U subotu, 5. srpnja, obilježava se Dan Hrvatskog kulturnog društva Napredak i blagdan njegovih zaštitnika, slavenskih apostola braće sv. Ćirila i Metoda. Tim povodom, počasni predsjednik HKD Napredak, akademik mons. prof.dr. Franjo Topić, čestitao je svim Napretkovcima blagdan zaštitnika HKD Napredak.
“Čestitam vam svima blagdan svetih Ćirila i Metoda, zaštitnika HKD Napredak. Oni su Grci koji su otišli u slavenske zemlje, preveli neke biblijske knjige i misal na staroslavenski jezik koji je praotac svih današnjih slavenskih jezika, a to znači i pismenosti pa i kulture uopće. Iako su bili sveta života, ipak su imali i dosta dušmana. Njihova je veličina da su unatoč ogovaranjima i optužbama ostali sveti. Njihov život treba biti primjer svim Napretkovcima u svim životnim prilikama. Napredak je bio primjer radinog, pozitivnog i poštenog društva koji je imao veliki ugled u BiH, Hrvatskoj i dalje. Treba to stalno biti. Neka dobri Bog po zagovoru svetih naših zaštitnika pomogne da Napredak i svi Napretkovci budu primjer dobrog života i rada”, stoji u Topićeboj čestitci.
O Ćirilu i Metodiju
Zbog epohalnog značenja misije i uloge svete braće Ćirila i Metoda za sve slavenske narode, pa tako i za Hrvate, Hrvatsko kulturno Društvo Napredak proglasilo ih je svojim zaštitnicima, a na 65. Glavnoj skupštini 2018. godine, još jednom naglasilo potrebu da se blagdan sv. Ćirila i Metoda, 5. srpnja, svečano obilježava u cijelome Društvu.
Hrvatsko kulturno društvo „Napredak“ izabralo je svetu braću Ćirila i Metoda za zaštitnike Društva ponajprije zbog toga što njihova misija predstavljala izvanredan uzor za sve članice i članove HKD Napredak. Napretkovo svekoliko djelovanje, posebice na polju kulture, za cilj je oduvijek imalo graditi mostove između ljudi, naroda, kultura, povezujući time na konstruktivan način različite sfere ljudskog postojanja. Sveti Ivan Pavao II. proglasio je slavenske apostole sv. Ćirila i Metoda suzaštitnicima Europe, a 1985. posvetio im je i posebnu encikliku „Slavorum Apostoli“. Želja je bila ukazati na potrebu istinskog zbližavanja i ponovnog ujedinjenja Europe od Atlantika do Urala te na izgradnju „zajedničkoga doma“ svih europskih naroda. Želja je to koja se danas, u vremenu svekolikih dezintegracijskih tendencija, nameće kao prijeko potrebna.
Ćiril i Metod potječu iz obitelji visokog bizantskog vojnog upravitelja u grčkom gradu Solunu, gdje su rođeni početkom 9. stoljeća, 815. i 826. Obojica su ne samo odrastajući sa susjedima Slavenima izvrsno naučili njihov jezik, nego su ga vjerojatno i u kući govorili, jer im je majka bila Slavenka. Stariji brat Mihael vršio je, kao i otac, vojničko-upravnu službu, a na vrhuncu karijere zamonašio se i povukao u samostan te uzeo monaško ime Metod. Mlađi brat Konstatntin školovan je na carskom dvoru skupa s budućim bizantskim carem Mihaelom III. te potom obavljao službu voditelja patrijaršijske biblioteke. Bio je vrlo učen i sposoban predavač te je stekao nadimak „filozof“.
Car Mihael ih je najprije poslao u Kazarsko carstvo na Azovsko more u misiju rasprave sa Židovima i Saracenima. U to doba je moravski knez Rastislav pisao caru Mihaelu molbu da mu pošalje „takva učitelja koji bi nam našim jezikom pravu kršćansku vjeru objasnio“.
Car se odlučuje za Metoda i Konstantnina, a oni, po nalogu patrijarha Focija, u misiju kreću tek kada su se vrhunski pripravili: Konstantin je na temelju predloška grčkog alfabeta oblikovao posebno, slavenskom jeziku prilagođeno pismo, koje je kasnije, najvjerojatnije baš u Hrvatskoj prozvano glagoljica, a potom su preveli Bibliju i liturgijske knjige na slavenski jezik a prijevod zapisali tim novim pismom. Slavenski jezici u to doba nisu se bili jedan od drugoga toliko udaljili kao danas pa su makedonski oblik slavenskoga narječja, nazvan kasnije staroslavenskim jezikom, dobro razumjeli i u Moravskoj i Češkoj, Bugarskoj i Hrvatskoj.
Neuspjeh misije postaje sveopći uspjeh
Misija u Moravskoj je propala zbog pobune moćnih franačkih (njemačkih) biskupija koje su pokrivale ta slavenska područja, a zbog čega je knez Rastisav i pisao za pomoć u Bizant: bojao se potpune germanizacije svoga kneževstva, koje je u to doba bilo prostorno veliko i obuhvaćalo ne samo Moravsku i Češku nego i cijelu Panoniju. Konstantin i Metod morali su zbog optužbi da u liturgiju ilegalno uvode novi, ne-sveti jezik ići u Rim na opravdanje.
Ondje ih je, međutim, papa Hadrijan II. svečano dočekao, ponajprije zato što su sa sobom nosili zemne ostatke pape Klementa, koji je umro u progonstvu na Crnome moru, a braća su relikvije ponijela sa sobom kad su bili kod Kazara. Hadrijan je odobrio njihov rad, prihvaćajući da je priča o samo tri sveta jezika – hebrejskome, grčkome i latinskome – u biti heretična, jer je Bog stvorio sve jezike i narode.
U Rimu, međutim, Konstantin umire zamonašivši se prije smrti i uzevši ime Ćiril, a Metoda papa imenuje panonskim nadbiskupom sa sjedištem u Srijemskoj Mitrovici. No, ondje su ga se Nijemci dočepali i odveli ga u trogodišnji zatvor te je ipak svoj život dokončao u Moravskoj i grob mu se nalazi u moravskom Velehradu. Ćirilovi i Metodovi pratitelji i učenici raspršili su se po cijelom slavenskom svijetu i svoje djelovanje utkali u temelje kulturne povijesti svih slavenskih naroda.
U preslavskoj školi u Bugarskoj iz glagoljice i grčkog pisma razvila se ćirilica, najprije stara, a iz nje su se kasnije formirale sve današnje nacionalne redakcije ćirilice. U Hrvatskoj se najdulje od svih slavenskih krajeva, sve do 19. stoljeća zadržala glagoljica, njome su pisani svi najvažniji narodni spomenici – Baščanska ploča, Vinodolski zakonik, Istarski razvod, a u Lici u Kosinju tiskan je glagoljicom 1483. „Misal po zakonu rimskoga dvora“, prva tiskana hrvatska knjiga, inkunabula, jer je izdana samo 28 godina nakon Gutenbergova izuma.
U Bosni i Hercegovini i okolnim dalmatinskim krajevima, kombinacijom ćirilice i glagoljice, oblikovana je bosanica, kojom su pisane sve najznačajniji povijesni spomenici, počevši od najstarijeg zapisa u kamenu – Humačke ploče, svi stećci, povelja Kulina Bana, Hvalov zbornik, Hrvojev misal i svi drugi najstariji evanđelistari.
U tursko doba bosanica je bila jedno od službenih pisama na sultanovoj porti, njegovale su je begovske obitelji, a sva najstarija djela franjevačke literature, počevši od Divkovićeva „Nauka krstjanskoga“ nadalje. Dobar dio najstarijih crkvenih matica u BiH, osim na latinskom, pisan je također bosanicom i to čak sve do u kasno 19. stoljeće.
/Desk/