DW: Gospodine Brammertz, Karadžić je osuđen na doživotnu kaznu zatvora. Je li to pravedna presuda?
Serge Brammertz: To je sigurno važna presuda. Mi smo uložili žalbu jer smo smatrali da kazna u odnosu na prvostupanjsku mora biti povećana. Zato smo jako zadovoljni što je u Žalbenom procesu Karadžić doživotno osuđen za masovne zločine.
Vi ste razočarani što Karadžić nije osuđen za genocid u sedam bh. općina. Nije vam uspjelo dokazati da je u tim mjestima postojala genocidna namjera?
– Mi smo uvijek zastupali mišljenje da je genocid u Srebrenici započeo u bh. općinama 1992. Suci nas nisu slijedili ne samo u ovom nego i u prethodnim procesima. Tužba je od osnivanja Haškog suda pokušavala dokazati genocidnu namjeru u ovim općinama, na žalost bez uspjeha. Želio bih naglasiti da je za zločine u tim općinama danas ipak izrečena najveća kazna – doduše ne za genocid, ali za zločine protiv čovječnosti i ratne zločine.
Mnogi svjedoci ukazali su da su u mnogim bh. općinama tijekom 1992. vršeni sustavni zločini i istrebljenja po istom receptu i da su krizni štabovi tih općina radili po istim uputama. Zašto to nije bilo dovoljno da se dokaže genocid nad hrvatskim i bošnjačkim stanovništvom u Prijedoru, Višegradu, Zvorniku, Bratuncu, Sanskom Mostu, Ključu i Foči?
– Pozvali smo te svjedoke pred sud da bi uvjerili suce da se radi o istoj kriminalnoj namjeri i da je u pitanju genocid. Nažalost deseci svjedoka nisu u to mogli uvjeriti suce.
Što je s odgovornošću Srbije? U presudi u predmetu Prlić i ostali dokazana je umiješanost Hrvatske u rat u BiH, a u presudi Karadžiću ispada kao da Srbija nije sudjelovala u ratu u BiH?
Naravno da nije tako. No, suci su u slučaju Prlić mogli utvrditi direktnu vezu sa Zagrebom. Ali suđenja Stanišiću i Simatoviću još traju. Šef beogradske tajne službe odgovara za to pred sudom i naravno da se u tom procesu, koji je u tijeku, nastoji dokazati povezanost Srbije sa zločinima u BiH.
Neki bosanski mediji su bivšoj tužiteljici Haškog tribunala Carli del Ponte prebacili da je sa nekadašnjim ministrom vanjskih poslova Srbije Goranom Svilanovićem napravila sporazum da se zatamne važni dijelovi iz zapisnika Vrhovnog savjeta odbrane, koji navodno dokazuju da je Srbija vodila rat u BiH?
– Nisam bio u sudu kada je Carla del Ponte bila glavna tužiteljica. Meni su poznati ti dokumenti. Oni u međuvremenu vise nisu tajni i dio su arhive Tribunala.
Kako se onda nije mogla utvrditi povezanost Karadžića i rata u BiH s Beogradom i tadašnjim Miloševićevim režimom?
– Proces je uvijek vezan za osobu koja je pred sudom. Karadžiću, kao osobi koja je imala najveću odgovornost u RS, sudi se za krivična djela, počinjena u BiH. To je bilo suđenje protiv Karadžića, a ne protiv Beograda i Srbije.
Nakon izricanja presude žrtve su, bez obzira što je riječ o doživotnoj kazni, izrazile strah da bi Karadžić ipak jednog dana mogao izaći iz sudnice?
– On je osuđen na doživotnu kaznu. Teško si mogu zamisliti da bi mogao izaći iz zatvora.
Ali doživotna kazna u zapadnoeuropskim zemljama, kao što su Belgija ili Njemačka, gdje bi Karadžić nakon odluke predsjednika Rezidualnog mehanizma Agiusa, mogao biti prebačen na izdržavanje, ne znači ostati u zatvoru do smrti, već biti iza rešetaka 25 godina. Karadžić je uz to već 11 godina proveo u zatvoru.
– Ovdje je u pitanju međunarodno pravo i ne postupa se kao u nekim zemljama gdje se doživotna kazna automatski zamijeni kaznom od 25 godina i onda uz dobro vladanje možete i ranije izaći na slobodu. U slučaju Karadžića doživotna kazna mora biti duža od najduže prethodne kazne koja mu je izrečena, a to je kazna od 40 godina. Do sada je isto tako postojala praksa da se osuđeni pusti iz zatvora nakon dvije trećine odslužene kazne. Ali, ja sam optimističan i mislim da Karadžić, dok je živ, neće izaći na slobodu.
Karadžić je stalno ponavljao da je proces bio politički i da je bio nepošten. Vaš komentar?
– Znate, kada se nalazite pred nečim što ulazi u historiju i kada ste optuženi za masovne zločine – a ja sam proteklih dana čitao niz izjava svjedoka – o snajperistima koji ubijaju djecu ili o svjedočenjima o Srebrenici i o tome kako je planirana egzekucija na tisuće muškaraca. Karadžić je kao počinitelj s tim stalno konfrontiran i mogu sebi predstaviti da on pokušava da se opravda, pokušavajući prebaciti odgovornost na druge. Zato je ova presuda jako važna, jer je konačna i utvrđuje da Karadžić nije heroj, koji je branio svoj narod, već ratni zločinac koji je svoj narod zlouporabio kako bi provodio svoje osobne političke ciljeve i da je pri tom počinio masovne zločine.
Kako objašnjavate da mnogi u RS-u i Srbiji , bez obzira na presudu, Karadžića smatraju herojem i borcem za zajedničku srpsku stvar?
Prerađivanje prošlosti je sigurno najveći izazov za regiju, za Srbiju i RS. Istinu se ne želi vidjeti. Svako sebe vidi kao žrtvu, a one druge kao počinitelje. Ni drugi narodi tu nisu nevini. I u Hrvatskoj, pa i u bošnjačkom narodu, teško prihvaćaju da su ljudi iz vlastite etničke skupine činili zločine. Heroji su zapravo oni koji štite narod. Svatko tko je pred ovim sudom osuđen, osuđen je jer je prekršio Ženevsku konvenciju – a to znači da je vršio masovne egzekucije, seksualna zlostavljanja ili masovne progone. To je suprotnost onome što se zove herojstvo.
Hoće li ova presuda imati nekog utjecaja i na žalbeni proces Mladiću?
– To je poseban proces. Ali mi smo naravno ukazali da su Karadžić I Mladić članovi UZP-a (Udruženi zločinački pothvat). Mladić je bio vojno krilo, a Karadžić političko. Sastavni dio tog kriminalnog pothvata su masovna ubojstva i progoni koji su planirani i provedeni.
Njemački sudac Flügge je izjavio da neke zapadne zemlje ugrožavaju neovisnost Haškog tribunala. Možete li nam Vi reći nešto više o tome?
– Teško mi je komentirati izjave sudaca, pogotovo onog koji je napustio sud. On je iznio neke frustracije i sumnje ali ja nisam u mogućnosti da Vam nešto više o tome kažem.
Znači li to i da nema deala između Srbije i Haškog tribunala, o kojem su pisali bh.mediji?
– Mislim da izjava njemačkog suca nije išla u tom smjeru. Garantiram da tijekom 10 godina mog djelovanja u sudu nikada nijedna zemlja s istoka ili zapada nije pokušala napravi pritisak ili da nas natjera da idemo u nekom određenom pravcu. Sud u kojem rade ljudi iz 65 nacija pokušava odraditi dobro svoj posao. Bilo je međutim i niz razočaranja i oslobađajućih presuda s kojima moj ured nije bio zadovoljan. Ali, to je tako s pravosuđem, ne možete uvijek biti uspješni.
Što pravomoćna presuda Karadžiću znači za međunarodno pravo?
– To je dobro pitanje. Međunarodno pravo je danas u izvjesnoj krizi. Devedesetih godina, kada su osnovani tribunali za zločine na području bivše Jugoslavije i u Ruandi postojala je veća usuglašenost u Vijeću sigurnosti i na međunarodnom planu po pitanju pravde i pravosuđa. Stoga je presuda Karadžiću važna jer je pokazala da na kraju pravda pobjeđuje, iako se na nju moralo čekati 20 godina. Pogledajte samo Siriju, Jemen, Mianmar, gdje je pravda izuzetak a nekažnjavanje pravilo. Kao međunarodni sud nekim zemljama možemo samo poželjeti da se urazume i shvate da im je bolje da surađuju a njihovim egoističnim političarima, koji njeguju nacionalizam, da uvide da je multilateralizam i multikulturalnost jedino rješenje za suživot u miru.
Serge Brammertz je 2008. godine postao glavni tužitelj Haškog tribunala za zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, kada je zamijenio Carlu del Ponte. Nakon što je prošle godine zatvoren Haški sud, Brammertz je nastavio raditi za Rezidualni mehanizam, pred kojim se odvijaju posljednji žalbeni procesi.
(Izvor: DW)