U Francuskoj je 18. lipnja 2026. kazneni sud u Bobignyju osudio Erika Tegnéra, direktora desničarskog medija Frontières, na šest mjeseci zatvora s uvjetom i financijsku kaznu od ukupno oko 30.000 eura (10.000 eura globe plus odštete). Razlog? Objavio je istraživački članak o odvjetnicima specijaliziranim za obranu ilegalnih migranata od deportacije.
Piše: Mario Nakić/LIBERAL
Tegnér je imenovao više odvjetnika, naveo gradove u kojima rade i kritizirao ono što je nazvao “sočnim biznisom” financiranim javnim sredstvima za pravnu pomoć. Sud nije osporio točnost činjenica u članku. Problem je, prema presudi, bio “optužujući i stigmatizirajući ton” koji je odvjetnike “bacio na milost javnosti” i izložio ih indirektnom riziku od uznemiravanja ili prijetnji.
Presuda je donesena na temelju tzv. “zakona Samuel Paty” iz 2021., donesenog nakon brutalnog ubojstva učitelja kako bi se spriječio doxxing i izlaganje nasilju.
Ovo je klasičan primjer opasnog presedana. Kada sudovi kažnjavaju novinare zbog objavljivanja javno dostupnih informacija i kritičkog mišljenja – čak i kada te informacije nisu osporene – sloboda medija i sloboda izražavanja postaju prazne fraze.
Zakon namijenjen zaštiti od terorističkih prijetnji sada se koristi protiv neugodnog novinarstva. Tegnér je to opravdano nazvao “političkom zlouporabom zakona Samuel Paty”.
Liberal.hr se ideološki ne slaže s desničarskim i identitarnim stavovima medija Frontières. Migracijska politika, granice i integracija su kompleksne teme o kojima postoje legitimne različite perspektive. No, upravo zato što branimo liberalne vrijednosti za sve ljude – a ne samo “naše” – moramo jasno reći: kažnjavanje točnog izvještavanja samo zato što nekome smeta ton ili zaključak je grubo kršenje slobode medija i govora.
Takve presude ne štite demokraciju, one ju potkopavaju. Kada javnost ne smije saznati tko su akteri u osjetljivim područjima javne politike i kako se troše javna sredstva, gubi se temelj odgovorne vlasti i građanskog nadzora. Umjesto toga, ovakvi potezi sustava dodatno radikaliziraju javni diskurs.
Desničarski pokreti dobivaju na snazi upravo zato što ih se može prikazati kao žrtve selektivne pravde i cenzure. Svaka nova osuda “nepodobnih” glasova samo potvrđuje njihov narativ o elitama koje štite vlastite interese na račun običnih građana.
Francuska već dugo klizi prema sve većoj regulaciji govora – od zakona o “lažnim vijestima” do sve širih definicija mržnje i doxxinga. Rezultat nije skladnije društvo, već rast polarizacije i nepovjerenja u institucije.
Sloboda govora nije apsolutna, ali mora uključivati pravo na oštru, neugodnu i kritičku riječ prema onima koji obavljaju javne ili polujavne uloge – uključujući odvjetnike koji žive od državnih naknada.
Ako danas kažnjavaju Tegnéra jer je “preoštro” pisao o odvjetnicima, sutra će kažnjavati druge jer su “preoštro” pisali o korporacijama, političarima ili nevladinim organizacijama. Granica će se uvijek pomaknuti prema onome tko je trenutno na vlasti ili u milosti sudova.
Ova presuda nije samo francuski problem. Ona je upozorenje cijeloj Europi: kada institucije počnu štititi profesije i politike od javnog nadzora umjesto da štite građane od stvarnih prijetnji, demokracija ulazi u opasnu zonu.
Sloboda govora nije luksuz – ona je temelj slobodnog društva. Njezina obrana mora biti dosljedna, čak i – ili posebno – kada se ne slažemo s onim što se govori.
/Desk/
