Veliki američki kreativno-industrijski supertanker zvan Hollywood ljulja se na nemirnom moru. Nigdje sukob između oluja promjena i trajne snage profesionalnog pripovijedanja nije žestok kao u poslu s filmovima u kinima, što je moj zanat već 35 godina.
U 135 godina od rođenja pokretnih slika, dogodila su se četiri razdoblja koja bi Winston Churchill nazvao kritičnim prijelazima. Prvi je bio izum zvuka; drugi je bio kraj “studijskog sustava” kada talenti više nisu bili vezani dugoročnim ugovorima; treći je bio dolazak televizije; a četvrti prijelaz s analognog na digitalno, kako u načinu produkcije tako i u distribuciji.
Peti takav odlučujući trenutak je pred nama: ulazak tehnoloških tvrtki opsjednutih umjetnom inteligencijom (AI) u industriju, kojima je profitabilnost filmova naizgled nebitna — te istovremena kriza pada globalnih kino blagajni (box office).
Tijekom 2019. godine u Sjevernoj Americi prodano je 1,24 milijarde kino ulaznica. U 2025. godini prodano ih je 780 milijuna, što je pad od 37 posto. (Prihod na blagajnama imao je manje drastičan pad, ali to odražava rast cijena ulaznica, što je problem sam po sebi.) Nedavno su me pitali je li ovaj trend neumoljiv i vodi li do konačnog nestanka odlazaka u kino. Ne mislim tako, unatoč sumornom raspoloženju u Hollywoodu uzrokovanom skorim krajem Warner Brosa — nekada najmoćnijeg od svih studija — kao samostalnog entiteta nakon više od 100 godina. No ulog je velik, a konačna presuda ovisit će o tome kako će sudionici industrije u cijelom ekosustavu odgovoriti na ovaj kritični trenutak.
Želim naglasiti da, suprotno uvriježenom mišljenju, sam streaming nije “Zvijezda smrti” za filmove. Baš kao što su se početne prijetnje televizije, videokaseta, HBO-a i DVD-a pokazale kao veliki blagodati za filmske studije, tako je i sa streamingom. Film se uspješno natječe s kućnom zabavom od izuma televizije. Ugovor koji je Sony sklopio s Netflixom o eventualnom prikazivanju naših kino filmova na njihovoj usluzi vrlo je vrijedan i omogućuje našem studiju da snima više filmova. Doista, neki filmovi bolje odgovaraju streamingu. U Sonyju smo snimili “KPop Demon Hunters” za Netflix. Filmovi u kinima su posao s padobranom — ako se ne otvore (postignu uspjeh odmah), umiru. “KPop-u” su bila potrebna besplatna ponovljena gledanja kako bi izgradio publiku i postao hit. Dakle, streaming i kino distribucija mogu sretno supostojati.
Problem umjesto toga proizlazi iz jedne riječi koja zvuči nevino: Windows (Vremenski prozori).
U zabavnom leksikonu, “prozori” se odnose na razdoblje tijekom kojeg je proizvod — bilo da je riječ o filmu, TV seriji ili sportskom događaju — dostupan javnosti isključivo na jednom mjestu. Za filmove se ti prozori pojavljuju uzastopno: prvo u kinima, zatim na kućnom videu, zatim na plaćenoj televiziji i streamingu, pa na kraju na besplatnoj televiziji. Ovaj sustav trebao je osigurati da, ako snimite dobar film s odgovarajućim proračunom i publici se svidi, on obično bude profitabilan. Naravno, ako snimite loš film, svi prozori svijeta vas neće spasiti. Vjerujte mi, snimio sam mnogo i jednih i drugih, pa znam.
Vlasnici kina nekada su zahtijevali 75 dana ekskluzivnog prozora. To je bilo predugo. Zatim je pogodila pandemija, zamalo uništivši kina. Njihova teška situacija dovela je do znatno skraćenih prozora — neki su se filmovi čak prikazivali u kinima i na kućnim ekranima isti dan. To je bilo prekratko.
Tijekom Covida, takvi su eksperimenti možda bili razumljivi. Problem je nastao nakon pandemije, kada studiji, kina, agenti i talenti nisu uspjeli shvatiti dugoročni učinak koji će ekstremno smanjivanje prozora imati na kino publiku, unatoč kratkoročnim ekonomskim koristima.
Sada je kino prozor ozbiljno napukao. Neki su filmovi dostupni putem usluge “plati pa gledaj” kod kuće samo 17 dana nakon izlaska u kina, dok neki idu na streaming usluge — koje gledatelji doživljavaju kao besplatne — za 30 dana ili manje. Nekoliko streaming hitova čak je potaknulo zanimanje pojavljivanjem u kinima nakon što su bili na streamingu. Previše ljudi sada misli da bilo koji film mogu pogledati kod kuće — besmrtnim riječima Humphreyja Bogarta iz “Casablance”: “Možda ne danas, ili sutra, ali uskoro…”
To ubija odraslu publiku u kinima.
Uvijek su postojala dva razloga za odlazak u kino: zajedničko iskustvo velikog ekrana i privlačnost samog filma. No “Casablanca efekt” — spoznaja da film možete uskoro vidjeti kod kuće — potkopao je ovu drugu motivaciju. Većina ljudi više ne “ide u kino” kao uobičajeno ponašanje. Oni idu na određeni film — ali samo ako je stvorio dovoljno kulturnu hitnost.
Uklanjanje kratkoročnog poriva da se vidi priča koju film priča posebno je otežalo filmovima koji nisu nastavci ili dio franšize i stoga nemaju ugrađenu bazu strastvenih obožavatelja. I pored uspjeha filmova temeljenih na postojećem intelektualnom vlasništvu, originalnost je ključna za filmove. Ni kina ni sama umjetnička forma ne mogu preživjeti bez barem malo originalnosti. Uostalom, ne možete napraviti nastavak ničega.
Francuska ima zakonski propisane kino prozore i tamo je prihod na blagajnama snažan. Disney, koji se strogo drži najdužih prozora, imao je jedine filmove u Hollywoodu s milijardom dolara zarade prošle godine. U Sonyju nismo bez grijeha; pokušali smo s kraćim prozorima, ali smo sada shvatili posljedice. U našem novom ugovoru s Netflixom, naši filmovi ne postaju dostupni za streaming sve do 100 do 120 dana nakon kino distribucije. Kao daljnji znak napretka u ovom pitanju, Universal, koji dosljedno ima sjajne filmove, upravo je ovaj tjedan najavio da će poštovati barem pet tjedana početnog kino prozora za većinu svojih filmova.
Kolika bi duljina prozora bila idealna? Fokus je na “zlatnoj sredini” od 45 dana prije kućnog videa i 100 dana prije streaminga. Christopher Nolan, čelnik Udruženja redatelja Amerike, smatra da bi kino prozor trebao biti 60 dana. (Chris i nekoliko drugih superzvijezda mogu zahtijevati duge prozore u svojim ugovorima, ali svi talenti imaju ključnu ulogu u rješavanju ovoga.) Osobno, ne mislim da je točan broj dana ili uniformnost presudna, sve dok je kino prozor dosljedno dovoljno dug da vrati motivaciju temeljenu na priči za odlazak u kino.
James Carville jednom je rekao Billu Clintonu: “To je ekonomija, glupane.” Za filmove vrijedi: “To su prozori, glupane.”
Što se tiče vlasnika kina, pad na blagajnama stavio ih je pod pritisak. No nastavak kratkovidnog razmišljanja o cijenama, prozorima i beskonačnim reklamama prije filma riskira omogućavanje njihovog vlastitog nestanka. I puko pozivanje na “više filmova” neće pomoći. Ono što je potrebno je više hitova.
U svijetu koji je poludio, znači li išta više od Bogiejevog “brda graha” ako filmovi u kinima izumru? Da, znači. Mnogo je napisano o smrti zajedničkih kulturnih dodirnih točaka. Ipak, filmovi i dalje pokreću velike mase ljudi odjednom, diljem svijeta, i tako oplemenjuju samu kulturu. Filmovi nas ujedinjuju, a ponekad nas na dobre načine dijele u građanskoj debati. (Sjećate se toga?) A filmske zvijezde se stvaraju samo u kinima, ne na streamingu. Tko želi živjeti u svijetu bez tih posebnih pojedinaca koji, poput velikih sportaša, odražavaju naše najbolje verzije sebe? Julijin osmijeh. Denzelov pogled. Zendayin “ono nešto” (je ne sais quoi). Ja ne želim.
I sjajni filmovi su posebno važni. Pogledajte ovogodišnje kandidate za Oscara: “Sinners”, “Hamnet”, “Marty Supreme”, “Avatar”, “One Battle After Another”, “Song Sung Blue” i naš vlastiti “Blue Moon”, između ostalih. Originalnost još uvijek može uspjeti. Vrijedi napomenuti da će 2026. vjerojatno biti uspješna godina na blagajnama. Sony ima niz snažnih filmova, kao i svi ostali studiji. Ali to je razlog više za promjenu, kako je rekao Daniel Day-Lewis u “Lincolnu”, remek-djelu Stevena Spielberga na koje sam vrlo ponosan: “Sada, sada, sada!”
Na kraju, priznanje očite pristranosti. Ja sam, prema većini procjena, predsjednik filmskog studija s najdužim stažem u modernom Hollywoodu. Radio sam na više od 600 filmova. Volim filmove i vjerujem u njihovu važnost za tkivo naših života. Prvi put sam poljubio djevojku u Crest Theateru u Baltimoreu. Zaljubio sam se u svoju suprugu, Jessicu Harper, kada sam je vidio na velikom ekranu, 14 godina prije nego što sam se njome oženio. Prvo iskustvo magije moje djece bilo je na animiranom filmu kojem sam ja dao zeleno svjetlo.
No, ostavimo po strani moju odanost; pretpostavljam da većina ljudi koji ovo čitaju može imenovati neizbrisivo sjećanje koje imaju na gledanje filma, s neznancima u mraku na srebrnom platnu, koji ih je ganuo i koji još uvijek čuvaju. Snaga te trajne emocionalne povezanosti trebala bi nadvladati sve vjetrove promjena.
Ali ona nije neranjiva. Moramo se boriti za nju. Hollywood, u cjelini, mora djelovati.