Mladi liječnik Josip Cvitković, Mostarac u Pekingu, učinio je ono na što bi se malo tko odvažio. Naučio je kineski, dobio stipendiju, prošao razdoblje COVID-a, diplomirao. Sada je na specijalizaciji, a mentor mu je ugledni kineski akademik.
“To mi je bio vjerojatno najizazovniji period života”, rekao je Josip reporteru Goranu Miliću, s kojim je razgovarao u Pekinškom institutu za neurokirurgiju, u osmoj i posljednjoj epizodi njegove dokumentarne serije na HRT – What’s up Kina.
Put nije bio lak.
“I od života sam mislio odustati koliko je bilo teško, ali nemate neku drugu opciju. Posvetio sam se tome, odlučio sam otvoriti neki put koji nitko prije mene nije i mogu reći da je to bio neki izazov koji sam htio okusiti u životu”, kaže ovaj mladi liječnik. Studij medicine traje pet godina i dosta je drukčiji nego kod nas.
“Sjećam se kad sam imao prvo predavanje anatomije, 400 studenata, jedan profesor. Meni je bilo kao – nisam siguran jesam li na predavanju ili u svatovima”, kaže.
Bio je jedan od šačice stranaca, na prvoj godini bilo ih je petnaestak.
“Naravno, za dosta njih je bilo i teško, i mene su čak plašili, kao: “Što ćeš ti, ti si iz Europe, nitko iz Europe nije završio ovaj fakultet, kako ćeš ti položiti anatomiju, kako ćeš pričati s pacijentima, kako ćeš ovo, ono”, ali eto, možda sam nakon prve godine pomalo dobio osjećaj – pa mogu ja dobiti bolje ocjene od Kineza, mogu i ja biti dio boljih studenata, tako da sam čak na kraju među odličnim studentima završio osnovne studije i sad sam na master studiju, to bi se u nas reklo na specijalizaciji, kaže mladi Mostarac.
Za sobom ima već 70 operacija, koje traju u prosjeku osam sati.
“Moram biti na poslu u 7.30. Od 7.30 do 8 pripremamo se za operaciju, to jest raspravljamo o pacijentima, i onda sam već oko 8.30, 9 u operacijskoj sali. Ja sam asistent, ja trebam pripremiti pacijenta, dezinfekcija, sve fino pripremiti za operaciju. Onda ja i drugi asistent kirurg otvaramo glavu i, naravno, kad dođemo do tumora, do ovojnice mozga, već tada dolazi glavni neurokirurg da operira”, objašnjava Josip.
Obiteljski odnos s mentorima
Fizički je to naporan posao, kaže, a pogotovo mu je stresno kad mu glavni kirurg kaže da pridrži tumor.
Nekako vam je stresno jer morate imati mir ruku možda 20-ak, 30-ak minuta. Ima toliko detalja koji vam se čine nebitni, ali su stvarno bitni. Nakon par operacija sam se osjećao toliko umorno, ali opet, imate priliku da naučite i drago mi je što su mi dali povjerenje. Nekad kaže liječnik, neurokirurg: “Vjerujem ja tebi, Josipe”, ali problem je što ja još sebi ne vjerujem, smije se.
Otkrio je i kako su mentori studentima poput članova obitelji.
“Svakodnevno s njim komunicirate, stvorite taj neki obiteljski odnos i to ne prestaje bez obzira je li se vama mentor kasnije umirovio, i dalje ste s njim u kontaktu. Zato, na primjer, svake godine sva naša bolnica institut miriše na cvijeće jer je dan učitelja za nas jako, jako važan. To je nešto minimalno od nas, da im kupimo cvijeće, da se skupa uslikamo i proslavimo koji minut vremena”, kaže Josip.
/Desk/