Radeći prije nekoliko godina reportažu o Udruzi Domaća radinost E-PLAST i Udruzi osoba s invaliditetom “Utjeha” iz Širokog Brijega, u uši mi je ušao jedan detalj koji mi se zalijepio za mozak kao etiketa na plastičnoj kanti.
Vlasnica Tatjana Kosak tada mi je usput rekla kako godišnje od reciklirane plastike na tržište Županije Zapadnohercegovačke ponovno vrate oko 10 tona plastičnih posudica i podložaka – onih koji se masovno koriste na grobljima kao podmetači za cvijeće, piše Mili Marušić, urednik portala Otpor.media u ovoj neobičnoj, a opet tako ljudskoj priči koja govori kako se i uz tek malo razumijevanja i solidarnosti mogu učiniti velike stvari.
Priču portala Otpor.media vrijedno je pročitati.
I sad dolazi apsurd: iako su te posude već jednom nastale od reciklirane plastike, one se rijetko ikada vrate na novu reciklažu. Umjesto toga završe u otpadu, a nerijetko i u prirodi, na divljim odlagalištima, uz putove, u potocima i žbunju – tamo gdje se plastika ponaša kao da ima pravo trajati vječno. A znamo svi kako plastika ne nestaje. Ona samo mijenja lokaciju.
Udruga Eko Otpor, kreće u kampanju s jednostavnom idejom “Eko aktivna zajednica”
Ako već plastiku ne možemo izbaciti iz života, onda je barem možemo natjerati da kruži i da se vraća na reciklažu umjesto da postane nova statistika u prirodi. Kampanju su podržali brojni mediji, a ljudi su shvatili poruku – nije poanta glumiti savršenstvo, nego smanjiti štetu. Jer priroda više nema luksuz da mi budemo komotni.
Jedva, sjećam se, uspijevamo odraditi projekt “ECO AKTIVNA ZAJEDNICA” Udruge za sigurno životno okruženje EKO OTPOR koji je realiziran u okviru projekta “Snaga lokalnog – Zajedno za lokalni razvoj” koji je implementirao Centar za građansku suradnju iz Livna i Udruženje građanki “Grahovo” iz Bosanskog Grahova uz podršku Američke agencije za međunarodni razvoj – USAID.
Od kojih sam “iščančao” računalo na kojem i dan danas radim kako bi Vama prezentirao sve priče (inače prijašnje mi je trebalo minimalno pola sata da se upali, ako nije bilo prigrijano 🙂) a koje mi je dalo tada malo više volje za raditi.
Ubrzo su se počele javljati firme koje su umjesto u otpad plastične predmete donosile u E-PLAST, ili su ih djelatnici E-PLAST-a preuzimali kada bi se skupila određena količina. I tu se prvi put dogodilo ono što kod nas rijetko viđamo. Priča je prešla iz teksta u praksu.
Nakon toga Eko Otpor i E-PLAST kreću s pilot projektom gdje se uključuje i Gradsko groblje Mekovac u Širokom Brijegu. Vodstvo groblja to je prihvatilo s oduševljenjem, i već 2024. godine, nakon misa na groblju, umjesto u smeće – plastične posudice završavaju u vrećama za reciklažu. Skoro sve posude tada su adekvatno zbrinute i otišle ponovno na preradu.
To je bio veliki uspjeh jer je pokazao kako se može ako postoji volja, organizacija i minimum poštovanja prema prostoru u kojem živimo.
2025.godina širenje priče i prva politička šamarčina
Ulazimo u 2025. godinu, projekti se nastavljaju, a već brojne cvjećare s područja ŽZH i HNŽ-a naručuju reciklirane saksije i posude od E-PLAST-a. Kreće se i u novu kampanju. Dodatno osvještavanje ljudi, širenje priče, uključivanje institucija. I tu dolazimo do prve političke realnosti.
Pokušavamo doći do Vlade ŽZH i predsjednika Predraga Čovića da podrži njihov rad i vidi može li Vlada pomoći. Međutim, nije bilo sluha. Nije bilo ni kulture. Bio je samo hladan, bezobrazan “otpilanac”.
I sad dolazi dio koji posebno bode oči – U pogonu E-PLAST-a rade stvarne osobe s invaliditetom. Ne formalne, ne papirnate, ne one koje postoje samo u tablicama i izvještajima nekog zastupnika u njegovoj Skupštini, nego ljudi koji svojim rukama rade posao koji štiti okoliš i koji ima stvarnu vrijednost. Ali, eto. Nije bilo volje.
Ipak se od malih nogu uči, dokazuju članovi HCK Široki
U međuvremenu, Udruga Eko Otpor uključuje i članove Hrvatskog cheerleading kluba Široki u ovu priču, koji su tijekom cijele prošle sezone na svojim događajima prikupljali plastične čepove s boca vode i sokova. Kroz edukativnu priču i posjete pogonu za reciklažu plastike pokazujemo kako se i najmanji komadi plastike mogu ponovno iskoristiti i pretvoriti u nove proizvode, poput saksija za cvijeće, čaša, kanti i drugih korisnih predmeta.
Nakon nekog vremena kontaktiram tadašnjeg ministra prostornog uređenja, graditeljstva i zaštite okoliša ŽZH, Zvonimira Širića. Ispričam mu priču o E-PLAST-u, o ljudima, o plastici, o projektu. Čovjek bez puno filozofije prihvaća da ih primi i kaže da će pomoći koliko je u njegovoj moći.
U međuvremenu Širić biva premješten u Ministarstvo gospodarstva ŽZH, a Ministarstvo prostornog uređenja preuzima mladi Mate Lončar.
Već na početku davao je naznake da želi nastaviti gdje je Širić stao, i da se zaštitom okoliša misli baviti ozbiljno. Iskreno? Bio sam skeptičan jer sam već navikao kako kod nas svi oni “misle ozbiljno”, dok ne dođu prvi pritisci, prvi pozivi, prvi “nemoj sad”, prvi “nije vrijeme”.
Test ozbiljnosti: Svi Sveti i jedan telefonski poziv
Kako se približavala nova akcija, vodstvo groblja Mekovac samo je saminicijativno reklo da i ove godine želi odraditi istu akciju prikupljanja plastičnih posudica. I tu sam odlučio napraviti ono što novinar mora – provjeriti ozbiljnost ministra Lončara na djelu, a ne na riječima.
Par dana prije blagdana Svi Sveti kontaktiram ministra Lončara i pojasnim akciju. Na moje iznenađenje, bez razmišljanja kaže da Ministarstvo želi sudjelovati i da imamo punu podršku. Štoviše – kaže da želi ugostiti predstavnike E-PLAST-a u Ministarstvu.
I onda dolazi rečenica koju “ni u najgorim snovima” nisam mogao zamisliti da će izgovoriti jedan HDZ-ovac:
“Šta kažeš da vidim i ja ovdje u Posušju s vodstvima naših grobalja po mjestima da se i mi uključimo u akciju, a ja ću sa svojom ekipom kada završi blagdan pokupiti s našeg groblja.”
Prvo sam pomislio da me zaj***. Ali rekao sam mu kroz smijeh – “Bit će mi drago da i to vidim, ali zapamti – sve je s Mekovca i Širokog Brijega krenulo, ako ikada zaživi ovaj projekt.”
A on odgovara, isto kroz šalu – “Neka tako bude, ali mi ćemo skupiti više!”
Mjesec dana kasnije: “Mili, imam pun kamion“
Prođe mjesec dana. Početkom prosinca zvoni telefon. Ministar Lončar. I kaže – “Mili, skupio sam s ekipom pun kamion. Reci mi samo gdje da odvezem, i da ih napokon upoznam – ekipu iz E-PLAST-a.“
Tu sam zanijemio na kratko. Ne zato što sam mislio da je nemoguće, nego zato što sam shvatio koliko me može iznenadi normalno ponašanje.
Rekao sam mu lokaciju, ali i da moram doći to snimiti jer ne pamtim kada sam vidio političara, a pogotovo HDZ-ovca koji se sam ponudio, sam to odradio i još osobno dovezao. Pristao je.
Kad se politika pojavi s vrećama, a ne s demagogijama
I tako, ministar stiže sutradan u jutro sa svojim pomoćnikom Ivanom Lekom. Istovaraju desetke punih vreća plastičnih podložaka, doslovno posložene, uredne, složene tako da što više stane.
Prošetali su pogonom. Tatjana Kosak ih je upoznala s kompletnim radom. A ono što sam vidio bilo je iskreno. Obojica su bili oduševljeni, a prvenstveno ponosni da ovakvo nešto postoji u našoj županiji. Na kraju je ministar predložio da ipak proširimo priču jer ovo je primjer kako se čuva priroda bez pametovanja i bez PR-a. Naravno, pristali smo ali sam mu rekao kako me ne zanima u ovom slučaju hoće li itko gledati ovdje išta kao PR jer smo posao dobar odradili i pomakli stvar s “mrtve točke”.
A plastika je na kraju završila u božićnoj priči
Sjećate li se kada je 19. prosinca 2025. godine, na Trgu dr. Ante Starčevića u Širokom Brijegu, Udruga invalida “Utjeha” uz podršku Grada Širokog Brijega, Domaće radinosti E-PLAST, Ministarstva gospodarstva ŽZH, Mim Product Posušje, Mandeks d.o.o., Udruge “Eko Otpor”, Hrvatskog cheerleading kluba Široki Brijeg, Edo Slad Gračanica, Agro Pet Grude i Herta DM-a d.o.o. Široki Brijeg realizirala prvu božićnu akciju podjele besplatne božićne pšenice?
E, te pšenice su bile posađene upravo u tim recikliranim posudicama. Posudicama koje nisu završile na nekom nelegalnom otpadu, zabačene u šikaru ili raznesene po poljima. Nego su se vratile u krug. I opet služile svrsi.
Zaključak koji nije politički, nego ljudski
Ja ne pišem pohvale političarima zato što nose stranačku iskaznicu i ne mislim da su išta veći od bilo koje osobe. Pišem pohvale kad netko napravi posao.
A u državi poput BiH gdje se politika uglavnom svodi na priču, slikanje i obećanja – ponekad je dovoljno da se pojavi jedan čovjek s punim kamionom plastike, pa da ti sruši neke predrasude. Ne o stranci. Nego o tome da se ipak može.
I da, da budemo jasni – ovo nije kraj borbe protiv plastike. Ovo je samo dokaz da, kad se spoje civilno društvo, ljudi koji rade i rijetki koji su spremni pomoći – i HDZ-ovac može završiti u ekološkoj priči. I to ne kao problem. Nego kao rješenje.
/Desk/