Uživamo u češanju tamo gdje nas svrbi – ali možda smo evoluirali tako da izbjegavamo ljude koji se češu.
To je vjerojatno najizludniji osjećaj koji postoji. Ubodite se u prst i moći ćete zanemariti bol. Ali pokušajte zanemariti nezasitni svrab? Nema šanse.
Ali zašto je to tako? Donedavno su istraživači tek, pa, “zagrebali po površini” kada je u pitanju znanost o svrabu. No, to se počinje mijenjati. Znanstvenici sada znaju da osjećaj svraba prenose brojni specifični neuroni i putovi, što otvara put cijelom nizu novih tretmana.
No, zašto nas uopće svrbi? Smatra se da su sisavci prvotno razvili taj osjećaj kao svojevrsni refleks koji im pomaže izbaciti invazivne patogene i pobjeći od štetnih kemikalija u svom okruženju. No, jasno je da postoji i psihološki aspekt svraba koji još uvijek ne razumijemo u potpunosti.
Uzmimo fenomen zaraznog češanja – gdje ljudi koji vide nekog drugog kako se češe odjednom i sami osjete svrab. Godine 2011. Gil Yosipovitch, profesor dermatologije i liječnik istraživač na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Miller u Miamiju, proveo je eksperiment. Zamolio je zdrave kontrolne ispitanike i osobe s atopijskim dermatitisom (AD) – poremećajem koji uzrokuje kronični svrab – da gledaju kratke video isječke ljudi koji se ili češu ili mirno sjede.
Sudionicima je ubrizgan ili histamin – kemikalija koja uzrokuje svrab – ili bezopasna fiziološka otopina. Iako su obje skupine prijavile pojačan svrab, fenomen je bio izraženiji kod pacijenata s AD-om, pri čemu je 82% njih prijavilo povećanje osjećaja svraba nakon gledanja videozapisa ljudi koji se češu.
Taj fenomen nije ograničen samo na ljude. Yosipovitch je 2013. pokazao da su odrasli rezus makaki majmuni, kada su gledali video koji prikazuje druge majmune kako se češu, i sami počeli spontano češanje, što sugerira da i oni doživljavaju zarazni svrab.
Čak postoje dokazi koji sugeriraju da smo mi, kao i drugi sisavci, biološki programirani izbjegavati ljude koje svrbi, vjerojatno zato što se češanje može protumačiti kao signal najezde parazita ili infekcije nekom bolešću.
Brian Kim, kliničar i neuroimunolog na Medicinskom fakultetu Icahn u Mount Sinaiju u New Yorku, primijetio je tijekom laboratorijskog eksperimenta da se miševi koji vide drugog miša kako se češe obično udaljavaju. Međutim, kada miš vidi drugog miša u bolovima, on pokušava lizati i uređivati svog sustanara iz gnijezda. Drugim riječima, čini se da miševi prilaze drugim miševima u boli, ali izbjegavaju one koje svrbi.
“Ako uđem u podzemnu željeznicu i vidim nekoga kako se češe, sklon sam instinktivno se odmaknuti.” — Brian Kim
To ima smisla iz evolucijske perspektive, jer znanstvenici vjeruju da smo razvili svrab kao način otresanja parazita, tjelesnih ušiju i grinja s naših tijela, sprječavajući zarazu. Postoje dokazi da češanje nudi određenu zaštitu od infekcije. Primjerice, u domovima za starije osobe gdje su ljudi nepokretni i ne mogu se češati, epidemije šuge su česte. Drugim riječima, ljudi koji se puno češu mogu nenamjerno slati signal drugima da imaju prenosivu infekciju.
“Mislim da je to instinktivno preživljavanje,” kaže Kim.
“Živim u New Yorku i ako uđem u podzemnu željeznicu i vidim nekoga kako se češe, instinktivno se držim podalje. Mislim da je u čovjekov živčani sustav ugrađeno da, ako se netko češe, možda je zaražen nečim što je zarazno,” kaže on. “Međutim, ako je netko u boli, ljudski je instinkt otići toj osobi; to je instinkt za preživljavanje plemena.”
Možda iz tog razloga osobe koje pate od kroničnog svraba prijavljuju osjećaje srama, neugode i stigme povezane s njihovim stanjem. Mnogi pate od tjeskobe i depresije, kao i od niskog samopoštovanja. Nažalost, stres može pogoršati svrab, što dovodi do beskonačnog ciklusa svraba i tjeskobe.
Ipak, prema Yosipovitchu, posljednja stvar koju bi kliničar trebao učiniti jest reći oboljelima od kroničnog svraba da se prestanu češati.
“To je kao da nekome kažete da prestane zijevati – ne možete, to je refleks,” kaže Yosipovitch.