Uljudnost i poštovanje nikada nisu bili važniji za putnike. No kako ljubazno nešto zatražiti u zemlji u kojoj ne postoji izravna inačica engleske riječi „please”, odnosno „molim”?
Nalazim se u pekarnici u Kopenhagenu i čekam u redu za kriške kolača s limunom posute šećerom u prahu, nježna peciva s kardamomom i zlatnosmeđe rolice s cimetom. Kada napokon dođem na red, spremna sam naručiti na jednostavnom danskom jeziku. No tada nailazim na problem: u Danskoj ne postoji jedna riječ koja bi u potpunosti odgovarala engleskom izrazu „please”.
Kao i mnogi drugi ljudi, kada putujem, nastojim naučiti osnovne riječi poput pozdrava, „doviđenja”, „da”, „ne”, „molim” i „hvala”. Međutim, to nije moguće na isti način u danskom, švedskom, norveškom, islandskom ili finskom jeziku jer nijedan od njih nema jednu univerzalnu riječ koja se upotrebljava baš kao englesko „please”.
O čemu je zapravo riječ? Jesu li stanovnici nordijskih zemalja jednostavno izravniji ili se uljudnost izražava na načine koje stranci možda ne prepoznaju odmah?
Za putnike razumijevanje tih razlika može znatno olakšati svakodnevnu komunikaciju.
Uljudnost se razlikuje od zemlje do zemlje
Prvo što treba razumjeti, objašnjava lingvist dr. James Puchowski, istraživač u Nynorsk Kultursentrmu, norveškom muzeju pisane kulture, jest da možda nije najbolje tražiti izravan prijevod riječi „molim”.
Danski govornici, primjerice, u pekarnici mogu naručiti pecivo izrazom må jeg bede om, što znači otprilike „mogu li dobiti” ili „smijem li zamoliti za”. Time pokazuju uljudnost bez upotrebe posebne riječi za „molim”.
U Švedskoj govornici često dodaju riječ tack, odnosno „hvala”, već tijekom samog zahtjeva. U Norveškoj se ljubaznost može izraziti i podizanjem intonacije na kraju rečenice te osmijehom.
Danska profesorica jezika Daniela Hummelgren ističe da je izravnost dio komunikacijskog stila u toj zemlji.
„Učinkovitost se cijeni, a komunikacija je općenito izravna”, objašnjava ona.
Pretjerana uljudnost ponekad se može doživjeti kao nepotrebna ako usporava komunikaciju i jednostavan svakodnevni postupak.
Znači li to da su nepristojni?
Prema Puchowskom, razlike u načinu izražavanja uljudnosti odražavaju i društvenu strukturu nordijskih zemalja.
U tim se društvima posebno cijeni jednakost, a razlike među ljudima manje se naglašavaju u svakodnevnom govoru. Primjerice, formalni načini obraćanja poput njemačkih izraza Herr i Frau, odnosno „gospodin” i „gospođa”, uvelike su nestali iz svakodnevne upotrebe u nordijskim zemljama.
To odražava društveni ideal prema kojemu se ljudi ne bi trebali pretjerano razlikovati prema društvenom položaju ili klasi.
Takav se način razmišljanja često povezuje s takozvanim Janteovim zakonom, skandinavskim društvenim načelom prema kojem nitko ne bi trebao smatrati da je posebniji ili važniji od drugih.
U svakodnevnim odnosima to može značiti manju potrebu za isticanjem vlastitog statusa ili pokazivanjem podložnosti drugoj osobi.
Zbog toga se uljudnost manje oslanja na posebnu riječ poput „molim”, a više na način oblikovanja rečenice, ton glasa i kontekst razgovora.
Slične društvene norme postoje i u Finskoj, iako finski pripada sasvim drugoj jezičnoj obitelji od danskog, švedskog, islandskog i norveškog.
„Jezik je više od samih riječi. Važno je i kako nešto predstavljate”, ističe Puchowski.
Kako biti ljubazan bez riječi „molim”?
Hummelgren savjetuje posjetiteljima da promatraju ljude oko sebe i prilagode se lokalnim običajima.
„Potrebno je prilagoditi razinu uljudnosti mjestu na kojem se nalazite. Promatrajte situacije oko sebe kako biste se naviknuli na to što se smatra pristojnim, a što ne”, objašnjava ona.
Čak i ako ne govorite lokalni jezik, mnogo toga možete naučiti promatrajući ton glasa, govor tijela i način na koji se ljudi obraćaju konobarima, prodavačima i nepoznatim osobama.
U Švedskoj je jedan od najjednostavnijih načina da zahtjev zvuči ljubaznije dodavanje riječi tack, odnosno „hvala”.
Istraživanja o upotrebi švedske riječi tack povezuju njezinu ulogu s načelima jednakosti i uzajamnosti, a ne s pokazivanjem podložnosti drugoj osobi.
Slična riječ koristi se i u drugim nordijskim jezicima: tak na danskom te takk na norveškom i islandskom. U finskom se za „hvala” kaže kiitos.
Primjerice, u Švedskoj možete u kafiću reći En kaffe, tack, što znači „Jednu kavu, hvala”. Takav je način naručivanja sasvim uobičajen i ljubazan.
Putnici se ipak ne trebaju previše brinuti hoće li pogriješiti. Nitko vas neće poprijeko pogledati zato što ste naručili kavu bez riječi tack.
Pretjerana uljudnost može djelovati neobično
Hummelgren upozorava da pretjerano naglašavanje uljudnosti ponekad može ostaviti neobičan, pa čak i sumnjiv dojam.
Kao primjer navodi slanje klasične zahvalnice nakon razgovora za posao, što bi u određenim situacijama moglo djelovati pretjerano ili ostaviti dojam da osoba pokušava dobiti neku uslugu zauzvrat.
„To bi moglo djelovati pomalo pretjerano, a možda i kao da pokušavate ishoditi neku uslugu”, objašnjava ona.
To, naravno, ne znači da su zahvalnost i lijepo ponašanje nepoželjni. Razlika je u tome što se u nordijskim zemljama uljudnost često pokazuje jednostavnije, bez pretjeranih formalnosti i rituala.
U nordijskim zemljama uljudnost se pokazuje drukčije
Za putnike je najvažnije razumjeti da se ljubaznost ne izražava svugdje istim riječima i običajima.
Dok je u engleskom jeziku riječ „please” gotovo neizostavan dio mnogih zahtjeva, u nordijskim jezicima istu ulogu mogu imati drukčije formulacije, zahvala, ton glasa ili jednostavan osmijeh.
Dakle, ako u Švedskoj, Danskoj ili Norveškoj ne čujete riječ koja izravno znači „molim”, to ne znači da ljudi nisu ljubazni. Jednostavno, uljudnost u tim društvima funkcionira prema drukčijim jezičnim i društvenim pravilima.