“Vječna Hercegovina je knjiga koja vraća dostojanstvo zaboravljenim žrtvama, daje glas onima koji ga nisu smjeli imatii podsjeća da se budućnost ne može graditi bez istine o prošlosti. Riječ je o djelu koje nadilazi uske akademske okvire i zaslužuje mjesto ne samo u knjižnicama povjesničara i teologa, nego i svih onih koji žele razumjeti kako se vjera može svjedočiti najdublje upravo u najtežim mogućim uvjetima”, piše u svom predgovoru knjige napisala doc. dr. sc. Mirjana Pinezić sa Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu.
Hrvatsko kulturno društvo ‘Napredak’ Mostar i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, predstavljanjem knjige ‘Vječna Hercegovina – Mučenička baština i ukazanja od 1945. do 1948.’ autora don Josipa Mužića, protekloga tjedna organizirali su Dan zahvalnosti. O knjizi su govorili predsjednik HKD Napredak Mostar fra Andrija Nikić i sam autor don Josip Mužić, dok su u glazbenom dijelu sudjelovali članovi FRAMA-e iz Čerina.
Kako je u svom predgovoru knjige napisala doc. dr. sc. Mirjana Pinezić sa Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu, knjiga je iznimno vrijedno, hrabro i slojevito historiografsko-duhovno djelo koje se bavi jednim od najosjetljivijih, ali i najdugotrajnije prešućivanih razdoblja hercegovačke i hrvatske povijesti. Knjiga koja svjesno otvara teme. Knjiga pamćenja, savjesti i nade.
“Knjiga donosi sustavan i dokumentiran prikaz mučenićke sudbine Crkve i vjerničkoga puka na prostoru livanjsko-duvanjskoga i hercegovačkoga kraja, osobito u poraću II. Svjetskog rata, ali i u širem povijesnom luku koji seže od osmanskih progona do komunističke represije, sve do suvremenih izazova gubitka povijesnoga pamćenja i identiteta”, navodi Pinezić, ističući kako je posebna vrijednost knjige u načinu na koji autor Mužić povezuje povijesnu analizu s teološkom i duhovnom refleksijom.
Ona zaključuje: “Vječna Hercegovina je knjiga koja vraća dostojanstvo zaboravljenim žrtvama, daje glas onima koji ga nisu smjeli imati podsjeća da se budućnost ne može graditi bez istine o prošlosti. Riječ je o djelu koje nadilazi uske akademske okvire i zaslužuje mjesto ne samo u knjižnicama povjesničara i teologa, nego i svih onih koji žele razumjeti kako se vjera može svjedočiti najdublje upravo u najtežim mogućim uvjetima”.
“Zulum Osmanlija“
U prvom poglavlju ‘Život u sužanjstvu, uništenje naroda i vjere i zulum nad katolicima’, autor između ostaloga, piše o razlozima pada Bosne pod Osmansko carstvo, zločinima koji su uslijedili, islamizaciji, odvođenju mladih ljudi u janjičare,ali i položaju katolkinja u takvom sužanjstvu i njihovo odvođenje u hareme, što je bila redovita pojava.
“Razlozi pada Bosne, kako to već zapaža Ivan Franjo Jukić, moralna je izopačenost ‘oholost, bludnost i nenavidnost’, ‘svak je hotio zapoviedati a umio nije’, nesloga grabež. To se odnosi na bosansku i humsku vlastelu koji su zanemarili brigu za opće dobro i bavili se samo svojim sebičnim interesima. Jednako tako, tomu su kumovali i vanjski razlozi jer je Zapd na pad Bosne gledao ravnodušno, ne poduzevši ništa da joj pomogne. Kad je Turska kao ‘najjača svjedska velesila’ osvojila Bosnu, iz Venecije 14. lipnja 1463. godine pišu u Firencu da je ‘pred očima svijeta izgorjelo jedno ugledno kraljevsstvo'”, osvrće se autor.
Navodi kako su Osmanlije odmah na početku okupacije počeli provoditi politiku uništenja kršćanstva te kako je Mehmed II. nakon što je osvojio Bosnu, u janjičare odveo 30.000 momaka, a oko 200.000 ljudi prodano je u rovblje u Maloj Aziji.
Milijun Hrvata odvedeno u tursko roblje
Autor se osvrće na pisanje Dominika Mandića koji navodi da zbroj svih brojeva koje navode izvori dolazi do zaključka kako je od konca 14. do konca 18. stoljeća, iz svih hrvatskih zemalja u tursko roblje odvedeno skoro milijun Hrvata.
Navodi pisanje fra Lovre Karaule koji konstatira: “…bosanski poturice, izgubivši svogs zaonitog kralja Stiepana posliednjega, pobacivši strah kraljevskih zakona, nebojeći se svoga od Bosne udaljenoga Cara, učiniše da Bosna pribogata svakom svetinjom narodnom i vierozakonskom, nakićena svuda bielim dvorim prastare gospode i krasnim Cerkvam, spomenicim i mnogoverstnim Nadpisim, kroz malo godinah postade pustoš i razvala. Iz kamena bi suza potekla gledajući u ono vrieme kako pomamni Dahije bosanski, serbski i Ercegovački, svojim jataganima i železnim Nagacim i buzdohanim kerše, lome, razbijaju, merve i poganim nogama gaze častne križe, slike i Dubke svetih i sveticah božjih na raskeršima putah, na keršćanskim grebljim, na Mostovima. Ovako sva zemlja bosanska bih odkeršćena i svetogrdno poturčena”.
Ispočetka su na islam prelazli samo plemići, da očuvaju svoj imetak, a onda i cijela sela i gradovi. Osmanlije svećenicima nisu dopuštali djelovanje, a narodu je prijelaz na islam omogućavao normalan i povlašten život: “…osigurao im je imanjstva i bogatstva, oslobodio od harača i svakoga danka, dopuštao svako diealo grešno i nasladjenje tielesno, bez truda i radnje mogli su gospodstvo provoditi’.
‘Orla i psa kod njih ubiti je griehota, a Vlaha ubiti je sevap’
U svojoj knjizi autor don Josip Mužić također se poziva i na izvješće Anastazija Jurjevića prema kojem je 1626. godine u Bosanskom Kraljevstvu bilo 250.000 katolika, a nakon Bečkog rata (1683.-1699.), uslijed velikog iseljavanja, katolici su u Bosni spali na svega 17.000 vjernika i 26 svećenika.
O odnosu Osmanlija prema kršćanima osvrće se na pismo biskupa Rafe Barišića austrijskom caru iz 1837. gdje, između ostaloga piše:”…Odnos Osmanlija prema kršćanima zorno oslikava logika kojom se ravnaju – tako ‘orla i psa kod njih ubiti je griehota, a Vlaha ubiti je sevap, od Vlaha oteti sve se mora, samo da ne krepa…”.
Podsjeća i na pisanje Matije Mažuranića na njegovom putu u Bosnu polovicom 19. stoljeća:”…U sarajevskom polju je, kako sam čuo, os ve Bosne najgori stališ za Krstjane. Onde Krstjani ništa pod nebo neimaju, ni kuće, ni kućišta, ni mačke, nego ono , što se vidi, sve je agino…”.
Stradanja kroz stoljeća
Položaj žena katolkinja tijekom vladavine Osmanlija bio je također vrlo nezavidan te je vrijedilo pravilo kako je ‘svaki čovjek vlastan ubiti svoju ženu kad hoće i svaki gospodar svoga slugu, za najmanju pogrešku, osobito ako je Krstjanin’. Tu autor piše i o tetoviranju križeva, sicanju na vidljivim dijelovima tijela kako bi se djevojke spasile od Osmanlija.
“Osmanski moćnici polagali su pravo na prvu bračnu noć koju su mlade morali provesti s agom ili begom. Kako bi se to izbjeglo, nastali su običaji zajedničkih svadbi na kojima bi se vjenčalo više parova odjednom. Bilo je i slučajeva kada bi se mladoženja pobunio i ubio Osmanliju. No, ni udane žene nisu mogle biti mirne”, navodi autor uz brojne primjere stradanja djevojaka koje su željele očuvati čast, ali i običaju Osmanlija da napadaju svatove kako bi oteli mladu, kada bi dolazilo do pokolja itd.
Autor u sljedećim poglavljima knjige piše o stradanjima, razaranjima, progonima i posljedicama za hercegovačko stanovništvo i svećenstvo tijekom komunističke vlasti u bivšoj Jugoslaviji, ali i o stradanjima i protjerivanjima Hrvata u posljednjem, Domovinskom ratu, posebno na području današnje Republike Srpske, ali i političkom rješenju ‘Daytonske BiH’, uz konstataciju kako je ‘Zapad sustavno provodio i nastavlja provoditi protukatoličku politiku u BiH’ i konačan zaključak kako je nada, ukazanja i vjera puka doprinijela ostanku i opstanku
Tri proročanstva ocu Perici od njemačke mističarke – ‘Hrvatska kičma očuvanja kršćanstva u Europi’
Zanimljiva je i tema dijela knjige o ocu Petru Perici (1881.-1944.) i njegovom sastanku s njemačkom mističarkom Therese Neumann 1928. godine. Inače Petar Perica je spjevao vrlo poznatu pjesmu ‘Do Nebesa nek’ se ori’ i ‘Zdravo djevo kraljice Hrvata’. Tom prilikom ova mističarka mu je izrekla tri proročanstva – da će završiti mučeničkom smrću – zajedno s još 52 Dubrovčanina partizani su ga odveli u Daksu, gdje je bilo mučen i bez ikakva suđenja strijeljan, a tijelo mu bačeno u zajedničku jamu.
Kazala je i kako će Hrvatska krajem stoljeća zadobiti slobodu, što se i dogodilo te, a koncu, kako će ‘Hrvatska imati ključnu ulogu i kičma u očuvanju kršćanstva u Europi’.
/Desk/