Pljeskanje nakon sigurnog slijetanja zrakoplova jedna je od onih putničkih navika koja redovito izaziva podijeljene reakcije. Dok ga jedni smatraju simpatičnim izrazom zahvalnosti i olakšanja, drugima je neugodno, pretjerano ili čak nepristojno. No zašto nekoliko sekundi pljeska može izazvati toliko snažne reakcije?
Novinarka BBC-ja Carmen Roberts priznaje da voli zapljeskati nakon slijetanja, iako je zbog toga na društvenim mrežama izazvala brojne negativne komentare.
U njezinoj obitelji to je postao mali ritual. Nakon slijetanja njezini sinovi blizanci počinju pljeskati, a ubrzo im se pridruže i ostali članovi obitelji. Ponekad se pljesak proširi cijelom kabinom. Njezina kći na to obično reagira prevrtanjem očima, ali se na kraju često i sama pridruži.
Za njih je to mali obiteljski običaj i način da podijele trenutak radosti na početku odmora.
Ipak, ono što je nekima simpatično, drugima izaziva nelagodu, podsmijeh, pa čak i osudu. Psiholozi smatraju da iza takvih reakcija stoji nekoliko zanimljivih društvenih i emocionalnih mehanizama.
Rjeđe leteći putnici češće plješću
Istraživanje niskotarifne zrakoplovne kompanije Wizz Air iz 2025. godine, provedeno među 4.500 putnika i 150 članova kabinskog osoblja, pokazalo je zanimljivu razliku u navikama putnika.
Čak 70 posto osoba koje lete najviše jednom godišnje izjavilo je da plješće nakon slijetanja. Među putnicima koji imaju više od deset letova godišnje taj je udio iznosio oko 40 posto.
Razlozi za pljeskanje također se razlikuju ovisno o regiji. Putnici iz srednje i istočne Europe češće su navodili olakšanje zbog sigurnog slijetanja, dok su oni iz zapadne Europe pljesak češće povezivali sa zahvalnošću posadi za obavljeni posao.
Olakšanje, zahvalnost i psihologija grupe
Psiholog Rob Stewart smatra da jedan od razloga za pljeskanje leži u emocionalnom iskustvu letenja.
Iako je putovanje zrakoplovom svakodnevica za milijune ljudi, dio putnika i dalje osjeća strah ili nelagodu tijekom leta. Sigurno slijetanje za njih predstavlja veliko olakšanje, koje spontano mogu izraziti pljeskom.
Postoji i drugi psihološki mehanizam – takozvani društveni dokaz. Ljudi su društvena bića i često prilagođavaju svoje ponašanje onome što rade drugi.
Kada netko počne pljeskati, ostali putnici mogu to protumačiti kao znak da je takvo ponašanje poželjno ili očekivano. Prema istraživanju Wizz Aira, svaki peti ispitanik rekao je da plješće jednostavno zato što to rade i drugi.
Za neke je pljesak i izraz zahvalnosti, dok drugima predstavlja veselje zbog početka odmora ili ponovnog susreta s obitelji i prijateljima.
Zašto nekima pljeskanje toliko smeta?
Protivnici ove navike smatraju da za pljeskanjem nema potrebe jer piloti samo obavljaju svoj profesionalni posao.
Zrakoplovni inženjer i privatni pilot William Pilsbury jedan je od onih koji se otvoreno protive toj praksi. Postavio je pitanje plješću li ljudi liječnicima nakon uspješnog pregleda, vozačima trajekta ili zaposlenicima u trgovinama.
Slično razmišlja i česta međunarodna putnica Nicola Jarratt, koja pljeskanje smatra neugodnim i patronizirajućim prema pilotima. Prema njezinu mišljenju, sigurnost putnika podrazumijeva se kao dio pilotskog posla.
Dio rasprave odnosi se i na to kako se pljeskanje povezuje s iskustvom putovanja. Neki ga smatraju navikom manje iskusnih putnika, dok se učestalije letenje ponekad pogrešno povezuje s određenom razinom putničke „sofisticiranosti”.
Psihologinja: Problem može biti pritisak da se svi uključe
Martha Newson, bihevioralna znanstvenica i izvanredna profesorica psihologije na Sveučilištu Greenwich u Ujedinjenom Kraljevstvu, smatra da nelagoda možda nema toliko veze sa samim pljeskom koliko s društvenim pritiskom koji on stvara.
U zrakoplovu su putnici zatvoreni u zajedničkom prostoru i ne mogu se jednostavno udaljiti od situacije. Pljesak nekima može djelovati pretjerano svečano, a oni koji ne sudjeluju mogu se osjećati kao da ispadaju nezahvalni.
Newson smatra da se iza negativnih reakcija kriju društveni tabui, prilagođavanje grupi i takozvana sekundarna neugoda – osjećaj srama zbog ponašanja druge osobe.
Pritom upozorava na zanimljiv paradoks: glasno osuđivanje onih koji plješću možda je samo po sebi veći prekršaj bontona od samog pljeskanja.
Što o tome misli kabinsko osoblje?
Članovi kabinskog osoblja među onima su koji najčešće svjedoče ovoj navici.
Prema istraživanju Wizz Aira, gotovo dvije trećine ispitanih članova posade smatra da pljeskanje nakon slijetanja postaje sve rjeđe. Ipak, češće ga čuju nakon neuobičajenih ili turbulentnih letova.
No nisu svi članovi posade protiv takvog ponašanja. Jedan stjuard, koji je želio ostati anoniman, smatra da je pljesak jednostavan način zahvaljivanja pilotima što su putnike sigurno doveli na odredište.
Opisao ga je kao simpatičan običaj iz vremena kada je putovanje zrakoplovom imalo poseban šarm. Priznao je čak da ponekad i sam započne pljeskati iz sjedala za posadu, kada ga nitko ne vidi.
Nekoliko sekundi pljeska, a toliko različitih reakcija
Rasprava o pljeskanju nakon slijetanja pokazuje koliko ljudi različito doživljavaju iste društvene situacije.
Za jedne je to trenutak zajedništva, olakšanja i zahvalnosti. Za druge nepotrebna predstava koja nema mjesta u profesionalnom zračnom prometu.
Možda je upravo u tome cijela poanta: nitko ne mora pljeskati, ali nema ni razloga da zbog nekoliko sekundi pljeska osuđuje druge putnike.
Uostalom, putovanje bi trebalo biti ugodno iskustvo. Ako nekoga veseli zapljeskati nakon slijetanja, teško je pronaći razlog zbog kojeg bi to trebalo postati ozbiljan problem.



