Svoje vještine borilačkih vještina pretočio je u herojske uloge u filmovima poput “Delta Force” i “Nestali u akciji” te u dugovječnoj TV seriji “Walker, teksaški ranger.”
Chuck Norris, koji je svoje vještine nositelja crnog pojasa u borilačkim vještinama pretočio u dugotrajnu glumačku karijeru koja je filmske kritičare ostavila uglavnom neimpresioniranima, ali je oduševila milijune obožavatelja koji su uživali u njegovim pobjedama “dobrog momka” i razmišljanjima nalik onima iz kolačića sudbine, preminuo je u četvrtak. Bile su mu 86 godine.
Njegovu smrt objavila je obitelj putem njegovog službenog Instagram profila, no daljnji detalji nisu odmah bili dostupni. Hospitaliziran je ranije tog dana na Havajima nakon hitnog medicinskog stanja, priopćila je obitelj.
Kao glumac, gospodin Norris bio je itekako svjestan da ga nitko neće zamijeniti za modernog Laurencea Oliviera. U većini svojih filmova i u “Walkeru, teksaškom rangeru”, CBS-ovoj televizijskoj seriji koja se prikazivala od 1993. do 2001., igrao je ratnika koji u pomoć ne priskače riječima ili pištoljima, već kružnim udarcima i drugim tehnikama koje su ga učinile vodećim majstorom borilačkih vještina.
“Igram čovjeka u areni koji je stjeran uza zid i prisiljen se probiti van”, izjavio je jednom za The San Francisco Chronicle. I probijao se, iz filma u film.
Njegovo najplodnije razdoblje na ekranu protezalo se od kasnih 1970-ih do ranih 2000-ih s akcijskim trilerima poput “Dobra braća nose crno” (1978.), “Oko za oko” (1981.), “Usamljeni vuk McQuade” (1983.), “Zakon šutnje” (1985.), “Invazija na SAD” (1985.), “Delta Force” (1986.), “Delta Force 2: Kolumbijska veza” (1990.) i tri nastavka “Nestalih u akciji” tijekom 1980-ih, koji su mu dali priliku spašavati Amerikance zatočene u Vijetnamu dugo nakon završetka rata.
Povremeno je pokazivao i vedriju stranu te dozu ranjivosti. U filmu “Heroj i teror” (1988.) bio je policijski detektiv sklon akciji, ali i osjećajni romantičar koji pada u nesvijest gledajući rođenje djeteta. No, u glavnini je bio čvrst tip koji nije tražio nevolje — sve dok mu negativci ne bi ostavili drugog izbora. Njegovi dijalozi, iako oskudni, znali su biti prožeti prijetnjom.
“Nisam se tukao. Održao sam motivacijski seminar”, kaže on nakon što je sredio nasilne skinheadse u “Delta Force 2”. U “Zakonu šutnje” mrmlja: “Ako budem htio tvoje mišljenje, istući ću ga iz tebe.” A u filmu “Braddock: Nestali u akciji III” (1988.), smireno kaže: “Ne gazim po prstima. Gazim po vratovima.”
Filmski kritičari, blago rečeno, uglavnom nisu bili entuzijastični, iako su s godinama priznali da je gospodin Norris izbrusio svoje glumačke vještine. Karakteristična je bila procjena iz The New York Timesa iz 1977. o njegovoj izvedbi u “Breaker! Breaker!” kao “emocionalnoj poput kipa.”
Kurt Andersen, pišući u časopisu Time, opisao ga je kao “praznu površinu bez izraza, koja ne prenosi ništa osim upornosti i apsolutne hladnokrvnosti. Tijelo mu je besprijekorno, ali glas mu je ravan i visok. Uputio je pisce da mu daju što manje replika, a opet zbrza i taj elementarni dijalog koji mu preostane.”
Bez obzira na to, publika je hrlila na filmove gospodina Norrisa, od kojih je neke, uz epizode “Walkera”, režirao njegov mlađi brat Aaron, bivši kaskader.
Gospodin Norris, čija je brada postala dio njegovog prepoznatljivog izgleda, bio je akcijski heroj u klasi sa Sylvesterom Stalloneom, Arnoldom Schwarzeneggerom i Charlesom Bronsonom, uz primjesu šturih manira ranog Clinta Eastwooda. Svidio se milijunima koji su uživali gledajući Ameriku kako pobjeđuje — za promjenu, rekli bi neki — bilo da je to značilo spašavanje zarobljenih vojnika u Vijetnamu, spašavanje zemlje od terorista u “Invaziji na SAD” ili poraz otmičara aviona i narko-bosova u serijalu “Delta Force”.
Procjenjujući svoj uspjeh u knjizi “Tajna unutarnje snage: Moja priča” (1988.), napisanoj s Joeom Hyamsom, gospodin Norris je primijetio da “mnogi ljudi žele i trebaju nekoga s kime će se identificirati, čovjeka koji se oslanja na sebe, stoji na vlastitim nogama i ne boji se suočiti s nedaćama.” “Žele vjerovati u mene,” rekao je, “baš kao što sam ja vjerovao u Johna Waynea dok sam bio dječak.”
To djetinjstvo, kako ga je opisao, obilježilo je siromaštvo, a njegova se obitelj selila 13 puta u njegovih prvih 15 godina. Carlos Ray Norris rođen je 10. ožujka 1940. u Ryanu, Oklahoma, kao najstariji od tri sina Raya Norrisa, vozača autobusa i kamiona, i Wilme (Scarberry) Norris, domaćice. Odrastao je u Wilsonu, Oklahoma, a kasnije u Torranceu, Kalifornija.
Nakon što su mu se roditelji razveli 1956., majka se preudala. Kasnije se gospodin Norris prisjećao očeva alkoholizma i izbivanja te rekao da je holivudske zvijezde vesterna poput Waynea i Jamesa Stewarta smatrao “surogat očevima.”
Gospodin Norris opisao je sebe kao “stidljivog i inhibiranog” dječaka, ne osobito atletski građenog, koji je bio “zadovoljan time da ostane u pozadini.” Nakon što je 1958. maturirao u srednjoj školi North u Torranceu, prijavio se u zrakoplovstvo i postao vojni policajac. Iste godine, s 18 godina, oženio se Dianne Holechek, školskom kolegicom. Razveli su se 1989. Devet godina kasnije, gospodin Norris oženio je Genu O’Kelley, bivšu manekenku.
Ona ga nadživljuje, zajedno s dva sina iz prvog braka, Mikeom i Ericom Norrisom; dvoje djece iz drugog braka, Danilee i Dakotom Norris; kćeri iz druge veze, Diannom Di Ciolli (Dina Norris); bratom Aaronom i brojnim unučadima. Brat gospodina Norrisa, Wieland, poginuo je u borbi u Vijetnamu 1970. godine.
Zrakoplovstvo je dodijelilo gospodina Norrisa — kojeg su prijatelji do tada već prozvali Chuck — u američku bazu u Južnoj Koreji. Tamo je razvio interes za borilačke vještine, među kojima je bio i korejski stil karatea zvan tang soo do. Sa 178 cm visine i otprilike 75 kg, nije bio fizički gorostas, ali bio je snažan i okretan. Do trenutka kada je napustio zrakoplovstvo 1962., stekao je crni pojas u karateu.
Po povratku u Sjedinjene Države nastavio je usavršavati svoje tehnike, a od 1968. do 1974. bio je svjetski prvak u karateu u srednjoj kategoriji. Oblik sporta poznat kao chun kuk do čak se počeo nazivati Sustav Chucka Norrisa.
Krajem 1960-ih upao je u financijske probleme nakon što je propao niz karate škola koje je posjedovao u južnoj Kaliforniji. Tada mu je jedan od njegovih slavnih učenika, Steve McQueen, rekao: “Ako ne možeš raditi ništa drugo, uvijek postoji gluma.” Gospodin Norris odlučio je pokušati, slušajući McQueenov savjet da su “filmovi vizualni” i da dijalog treba svesti na minimum.
Drugi veliki utjecaj bio je prijatelj i kolega majstor borilačkih vještina Bruce Lee, koji mu je pomogao dobiti prve male uloge. Prvo značajnije pojavljivanje na filmu imao je u “Na zmajevom putu” (1972.), u kojem je bio jedan od mnogih protivnika koje je dokrajčio brzi i snažni Lee.
Samoproglašeni konzervativni kršćanin, gospodin Norris rekao je 2012. da bi, ako predsjednik Barack Obama bude ponovno izabran, “naša zemlja kakvu poznajemo mogla biti zauvijek izgubljena,” te je poticao evanđeliste da glasaju protiv njega.
Neki od njegovih sponzorskih ugovora izazvali su čuđenje, posebno dogovor iz 2019. da postane zaštitno lice proizvođača oružja Glock. No, osnovao je i hvaljenu organizaciju Kickstart Kids, koja je započela 1990. kao zaklada “Izbacimo drogu iz Amerike”, promičući borilačke vještine kao put do boljeg karaktera.
Cijelo vrijeme, gospodin Norris je nudio aforizme koji su sažimali njegove formule za bolji život, među kojima su: “Razvijat ću se do maksimuma svojih potencijala na sve načine” i “Zaboravit ću pogreške iz prošlosti i grabiti prema većim postignućima.”
Potpuno je razumio da se neće naći ni na jednom popisu velikih glumaca. “Većina mojih filmova je vrlo jednodimenzionalna,” priznao je za The Chicago Sun-Times 1988. godine. Pet godina kasnije, rekao je novinaru Timesa: “Nikada nisam želio biti Dustin Hoffman ili Al Pacino. Mislim, nikada nisam sanjao o tome da budem G-lu-mac,” rekao je, rastežući tu riječ. “Ja radim ono što radim.”