Ovog, 26. travnja navršava se točno deset godina od kada je počelo suđenje nekadašnjem vojnom i političkom vrhu Hrvatske Republike Herceg-Bosne, Jadranku Prliću, Valentinu Ćoriću, Bruni Stojiću, Berislavu Pušiću i generalima HVO-a Slobodanu Praljku i Milivoju Petkoviću. Njihov predmet nazvan je ‘Prlić i ostali’ i drugi je sudski postupak pred haškim tribunalom po trajanju – predmet ‘Vojislav Šešelj’ (kojeg je nedavno sud oslobodio u prvostupanjskoj presudi i to po svim točkama optužnice), još uvijek drži ‘rekord’. Dakako, Šešelj drži rekord i po kontroverznosti ali i po broju prostota koje je izrekao jedan optuženi na ovom Sudu.
Za podsjetiti je da je Presuda Pretresnog vijeća izrečena je 29. svibnja 2013 i to: Bivši predsjednik vlade Herceg Bosne Jadranko Prlić nepravomoćno je tada osuđen na 25 godina zatvora, bivši ministar obrane Bruno Stojić i bivši načelnici Glavnog stožera HVO-a Slobodan Praljak i Milivoj Petković na po 20 godina zatvora, bivši zapovjednik vojne policije Valentin Ćorić na 16, a načelnik Ureda za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić na 10 godina zatvora.
Čak 13 godina provedenih u pritvoru, ovu šestoricu čini najdulje pritvorenim osumnjičenim osobama ikada na Međunarodnom sudu za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije u Haagu.
Ukoliko želimo malo računati, a u okviru ovih nepravomoćnih presuda i mogućnosti da osuđenici nakon dvije trećine odslužene kazne mogu zatražiti prijevremeno puštanje na slobodu, mogli bi zaljučiti da je Berislav Pušić već odavno trebao biti na slobodi, da je Ćorić također na slobodi, Praljak i Petković da će biti oslobođeni za nešto manje od četiri, a Prlić za oko šest i pol godina.
Ali, ništa od navedenog nije zbilja.
Što je Hrvatska hrvatskoj šestorci?
No, ono što je posebno zanimljivo je da se u ovaj postupak i to u ulozi ‘prijatelja suda’, nakon toliko godina, sada želi uključiti i Republika Hrvatska i to nakon što je prvostupanjskom presudom (nepravomoćno) utvrđeno da je šestorka bila dijelom udruženog zločinačkog pothvata, a čime se obuhvaća i susjedna država – Hrvatska.
Godinama je Hrvatska po pitanju predmeta ‘Prlić i ostali’ bila skoro potpuno, a najvećim dijelom i potpuno indiferentna, kao i službene vlasti BiH, kao i Federacije BiH. Nedavnim podneskom, svojevrsnim ‘pismom namjere’, Hrvatska je iskazala želju da u ovom postupku bude ‘prijatelj suda’, kao što je to svojedobno iskazala i po predmetima ‘Markač-Gotovina’.
Republika Hrvatska zatražila je da se u svojstvu “prijatelja suda” uključi u žalbeni dio postupka pred Haškim sudom u predmetu “Prlić i drugi” u kojem su najviši hrvatski dužnosnici – bivši predsjednik Franjo Tuđman, bivši ministar obrane Gojko Šušak i bivši načelnik glavnog stožera HV-a general Janko Bobetko nepravomoćnom presudom proglašeni sudionicima udruženog zločinačkog pothvata u svrhu etničkog čišćenja dijelova BiH.
Međutim, haški sud da odbio je ovu ulogu u slučaju hrvatskih generala. Haško tužiteljstvo, što je bilo i za očekivati, već se izjasnilo kako se protivi ovoj namjeri i u premdetu hrvatske šestorke, no ostaje za vidjeti kakav će biti stav Žalbenog haškog suda.
Međutim, ako bi se izričito smatralo da se Hrvatska u ovaj proces želi uključiti isključivo zbog ‘šestorke’, to bi bilo vrlo upitan zaključak.
Kratkovidan stav
Prvostupanjska presuda, a koja se dobrim dijekom odnosi i na Hrvatsku, bila je svojevrsni alarm na koji je Hrvatska reagirala – prilično kasno. Tek sada je, narodskim riječnikom, došlo iz g…. u glavu jer se pojavila opravdana bojazan da, ukoliko teza o ‘udruženom zločinačkom pothvatu’ bude potvrđena i u drugostupanjskoj presudi, to će značiti mega-probleme za Hrvatsku. Naime, Hrvatska bi potom mogla biti suočena sa stotinama (a možda i više) tužbi za ratnu odštetu, kao i mogućoj tužbi BiH prema Hrvatskoj za odštetu. Slično kao što Srbija može biti suočena s tužbama iz BiH i to nakon presude Karadžiću.
Naravno, ovime bi BiH svoju europsku susjedu mogla potpuno ‘anulirati’ po pitanju mnogih neriješenih pitanja međudržavne granice, a mogla bi i iznuditi i slijepu potporu za BiH pri ulasku u EU. Mogućnosti za ucjene s bh. strane bilo bi bezbroj.
U ovom kontekstu treba podsjetiti na jednu od izjava Senke Nožice, odvjetnice Brune Stojića, koja je nakon izricanja prvostupanjske presude optužila vlasti Republike Hrvatske da ništa nisu učinile kako bi pomogle obrani optuženih u pobijanju udruženog zločinačkog pothvata.
“Ovo prvi put javno govorim, ali moram naglasiti da hrvatska država gotovo ništa nije učinila da nam pomogne u obaranju udruženog zločinačkog pothvata. Tražila sam osobno od ministarstva pravosuđa da nam omoguće stručnjaka iz ustavnog prava koji bi napravio analizu uspostave HZ Herceg-Bosne, koja je prema optužnici uspostavljena radi izvršenja zločina. Mi smo tvrdili da to nije točno, da je hrvatsko vodstvo na čelu s Franjom Tuđmanom pozvalo hrvatski narod u BiH da glasuje za neovisnu BiH. Od ministarstva pravosuđa dobili smo odgovor da nemaju nikoga tko bi mogao pomoći u pronalaženju pravnog eksperta”, rekla je tada Nožica.
Ona je također kazala i da je čak bilo problema da netko iz hrvatskog ministarstva obrane dođe svjedočiti i potvrditi da je Hrvatska slala oružje Bosni i Hercegovini, a na kraju su tek osobnim vezama uspjeli dobiti tri osobe za svjedoke koji su radili u logistici ministarstva obrane.
To dovoljno govori kakav ‘kratkovidan stav’ o mogućim posljedicama je Hrvatska do sada imala po pitanju ovog sudskog procesa.
‘Spašavaj se tko može’?
No, podnesak koji je Vlada Hrvatske uputila haškom sudu, a ministar pravosuđa potpisao pokazuje i jednu zanimljivu činjenicu – neslaganje s tadašnjim predsjednikom Matom Bobanom.
To najbolje svjedoči sljedeća rečenica u podnesku:”…Po transkriptu se ne vidi da se Tuđman uopće i suglasio s idejama tadašnjeg vođe bosanskohercegovačkih Hrvata Mate Bobana, a nema ni dokaza da su Šušak i Bobetko uopće i bili na tom sastanku…”.
Očito je da se ‘presumpcija nevinosti Tuđmana, Šuška i Bobetka’, a na koju se poziva Hrvatska, ne odnosi i na Matu Bobana, nekadašnjeg čelnika Herceg-Bosne jer u podnesku se kaže “da se ne vidi da se Tuđman uopće i suglasio s njegovim idejama”.
Ovime se zasigurno ništa ne pomaže bh. šestorci. Čak suprotno jer su sva šestorica bila nekadašnji visoki politički i vojni vrh HR Herceg-Bosne.
Stoga i ovo eventualno ‘prijateljevanje’ s Haškim sudom može završiti samo lošije za bh. Hrvate.
Zašto?
Pokojni general Janko Bobetko 1996. objavio je knjigu ‘Sve moje bitke’ gdje u tančine opisuje Domovinski rat u BiH i Hrvatskoj. Također, mnogi su u posljednje vrijeme kritizirali dostupnost ratnih arhiva u Hrvatskoj za istražitelje iz BiH i Haaga, no zaboravljaju da je na svojoj web stranici sam general Praljak objavio na tisuće ratnih dokumenta od kojih su brojni s oznakom ‘strogo povjerljivo’ i ‘povjerljivo’, a bez bilo čije prethodne suglasnosti (Hrvatske, BiH ili predstvnika HR HB ili Armije BiH) za njihovom javnom objavom.
Je li moguće obraniti Bobetka i Šuška, a na račun HVO-a? Kako će se tumačiti na tisuće isprepletenih dokumenta iz Domovinskog rata iz Hrvatske i BiH prema kojima je evidentno da HVO ne bi mogao nastati, postojati i egzistirati bez pomoći Hrvatske, a da bi hrvatske granice bile daleko manje sigurne bez HVO-a i obrnuto?
Zašto se obrana Hrvatske može vrlo lako ‘prelomiti preko leđa’ Hrvata u BiH i hoće li se to moći nazvati pravdom i to ako se zna da je ‘šestorku’ izručila Hrvatska i to kao svoje državljanje?
Ili je najjednostavnije, najčišće i najbolje rješenje ipak – istina?
(Vera Soldo/Republikainfo.com)