Neke bušotine mogu se pokrenuti u roku od nekoliko dana ili tjedana, ali vraćanje energetskog sustava Zaljeva u stanje približno normalnom trajat će mjesecima, prenosi The New York Times.
Ponovno otvaranje Hormuškog tjesnaca — što je bio ključni cilj Sjedinjenih Država prilikom dogovora o primirju s Iranom — bio bi prvi korak prema ponovnom protoku energije kroz Perzijski zaljev. No, to je samo prvi korak.
Razlog tome je što su deseci rafinerija, skladišta te naftnih i plinskih polja u najmanje devet zemalja, od Irana do Ujedinjenih Arapskih Emirata i šire, bili mete napada. Sveukupno je isključeno 10 posto ili više svjetske opskrbe naftom. Ponovno pokretanje tih operacija zahtijevat će ne samo siguran prolaz kroz Hormuški tjesnac, već i inspekciju pumpi, zamjenu specifične procesne opreme te povratak zaposlenika i brodova koji su se raspršili diljem svijeta.
“Nije to slučaj u kojem samo pritisnete prekidač i sve se odmah vrati u pogon”, rekao je Martin Houston, dugogodišnji direktor u sektoru nafte i plina koji je sada član uprava nekoliko energetskih tvrtki.
Vremenski okvir za vraćanje energetskog sustava Zaljeva u kakvu-takvu normalu krajnje je neizvjestan. Između ostalog, rat je zaustavljen prije samo dva tjedna.
U sporazumu o prekidu vatre, koji je predsjednik Trump najavio u utorak navečer, Iran je pristao dopustiti brodovima prolaz kroz tjesnac bez napada. Ranije tog dana, g. Trump je izjavio da će, ako vodeni put ostane zatvoren, “cijela civilizacija umrijeti večeras i nikada se više neće vratiti”. Također je višekratno prijetio napadima na iranske elektrane i drugu kritičnu infrastrukturu ako Iran ne dopusti brodovima prolaz — što su činovi koji bi se mogli smatrati ratnim zločinima.
Izvor: Agence France-Presse — Getty Images
Napadi na energetska postrojenja nastavili su se i u danima uoči primirja, uključujući napad na rafineriju nafte u Kuvajtu i petrokemijske komplekse u Iranu. Koliko je štete već naneseno infrastrukturi regije teško je znati jer su mnoge zemlje podijelile vrlo malo informacija.
Jednom kada tvrtke povrate povjerenje da njihovi brodovi mogu tranzitirati kroz uski morski put koji se proteže između Irana i Arapskog poluotoka, prvi prioritet će vjerojatno biti otpremanje nafte i drugih goriva koje su zemlje blizu tjesnaca nagomilale u skladišnim tankovima. Zatim, pod uvjetom da se neprijateljstva ne nastave, neke bi bušotine mogle proraditi u roku od nekoliko dana ili tjedana, kažu industrijski analitičari i naftni stručnjaci iz Zaljeva.
No, potpuni oporavak bit će višemjesečni proces, upozorili su. Čak i tada, za popravak neke infrastrukture koja je pretrpjela velika oštećenja predviđaju se godine rada.
Za potrošače to znači da se cijene benzina na crpkama — koje su nedavno u Sjedinjenim Državama u prosjeku premašile 4 dolara po galonu — vjerojatno neće u skorije vrijeme vratiti na prijeratne razine, iako su međunarodne cijene nafte znatno pale kasno u utorak. Zemlje troše zalihe energije koje su imale prije rata, pa što dulje rat potraje, te će visoke cijene vjerojatno biti “tvrdokornije”.
Zatvaranje naftnih bušotina ima i druge posljedice. Jednom zaustavljene, bušotine nafte i plina može biti teško ponovno pokrenuti, a što dulje ostanu zatvorene, tvrtke mogu imati više problema s njihovim aktiviranjem. Podzemni tlak može se poremetiti dok su bušotine zatvorene; može doći do nakupljanja vode. Ako obustava traje dugo, oprema može korodirati nakon preduge izloženosti sumporovodiku. Taj toksični plin, koji miriše na pokvarena jaja, često se nalazi pomiješan s naftom i prirodnim plinom. Saudijska Arabija i Irak ubrizgavaju plin ili vodu u mnoge svoje bušotine kako bi istisnuli više nafte, što dodaje još jedan sloj složenosti ponovnom uspostavljanju ispravnog tlaka.
Kuvajt, koji se nalazi između Saudijske Arabije i Iraka na vrhu Perzijskog zaljeva, 10. je najveći proizvođač nafte na svijetu. Prije petka, kada je dronom pogođena rafinerija Mina al-Ahmadi, izvršni direktor državne naftne tvrtke Kuwait Petroleum rekao je kako očekuje da će moći “pokrenuti priličan dio proizvodnje odmah, u roku od nekoliko dana” nakon završetka rata. Šeik Nawaf Al Sabah dodao je krajem prošlog mjeseca da će “puna proizvodnja biti uspostavljena u roku od tri ili četiri mjeseca”.
Veliko je pitanje koliko je oštećena infrastruktura potrebna za dopremanje nafte i plina od bušotina do svjetskih tržišta. Analitičari kažu da se čini kako je malo postrojenja pretrpjelo katastrofalnu štetu, ali rade s ograničenim informacijama o većini objekata.
Jedna od najvažnijih energetskih vrijednosti u regiji je katarsko postrojenje za izvoz prirodnog plina, Ras Laffan. To nalazište opskrbljuje zemlje diljem Azije i Europe prirodnim plinom koji se koristi za kuhanje, grijanje domova i proizvodnju električne energije.
Prije nego što se ukrca na brod, prirodni plin mora se pretvoriti u tekućinu hlađenjem na oko minus 162 stupnja Celzijusa. Katar je prestao proizvoditi ovaj ukapljeni prirodni plin (LNG) tijekom prvih dana rata. Rakete su kasnije uništile 17 posto kapaciteta postrojenja.
Neoštećeni dijelovi postrojenja pokrenuli bi se prvi, vjerojatno tijekom nekoliko tjedana ili mjeseci. Koraci uključuju ponovno otvaranje podmorskih plinskih bušotina, ponovno pokretanje komunalnih usluga, obnavljanje zaliha rashladnih sredstava i zatim samo hlađenje plina, rekao je Mehdy Touil, stručnjak za LNG koji je proveo više od desetljeća u Ras Laffanu.
Oštećeni dijelovi su druga priča. Tvrtka QatarEnergy priopćila je da će trebati nekoliko godina da se ta područja poprave i vrate u pogon. Napadi prošlog mjeseca uništili su srce dviju jedinica — goleme strukture u kojima se plin hladi. Ta oprema može biti visoka kao zgrada od 18 katova, a rok isporuke za novu može biti dvije godine ili više.
“Ova postrojenja su projektirana po mjeri i integrirana u širi kompleks Ras Laffan, što ih čini znatno težim za zamjenu od jednostavnijih vrsta energetske infrastrukture”, rekao je Najmedin Meshkati, profesor inženjerstva na Sveučilištu Južne Kalifornije.
Manje se zna o razmjerima štete na pogonima za preradu nafte diljem regije. Rafinerija na zapadnoj obali Saudijske Arabije radila je na znatno nižim razinama nakon napada dronom sredinom ožujka, a procjenjuje se da bi se mogla u potpunosti oporaviti u roku od godinu dana.
Iran je također pretrpio napade na svoju energetsku infrastrukturu, uključujući udare na skladišta nafte u Teheranu koji su nebo iznad glavnog grada obojili u crno.
Jedna od briga za obnovu je što su lanci opskrbe za neke specijalizirane dijelove već ionako rastegnuti. Navala na izgradnju podatkovnih centara za umjetnu inteligenciju stvorila je potražnju za plinskim elektranama i drugom energetskom infrastrukturom. Mnoga od tih postrojenja oslanjaju se na opremu, poput plinskih turbina, koja bi također mogla biti potrebna za popravke u Zaljevu.
“Ako imate ispravan lanac opskrbe, stvari možete ponovno izgraditi prilično brzo”, rekao je Mike Stice, profesor sa Sveučilišta u Oklahomi. Ali, dodao je, rokovi će uvelike ovisiti o tome što je točno oštećeno. “Dovoljan je samo jedan kritičan komad opreme s rokom isporuke od dvije godine.”
Na kraju, kako god se sukob razvijao, analitičari očekuju da će cijene energije na kraju pasti s ratnih razina, ali će ostati više nego što bi bile da rata nije ni bilo.