Svake Zimske olimpijske igre, Lindsey Jacobellis bila je prisiljena ponovno proživljavati svoj najjavniji neuspjeh. Na Igrama 2006. u Torinu, zvijezda snowboard crossa imala je samo 20 godina kada je u samoj završnici utrke pokušala izvesti atraktivan skok („grab“), pala i izgubila značajnu prednost — a time i zlatnu medalju.
Na sljedeće tri Olimpijade, Jacobellis nije mogla zaboraviti svoju razornu pogrešku — a ni drugi joj to nisu dopuštali. Novinari su je o tome ispitivali na konferencijama za medije. Stranci su, ne znajući tko je ona, spominjali ženu koja je „potpuno zeznula“ u snowboard crossu. Godine 2010. i 2014. nije čak ni ušla u finale.
Danas Jacobellis i dalje teško gleda bilo kakvo sportsko natjecanje, čak i Super Bowl. Kada kamera prikaže ushićenog pobjednika, kaže: „Odmah suosjećam s onim drugim pojedincem.“
Za svaku pobjedu na Igrama postoji mnogo više slomljenih srca. Većina sportaša ne osvoji medalju, a čak i oni koji je osvoje, ali ne dobiju zlato, mogu doživjeti duboko razočaranje.
„Oni imaju san koji mnogi od njih nose od djetinjstva, a u nekim slučajevima taj san umire pred očima cijelog svijeta“, rekao je Michael Gervais, psiholog koji trenira olimpijce i druge vrhunske sportaše. No, dodao je, „najbolji imaju okvir kroz koji prolaze kroz to.“
Učenje otpornosti
Za vrhunske sportaše, borba s neuspjehom je uvjet posla, kaže David Fletcher, profesor ljudske izvedbe i zdravlja na Sveučilištu Loughborough u Britaniji. Ključna razlika između najboljih sportaša i nas ostalih je u tome što oni izazove vide kao prilike za rast, a ne kao prijetnje.
Iako prirodni optimizam ili savjesnost pomažu, istraživači kažu da se otpornost do određene mjere može naučiti. Ono što mi percipiramo kao „mentalni teflon“ kod vrhunskih sportaša zapravo je rezultat cjeloživotne vježbe.
Danas su sportska psihologija i trening mentalnih vještina sve češći u vrhunskom natjecanju, a veći dio posla na jačanju psihološke čvrstoće događa se davno prije samih Igara. Baš kao što psiholozi potiču sportaše da vizualiziraju svoje pobjede, traže od njih i da zamisle sve što bi moglo poći po zlu te kako će na to odgovoriti, kaže Jessica Bartley iz Olimpijskog i paraliimpijskog odbora SAD-a.
Sportaši također koriste „razgovor sa samim sobom“ (self-talk) kako bi prevladali razočaranje i povratili pribranost. Dr. Gervais traži od svojih sportaša da unaprijed zapišu te rečenice — primjerice, „ja sam žestok natjecatelj“ — kao i tri iskustva koja dokazuju tu tvrdnju. „To mora biti uvjerljivo“, rekao je.
Moć svrhe
Istraživanja sugeriraju da se ljudi koji imaju smisao i svrhu u životu učinkovitije nose sa stresom. Dr. Gervais traži od sportaša da identificiraju svoje ciljeve izvan same pobjede, poput osobnog rasta ili predstavljanja marginalizirane skupine. Kada su motivi sportaša usidreni u nečemu većem od medalja, kaže on, „razočaranje je bolno, ali nije smrtonosno.“
Imati više mjerila uspjeha može pomoći sportašima da se zaštite od razočaranja. Dr. Fletcher dodaje da najbolji sportaši postavljaju procesno orijentirane ciljeve (one koji su pod njihovom kontrolom), a ne samo one orijentirane na rezultat. Ako izgube utrku, i dalje mogu reći da su postigli druge ciljeve, poput poboljšanja tehnike ili strategije prehrane.
Kao dio identificiranja svrhe, psiholozi također traže od sportaša da naprave planove za život nakon natjecanja. Dvostruki osvajač zlatne medalje, skijaš Ted Ligety, rekao je da mu je vođenje tvrtke za proizvodnju naočala i kaciga tijekom karijere dalo fokus izvan sporta, što mu je pomoglo u tranziciji u „civilni svijet“ nakon razočaravajućeg 15. mjesta na Igrama 2018.
Čvrstina kao timski trud
Okruženje i sustav podrške važni su elementi čvrstine, kaže Michael Ungar, direktor Centra za istraživanje otpornosti u Kanadi. Sportaš koji se oporavlja od ozljede, primjerice, ima sustav fizioterapeuta, obitelji i sponzora koji stoje uz njega.
Dr. Fletcher ističe da je najvažnija sportaševa percipirana socijalna podrška, a ne stvarna. On traži od sportaša da navedu ljude na koje se mogu osloniti, što im podiže osjećaj sigurnosti i ukazuje na to gdje bi mogli tražiti dodatnu pomoć.
Također je presudno imati pristaše kojima je stalo do sportaša kao osobe, a ne samo kao izvođača. Brzi klizač Shani Davis suočavao se s golemim pritiskom i kritikama (neki sugeriraju da su bile rasno motivirane) tijekom svoje karijere. Podrška prijatelja iz djetinjstva pomogla mu je da to prebrodi.
„Moj identitet nije bio vezan samo uz to što sam brzi klizač; imao sam prave prijatelje uz koje sam odrastao i koji znaju tko sam ja zapravo kao osoba.“
Prihvaćanje je cilj
Za sve ove sportaše, olimpijsko razočaranje i dalje boli. Jedna je sportašica svoje iskustvo opisala kao „uspomenu koja izaziva tugu“, dok je drugi osjećaj usporedio s gubitkom voljene osobe.
Razočaranje može aktivirati iste dijelove mozga koji se „pale“ tijekom tugovanja, kaže dr. Gervais. I poput tuge, obrada olimpijskog razočaranja može trajati godinama.
Iako su ovi sportaši postigli neku vrstu prihvaćanja, dr. Loberg ističe da su svi oni imali općenito blistave karijere, što olakšava procesiranje. Neki olimpijci, nažalost, završe u depresiji ili se odaju ovisnostima. „Nažalost, o onima koji odu u taj mračni prostor, ne znamo ništa, zar ne?“
Psiholozi se razilaze u mišljenju koliko je otpornost stvar osobnosti, a koliko naučena vještina. No, za većinu nas, svaka namjerna vježba — poput meditacije ili vizualizacije — može donijeti stvarnu razliku.
Nakon neuspjeha 2010. i 2014., Lindsey Jacobellis počela je trenirati mentalne vještine. Na Igrama 2018. ušla je u finale prvi put nakon 16 godina. Četiri godine kasnije, u dobi od 36 godina, osvojila je ne jednu, već dvije zlatne medalje.
Nakon svake Olimpijade razmišljala je o mirovini. Ali bi odlučila odraditi još samo jednu godinu. „I do kraja te sezone“, rekla je, „shvatila bih: ‘I dalje imam onaj žar u sebi.’ I tako je samo nastavila dalje.“
Statistički uvid: Sudbina olimpijaca U prosjeku, samo oko 10% do 15% sportaša koji se natječu na Olimpijskim igrama osvoji medalju. To znači da se otprilike 85% do 90% vrhunskih sportaša vraća kući suočeno s nekom razinom razočaranja u pogledu rezultata, što naglašava važnost mentalne pripreme o kojoj članak govori, a donosi ga New York Times.