da je to zbog toga ulazim na koncert Marka Prekovića Thompsona. Ali sada mi je bilo jasno. Imam problem s tim stadionom. Iza sebe sam ugledao jednog druga i rekao mu to. Samo je kimnuo glavom i rekao da potpuno razumije. I njega obuzima ista nelagoda.
Ušao sam na stadion. Pogledao prema tribinama i spustio se stazom prema ulazu u fan pit koji se nalazio smješten točno ispod bine, između klupa za rezervne igrače. Travnjak je bio natopljen obzirom je tog popodneva padala kiša. Čovječe, pomislio sam, ovo mi je prvi put da sam kročio ovako blizu svetog travnjaka. Ja se zapravo nikad nisam spustio s tribine Bijelog brijega do trave na kojoj se u mom djetinjstvu odigravala magija. Nelagoda je narasla. Mrzim što sam toliko osjetljiv na energije prostora.
KONCERT
Bio sam već dobro emotivno potresen kada je na binu izašao Zoster. Mario me i počastio ulaznicom za koncert. Bilo mi je interesantno vidjeti ih na toj bini baš na tom stadionu.
Dopada mi se način na koji se taj bend razvija. Nisu nastavili reciklirati uspješnice s početka karijere i postali su pošten rock and roll band. Ali reakcija publike bila je mlaka. Netko mi je usput rekao kako je loše jer je je to ipak njihov grad. Nije ovo ničiji grad, pomislio sam. Nema ti ovdje grada. Barem ne onog kojeg bi Zoster predstavljao. Zalivao sam svoj eživčano rastrojstvo pivom i čekao da vidim mađioničara i njegovu svitu. Znao sam da će zabava biti apsolutna, ali me interesirao repertoar koji će odabrati, interesirali su me aranžmani pjesama Biejlog dugmeta s trubačkim orkestrom.
Jebote, zabava je garantirana pa čak i ja znam sve njihvoe pjesme naizust. Ima tu jako dobrih pjesama. Ima i onih zbog kojih sam se spreman posvađati s ljudima. Jebiga. Treba biti pošten pa i to priznati. Bijelo dugme je Jugoslavija. Kakav band takva i država. Raspadnuti i jedno i drugo. Kao i svi Jugoslaveni.
Bregoviću, sunce ti jebem! Lijepo nisam mogao vjerovati. Koncert je otovorio pjesmom O, bella ciao! Pod Bijelim brijegom. Nasmijao sam se. Zapitao sam se što bi sad navijači Zrinjskog rekli. Na stadionu im svira partizanska pjesma, a ljudi je pjevaju uglas, i to ljudi koji nisu navijači Veleža. A onda, jebote, onda je grunulo „Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo…“
Tek tad sam ostao u nevjerici. Kakav kreten. Odjednom mi se u grlu stvorila knedla. S bine i iz publike je grunulo: “Jugoslavijo na noge, pjevaj nek te čuju…” Pet soma grla je pjevalo. O, majku li vam jebem svima! To sam pomislio.
Nisam mogao vjerovati. Oči su mi se napunile suzama. Pravi sam plačljivko, ne mogu protiv svoje prirode. Jebala vas Jugoslavija uzduž i poprijeko, od Vardara pa do Triglava. Veliki meštar svih pizduna je nakon pjesme diplomatski rekao: ovo nije politka, ovo j pjesma o jednoj staroj državi, a mi se samo zabavljamo. Kakav seronja. Zna on dobro da je sve politika. Zna dobro i gdje je došao. Uostalom, on je jedan od najvećih političara bivše Jugoslavije. Hohštapler, dilinger, što bi rekla moja pokojna baka.
Gotovo. Mislim da sam doživio slom živaca u tom trenutku. Jebala vas Jugoslavija s drugom Bregovićem na čelu! Zvjerao sam oko sebe. Publika je bila sačinjena od raznih generacija. I svi su se dobro zabavljali. Pjevali su pjesme uglas. A ceremonijal majstor je izgledao kao da ga je obukao Dino Merlin. I, što je najgore, dobro je izgledao. Znaš da je došao pokupiti lovu jednim brzim terorističkim udarom na niske emocije, znaš da laže, ali mu vjeruješ, vjeruješ tim pjesmama, barem su tako djelovali ljudi koji od kojih su mnogi bili na rubu transa.
POSLJEDICE
“Ko ne poludi nije normalan”. Pa kome je to smiješno? Pa takve fore nisu smiješne od 1979. Ja sam ih prezreo kao jednogodišnja beba. Takav slogan za naziv turneje mogu smisliti samo obični prevaranti koji znaju da je tržište za muda pod bubrege orgromno. Sve se, barem meni, koji sam naoštren i došao na koncert činilo kao ujdurma starih jugoslavenskih jalijaša i prevaranata koji te tapšu po ramenu dok ti drugom rukom izvlače novčanik.
Sve zbog čega je ta država trebala propasti te je noći bilo tu. Ne znam ako se tko sjeća benda Jugosloveni čiji je najveći hit bila pjesma pod nazivom „Jugosloveni“. Bili su to klasični Bregovićevi epigoni, a ta pjesma u dvije tri minute sažima sve što nije valjalo u toj zemlji. A onda skužiš da smo mi skloni kurčiti se stvarima kojih se pametan narod stidi. I poslije se ibretimo: što nas snađe!? A ništa, jebiga, dohakao si sam sebi.
Uglavnom, bio sam tu. Vidio sam velikog meštra. Još uvijek zna svoj posao, zna zabaviti ljude. Ali nije to moj par cipela unatoč tomu što sam mogao osjetiti jak emotivni naboj. Ne možeš nikako izbjeći poplavu bilo kakve energije. Posljedice Bregovićevog umjetničkog djelovanja su nešto sasvim drugo. Moje psihičke tegobe isto tako. Dok su drugi ljudi s koncerta otišli sretni ja sam bio duboko deprimiran. Mi stojimo u mjestu. Kulturološki zaglavljeni u osamdesetim godinama prošlog stoljeća.
A ja imam problem sa stadionom na kojem sam htio ostaviti kosti. Ispred mene je bila sveta trava. Zato nisam mogao pratiti koncert do kraja. Vidio sam tamo na stajanju dječaka kojeg na ramenima nosaju neki ljudi kojih više nema. Kad bih se okrenuo prema zapadnoj tribini vidio sam tog istog dječaka kako skakuće i pjeva pjesme Bijelog dugmeta. Vidio sam ga posvuda. Vidio sam kako zadivljeno gleda prodor Semira Tuce, kako umire od smijeha na biciklo Seje Kajtaza, kako pada u trans na trzaj glavom Goce Jurića, kako se hihoće na lažnjak Tarambe Skočajića, kako se kladi da Baka Slišković ne može Vuki Petranoviću zabit slobodnjak, kako je miran kad vidi kapetansku traku na ruci pokojonog Dade Matijevića. Sve sam to vidio. A ništa od toga nije postojalo. I sve to mogu zahvaliti Bregoviću i zbog istih stvari ga poslati u krasni kurac.