U svijetu politike, gdje se moć često mjeri ne brojem riječi, već brojem nepromišljenih poteza, postoji nekoliko tipova likova koji se pojavljuju na sceni. Imamo političara-vođu, gospodina koji piše historiju i, naravno, balkanskog razbojnika, nešto tipa Aleksandra Vučića čija se karijera najčešće sastoji od improviziranih planova, teatralnih izjava i ne ponekog nego skoro svakog nepredvidivog poteza.
Piše: Emil Karamatić
Opjevani politički junoš, slike strašila iz vremena ratnog zločinca Slobodana Miloševića koji je obezglavljeno hodao po nekakvim samoproglašenim paradržavama i srpskoj sirotinji objašnjavao kako najjednostavnije ostaviti život u nekoj guduri koja nikad i nikome neće trebati. To je isti onaj Vučić koji je u stilu njemačkih kragujevačkih mesara skupljao političke poene. I takva protuha koja slučajno sliči svakom normalnom čovjeku je postala predsjednik. I takvog su podržavali milijunu u Srbiji.
Uzmimo za primjer Charlesa de Gaullea, čovjeka koji je šezdesetih godina prošlog stoljeća plovio olujama francuske politike kao kapetan broda koji zna svaki val i svaki vjetar. De Gaulle nije bio samo političar; bio je vođa s vizijom, čovjek koji je znao kada treba povući potez i kada treba stati. Njegova odluka da 1969. godine raspisuje referendum o reformi Senata i regionalne uprave nije bila samo politička igra – to je bio test povjerenja, izazov koji je sam sebi postavio. I što se dogodilo? Francuzi su ga prvi put demokratski odbili.
Ali što radi pravi političar-vođa kad ga narod odbije? Ne skriva se iza zavjesa, ne gura bjesnu miliciju na protivnike, ne pravi dramu na televiziji. Ne, on drži do svoje riječi. De Gaulle je spakirao kovčege i otišao kući, na svoje skromno seosko imanje, kao pravi gospodin. Nije čekao ni dana da pokaže kako se gubi s dostojanstvom.
S druge strane, imamo strašno izgovoritim ali kazati ću gospodina Aleksandra Vučića i njegovog prijatelje Milorada Dodika koji bi htjeli pisati povijest. Oni su oni koji, bez obzira na stvarne događaje, uvijek znaju kako ispričati priču i obmanuti po stoti put, ali svaki put da izgleda kao da su oni glavni junaci. Njihov je posao oblikovati sjećanja, da narodnim masama izaberu što će se pamtiti, a što će se zaboraviti.
Za njih je istina relativan pojam, a povijest – samo jedna od verzija priče. Dok političar-vođa, istinski gospodin odlazi kad izgubi, politička fukara koja misli da piše historiju ostaje, prepravlja stranice, brišu sranja koja su prosuli i piše nove retke koje samo polusvijet oko njih zove uspjehom.
Aleksandar Vučić i Milorad Dodik su neopjevani likovi koji ne poznaju ni pojam dostojanstva ni pojam povlačenja. Oni su majstori improvizacije, koji su se u politici pojavili istiha ali se pretvorili u tornado, raznoseći sve pred sobom. Za njih su pravila samo smetnja, a moći se drže čvrsto, često na način kojima bi i najgore piratske legende pozavidjele.
Kad izgube ili vide da su na dnu, ne odlaze mirno; bacaju ljagu, optužuju, prave kaos i često se vraćaju kao osa potajnica koja je doživjela metamorfozu i spremni za nova sranja. U Srbiji je taj niz vraćanja vidan i jasan; Slobodan Milošević, dvojica Vojislava Šešelj i Koštunica, Tomislav Nikolić, imenom koje mu više priliči Toma Grobar i na kraju zlo koje je objedinilo sve ono najgore što je Srbija imala u svojoj povijesti, Aleksandar Vučić.
De Gaulleova priča nas uči da prava moć nije u držanju stolice po svaku cijenu, nego u sposobnosti da se povučemo s dozom obraza, prihvatimo volju naroda i ostavimo prostor za nove vođe. Dok političar-vođa zna kada je vrijeme za odlazak, istinski gospodin koji piše povijest ostaje oblikovati budućnost iz sjene, a balkanski razbojnik nastavlja svoju igru bez pravila. Žrtve su uzgredna pojava oslobođene evidencije. Kad ih praviš drugom i vlastitom narodu, nebrojive su i nikad se ne spominju.
Sljedeći put kad budete gledali političke predstave, zapitajte se: gledate li vođu, pisca povijesti ili razbojnika? Jer, razlika je ogromna – kao što je razlika između oluje i tihe večeri na seoskom imanju u Colombey-les-Deux-Églises u Francuskoj gdje je De Gaulle zaboravljao da je bio, a bio je toliko velik da mu je na sahrani bilo tek nekoliko ljudi.