Djeca su već dugo godina jedan do glavnih ciljeva radikalnog terorizma, kako islamističkog, tako i raznih oblika državnog terorizma. Primjerice, afrička podružnica ISIS-a, banda koja se zove Boko Haram, u redovitim vremenskim razmacima otima nigerijske djevojčice, masovno ih siluje pa ih priprema da postanu žene džihadističkih boraca. Katkad ih i puštaju, kao prije nekoliko tjedana, ako postignu dovoljno povoljan dogovor s nigerijskom vladom ili međunarodnom zajednicom.
Djeca ratnici
Puno prije Boko Harama, i posve neovisno od radikalnog Islama, u Sierra Leoneu nastao je moderni kult djece ratnika, koji su bili eksploatirani u lokalnim bitkama za dijamante. Neosporna je činjenica da su u Sierra Leoneou već i 13-godišnjaci masovno ubijali pripadnike suprotstavljenih vojnih formacija, i da su se isticali u brutalnosti: oni klinci koji nisu drugima htjeli sječi ruke i uha, sami su bivali posječeni. U genocidu u Ruandi djeca su bila među osobito brojnim žrtvama, jer naprosto fizički nisu stigli pobjeći ubojicama.
Naposljetku, još je režim Pol Pota u Kambodži bio bezočno okrutan prema djeci, koja su na poljima smrti masovno umirala od gladi i maltretiranja. Politička djecoubojstva dio su naših civilizacija još od biblijskih vremena, što, uostalom, dobro znamo iz same Biblije. U liberalnoj, humanističkoj Europi, kult zaštite djece spada među ideološki neosporna mjesta, koja podjednako podržavaju I lijeve i desne stranke.
Zaštita djece najvažnija je tekovina Zapada
No, riječ je o relativno novom kultu, kakav, svakako, nije postojao u doba Olivera Twista, ni u vrijeme trgovine robovima u Sjedinjenim Državama. Kult zaštite djece spada među najvažnije tekovine moderne zapadne civilizacije: radi se o jednoj do onih vrijednosti zbog kojih je moderni Zapad, Zapad poslije Drugog svjetskog rata, najhumanija politička i društvena formacija u cjelokupnoj ljudskoj povijesti. No, Zapad je već više od petnaest godina, osobito poslije 11. rujna 2001., izložen izazovima na koje ne zna odgovoriti.
Atentator na djecu u Manchesteru jedan je do takvih izazova. Hoće li Zapad, poslije Manchestera, još više mrziti Arape i druge muslimane? Što je ISIS-ov strateški cilj? Kako će se Zapad postaviti prema lokalnim islamskim zajednicama, koje ne snose baš nikakvu odgovornost za jučerašnji pokolj, ali na koje će svi bližnji stradalih, kao i cjelokupna europska krajnja desnica, sada gledati s još više podozrenja?
Cilj je trajni sukob zapadnog i islamskog svijeta
I kako će, općenito govoreći, Zapad reagirati na činjenicu da su I naša djeca postala dio globalnog rata, čiji je ishod predvidljiv, ali čije su žrtve posve nepredvidljive. Masakrom u Manchesteru ISIS je podigao ulog. Sada svatko tko se nađe u njihovom ciljokrugu može stradati, neovisno od dobi, i od realne nevinosti (djeca ne mogu sudjelovati u političkim odlukama, koje navodno motiviraju ISIS-ove napade).
Napad na djecu nova je ISIS-ova taktika, kojoj je, kao i 11. rujna, krajnji cilj izazvati trajni sukob između Zapada i Islama. Argument da je Zapad za sve kriv, jer američke bombe ubijaju mnogo više ljudi, uključujući i djecu, nego bilo koji teroristički napad, logički je neodrživ: ovaj je rat počeo 11. rujna islamističkim napadom ne New York, a niti jedno američko bombardiranje nije planski usmjereno na djecu, kao jučerašnja akcija u Manchesteru. Zapad mora ostati strpljiv i miran, bez obzira na žrtve.
(Izvor: Telegram.hr/I.V.)