Kada je tadašnji slovenski premijer Borut Pahor 2010. godine sa svojom hrvatskom kolegicom Jadrankom Kosor pokretao proces Brdo, njegova ideja bila je jednostavna. Želio je na području Balkana politički kapitalizirati arbitražni sporazum što ga je nekoliko mjeseci ranije potpisao s premijerkom Kosor. Tim je sporazumom okončana slovenska blokada Hrvatske, a Pahor je pokušao ponuditi arbitražu kao model za rješavanje sličnih sporova u regiji. To je trebalo rezultirati jačanjem suradnje i povjerenja u regiji, što je ujedno i jedan od ključnih preduvjeta za napredak na putu prema EU.
Nakon osam godina rezultat ove zapadnobalkanske diplomatske inicijative nije naročit. Proces Brdo u međuvremenu je preimenovan u proces Brdo-Brijuni, a inicijativa je dobila snažnu potporu ponajprije Njemačke i Francuske. Pa ipak, nijedan spor nije riješen zahvaljujući toj inicijativi, a nepovjerenje na Balkanu danas je veće nego prije osam godina.
Čak je i hrvatsko-slovenski granični spor, koji se u jednom trenutku činio riješenim, zbog aktualnog spora Zagreba i Ljubljane oko arbitraže ponovno otvoren. Pahor, sada kao predsjednik Slovenije, na zadnjem sastanku procesa Brdo-Brijuni prošlog vikenda u Brdu kod Kranja otvoreno je priznao da Slovenija i Hrvatska, ako ne postignu dogovor oko implementacije arbitražne odluke, neće imati “moralni autoritet” za vođenje procesa Brdo-Brijuni.
Hrvatsko odbijanje arbitraže
Borut Šuklje, jedan od vodećih slovenskih analitičara i poznavatelja Balkana, potvrđuje da je proces Brdo-Brijuni stigao do svog kraja. Šuklje za DW objašnjava kako je Hrvatska odlukom o nepoštivanju arbitraže dovela u pitanje ne samo poštivanje međunarodnih sporazuma, nego i principa koji je u temelju procesa Brdo-Brijuni. A taj se princip, po njegovim riječima, temeljio na ideji da balkanske zemlje, opterećene sukobima, trebaju za briselski stol doći ne s problemima, nego s rješenjima. No rješenje koje se temeljilo na međunarodnom arbitražnom sudu, koje je trebalo poslužiti kao model za rješavanje drugih graničnih sporova, postalo je neprovedivo nakon hrvatskog napuštanja arbitraže.
Nepravedno je, međutim, odgovornost za neuspjeh inicijative za europeizaciju Balkana svaliti isključivo na Hrvatsku i Sloveniju. Koncept koji se temeljio na obećanju europske perspektive u zamjenu za reforme i regionalnu suradnju zapao je u krizu i zbog činjenice da je nastavak europskog proširenja, zbog krize i konsolidacije EU, odgođen na neodređen rok. A u takvoj situaciji načelne deklaracije i maglovita obećanja o budućem članstvu, što se jasno vidjelo i na posljednjem sastanku inicijative u Sloveniji, više ne zadovoljavaju balkanske zemlje koje žele u EU.
Marshallov plan za Balkan
Riječki politolog Vedran Obućina napominje da se u trenutku kada je proces Brdo-Brijuni osmišljen još nije naziralo da će proces europske integracije prestati s Hrvatskom, a kamoli da će se dogoditi Brexit. “Koncept regionalne suradnje bio je temeljen na ideji da će sve zemlje Jugoistočne Europe u konačnici biti integrirane u EU, ali sada je sasvim jasno da do toga neće doći, ne samo zato što su te zemlje u dubokoj strukturalnoj krizi, nego i zato što se EU mora redefinirati”, ocjenjuje Obućina za DW.
I Šuklje i Obućina suglasni su kada je riječ o ključnoj ulozi njemačke kancelarke Angele Merkel na ovom trusnom području. Kancelarka Merkel svojim dolaskom na summit procesa Brdo-Brijuni u Dubrovnik 2014. poslala je snažnu poruku, koju je potom osnažila pokrenuvši Berlinski proces, koji sljedeći sastanak na vrhu održava 12. srpnja u Trstu. Šuklje tako Berlinski proces smatra jedinom inicijativom koja ima ozbiljnu mogućnost za uspjeh, konstatirajući kako je riječ o svojevrsnom “europskom Marshallovom planu za Balkan”, budući da se temelji na infrastrukturnom povezivanju zapadnobalkanskog područja. Obućina također navodi kako je riječ o ponovnom iskušavanju recepta regionalne suradnje na temelju financijske injekcije. “Dakako, to neće biti zamjena za članstvo u Europskoj uniji, koje ove države žele, a posljedice toga zasad se skrivaju”, kaže Obućina upozoravajući da nedostatak europske perspektive može izazvati nastavak raslojavanja i destabilizacije u svim zemljama regije.
Hrvatska nezainteresiranost
Griješi li Berlin što u Aleksandru Vučiću vidi isključivo reformatora i čovjeka koji će Srbiju odvesti u EU, žrtvujući demokratske principe za stabilnost, kao što to misle mnogi u Hrvatskoj? Šuklje nije iznenađen europskom potporom Vučiću, koji je, po njegovim riječima, onaj tip lidera koji ima stvarnu mogućnost odlučivanja i potporu za rješavanje i najosjetljivijih pitanja, poput Kosova. Obućina pak ističe da Nijemci i Francuzi griješe ako misle da će se oslanjati na Vučića kao ekskluzivno proeuropski orijentiranog političara, upućujući na tradicionalnu orijentaciju Srbije prema Istoku i Zapadu. Obućina, naime, u Vučiću vidi nacionalističkog pragmatika, koji zna da nema realne alternative eurointegraciji Srbije.
Koliko je Hrvatska uopće zainteresirana za proces Brdo-Brijuni i regionalnu suradnju općenito, s obzirom na to da je distanciranje od susjedstva posljednjih godina snažno prisutno u hrvatskoj politici, kako desnoj, tako i lijevoj? Dok Šuklje smatra da bi Hrvatska trebala biti zainteresirana za nastavak regionalne suradnje zbog niza otvorenih pitanja sa susjedima, Obućina zaključuje da je hrvatska diplomacija uvelike podbacila na Balkanu: “Hrvatska se svim silama nastoji uključiti u srednjoeuropske inicijative, ali ni politikom niti stilom ne prati djelovanje Višegradske skupine. S druge se strane rađa ideja sredozemne orijentacije, ali ovdje nedostaju kapaciteti i obrazovan kadar. Najviše i najbolje poznajemo Balkan, ali su akademski i politički na tom području jači Mađari i Slovenci. Nedostatak jasne i dugoročne strategije i razrađene taktike diplomatskog djelovanja tište hrvatsku državu, kao i utjecaj kulturalne raslojenosti zemlje na tri kulturna kruga”.
(Izvor: DW)