“Rođen sam 1993. godine u goraždanskoj ratnoj bolnici, kao dijete iz ratnog silovanja. Odmah nakon rođenja sam ostavljen. Nitko me nije dočekao s osmijehom. Majka me nije niti podojila prvi put. Ostao sam sam, u vihoru rata. Medicinsko osoblje nije imalo hrane ni lijekova, ali su me ipak čuvali. Prvih dana su me hranili mrvicama keksa, jer drugog ničega nije bilo. Preživio sam zahvaljujući njima i toj hrabroj bolnici u opkoljenom Goraždu”, počinje nam svoju priču Alen Muhić (32), koji je nedavno objavio knjigu “Ja sam Alen”. Nevjerojatnu priču o ovom Alenu Muhiću, djetetu rođenom nakon zločina ratnog silovanja, donosi Jutarnji list.
Njegova biološka majka silovana je i prognana iz Foče. Nakon strašne traume rodila je, ali je sina odmah po porođaju napustila. Nije ga nijednom uzela u naručje niti mu je dala ime. Alenov biološki otac bio je pripadnik vojnih snaga tzv. Republike Srpske te je kasnije optužen za ratni zločin protiv civilnog stanovništva.
“Ovu knjigu sam nosio u sebi 30 godina. Ona nije napisana preko noći. Nije nastala iz bijesa, ni iz potrebe za osvetom. Nastala je iz tišine. Iz pitanja koje nikad nije prestajalo – zašto ja? To sam ja?”, govori Alen.
Nakon što je rođen o njemu se sedam mjeseci u bolnici brinulo medicinsko osoblje, a među njima i domar bolnice Muharem Muhić, koji ga je povremeno donosio kući. On i supruga Advija naposljetku su ga odlučili uzeti k sebi. Iako su već imali dvije kćeri, Almiru i Jasmilu, otvorili su vrata svog doma i dali mu ono što mu najviše znači – ljubav.
“Mama Advija mi je često govorila: ‘Ti si bio najljepši dječak na svijetu‘. Kasnije su mi pričali kako su me prvi put ugledali, bio sam malen, ostavljen, ali živ. Kažu da su osjetili da moram biti njihov”, priča nam s puno ljubavi Alen, koji je odrastao uz dvije sestre koje su mu bile sve. Nikada ga nisu gledale drukčije. Njihova ljubav mu je, govori, bila najčišći dokaz da obitelj nije samo krv, nego još više – srce.
“Danas ih gledam s ogromnim poštovanjem i zahvalnošću. One su me naučile što znači pripadati.”
Istinu o svom podrijetlu saznao je s deset godina. Dogodilo se to sasvim slučajno, prilikom prepirke s djecom u dvorištu, kada je saznao da je posvojen. Nitko ga nije pripremao na to. Okolina je, priznaje nam, u to vrijeme bila prilično okrutna prema njemu. Ali je uz veliku podršku i razumijevanje svojih bližnjih sve prebrodio.
“Bio je to šok. Osjećao sam zbunjenost, tugu, ljutnju, ali najviše pitanje – zašto ja? I ono što je najteže, pojmovi poput četnik i silovanje tada su mi bili potpuno nepoznati i nerazumljivi. Nisam mogao pojmiti što to znači ni zašto je to povezano s mojim imenom. Trebalo mi je dugo da sve to prihvatim, da oprostim životu što mi nije dao izbor”, iskren je Alen.
On se od mladosti borio protiv stigme. Nikako mu nije jasno zašto se ne stigmatiziraju počinitelji i oni koji gledaju, a šute, nego se stigmatiziraju žrtve?
“Po meni je najveći problem što žrtve šute, a šute jer ih osuđuje zajednica. Moja je želja da svaka žrtva progovori, da izađe iz oklopa žrtve, da se bore zajedno sa nama, jer nemaju razloga da se srame za ono što nisu napravili, za ono za što nisu krivi. Trebaju se sramiti počinitelji, a ne žrtve. Svjestan sam da nisam jedini, ali se iskreno nadam da će i ostali slobodno pričati o tome, bez straha”, rekao je Alen, koji je predsjednik skupštine udruženja “Zaboravljena djeca rata”, a govorio je i u Ujedinjenim narodima na skupu posvećenom borbi protiv seksualnog nasilja u konfliktima.
Rezultat njegove borbe je i dodjela nagrade za ljudska prava na Sveučilištu u Oslu prošle godine.
Alen godinama nije znao ništa o svojim biološkim roditeljima. S odrastanjem mu se počela buditi želja da ih upozna. Znao je da mu majka živi u SAD-u, gdje ima novu obitelj. Njegovi posvojitelji su zbog svega bili zabrinuti.
“Majka je mislila da ću, ako pronađem biološke roditelje, njih napustiti, otići živjeti u Ameriku i slično… Izgubljeno vrijeme se ne može vratiti. Nikoga ne osuđujem, ali ništa i ne tražim. Sve što mi je bilo potrebno pružili su mi moji roditelji”, rekao je Muhić.
Susret s biološkom majkom je, dodaje, bio težak, ali potreban. Alen i njegov biološki otac čak su jednom i dogovorili susret, no u zadnji čas on je rekao da ga ne smatra svojim sinom i da je sve to laž. Međutim, Alen je 2006. napravio DNK analizu kada je ovaj uhapšen i ona je pokazala da je on uistinu njegov biološki otac.
“Moj biološki otac, koji je silovao moju majku, procesuiran je. Pravosuđe je šutjelo i zatvaralo oči na ovu temu. Na sudu me priznao kao svoje dijete, što je rezultiralo oslobađajućom drugostupanjskom presudom, iako je prvostupanjska bila na pet godina i šest mjeseci zatvora. Nakon žalbe, Apelacijsko vijeće promijenilo je odluku. Aljkavost te odluke nevjerojatna je. To oslobođenje boli jednako kao i čin”, govori nam Alen, koji ne želi puno razmišljati o onima koji nisu uz njega, već stalno naglašava kako je imao sreće s obitelji koja ga je posvojila.
“Zahvaljujem Bogu što mi je dao ovako divne ljude jer, nažalost, mnoga djeca, moje ili slične sudbine, nisu imala tu sreću”, rekao je Alen, koji danas radi kao medicinski tehničar na odjelu bolnice u kojoj se rodio. Danas je presretan suprug Dženane i otac trojice sinova, što smatra svojim najvećim blagoslovom.
“Svako moje dijete zna da je željeno, voljeno i prihvaćeno. To mi je bilo presudno, da im dam ono što ja na početku nisam imao: bezuvjetnu ljubav i sigurnost”, naglašava.
Zaposlio se baš u bolnici u kojoj je rođen, u istoj zgradi u kojoj je ostavljen. Radi u Hitnoj pomoći.
“To je moja borba i moj put da služim životu, baš tamo gdje je moj počeo. Tako da sam vezan za bolnicu cijeli svoj život.”
Knjigu “Ja sam Alen” posvećuje djeci rođenoj iz ratnog silovanja, njihovim majkama koje su preživjele nezamislivo, i svim ljudima koji znaju da život vrijedi borbe. “I mojoj obitelji, jer da nije bilo njih, ja danas ne bih postajao”, napominje.
Često se pitao – zašto ja i tko sam ja? Je li našao odgovore?
“Jesam. Shvatio sam da nisam greška. Nisam ni sramota. Ja sam glas onih koji ga nisu imali. Možda neću imati sve odgovore, ali znam da moje postojanje ima svrhu. I to mi je dovoljno.”
Za to što nikoga ne mrzi Alen smatra da su zaslužni njegovi posvojitelji.
“Njihov odgoj imao je jak utjecaj na mene. Sve je to stvar kulture, kućnog odgoja. A tako nisam razmišljao uvijek. Mislio sam da osvetom i mržnjom mogu neke stvari riješiti i da će mi to pomoći, ali tu sam jako bio u krivu. Jer dok je u nama želja za osvetom i mržnjom, mi jednostavno daleko ne možemo dogurati, ostajemo na mjestu i pravimo sebi gore.”
Preboljeti je bilo teško, ali oprostiti još teže. “Oprost ne znači zaboraviti. Oprost znači skinuti lanac mržnje sa sebe, da bih mogao slobodno disati. Laknulo bi mi da kažem da je oprost lakši, ali nije. Mržnja je brža reakcija, ali te izjeda. Oprost traži snagu, ali donosi mir. I zato sam izabrao taj put”, govori nam Alen i naglašava da svako dijete ima pravo da bude voljeno, bez obzira na to kako je došlo na svijet.
“Ne postoji ‘pogrešno dijete‘, postoji samo pogrešan sustav koji djecu osuđuje po podrijetlu. Moje postojanje je dokaz da iz tame može niknuti svjetlo”, govori nam.
“Njihov odgoj imao je jak utjecaj na mene. Sve je to stvar kulture, kućnog odgoja. A tako nisam razmišljao uvijek. Mislio sam da osvetom i mržnjom mogu neke stvari riješiti i da će mi to pomoći, ali tu sam jako bio u krivu. Jer dok je u nama želja za osvetom i mržnjom, mi jednostavno daleko ne možemo dogurati, ostajemo na mjestu i pravimo sebi gore.”
Preboljeti je bilo teško, ali oprostiti još teže. “Oprost ne znači zaboraviti. Oprost znači skinuti lanac mržnje sa sebe, da bih mogao slobodno disati. Laknulo bi mi da kažem da je oprost lakši, ali nije. Mržnja je brža reakcija, ali te izjeda. Oprost traži snagu, ali donosi mir. I zato sam izabrao taj put”, govori Alen za Jutarnji i naglašava da svako dijete ima pravo biti voljeno, bez obzira na to kako je došlo na svijet.
“Ne postoji ‘pogrešno dijete‘, postoji samo pogrešan sustav koji djecu osuđuje po podrijetlu. Moje postojanje je dokaz da iz tame može niknuti svjetlo”, govori nam.
Promocija knjige “Ja sam Alen” bit će 9. srpnja u Goraždu, njegovu rodnom gradu. Mnogi iz Hrvatske, regije i dijaspore već naručuju primjerke. Zasad ima u planu promocije u Sarajevu i bosanskim gradovima, kao i u Beogradu krajem studenoga.
Njegova priča je priča jednog djeteta koje nikad nije tražilo da se rodi, ali je tražilo da bude voljeno. I ova knjiga je njegov odgovor – životni, emotivni i istiniti, na sve ono što je godinama šutio.
“Pisana je za one koji se osjećaju nevidljivo. Za žene koje su preživjele nasilje, za djecu rođenu iz rata, za posvojenu djecu, za roditelje koji vole iznad krvi i prezimena. Pisana je i za one koji rade s traumama, psihologe, socijalne radnike, studente, za sve koji žele razumjeti ono što često prešutimo.”
Zašto je knjigu napisao sada, nakon 30 godina? “Zato što mi je trebalo vrijeme da sazrim. Da prebolim, da oprostim, da razumijem. A i zato što više nema vremena za šutnju. Neka djeca nikada neće moći ispričati svoju priču. Ova knjiga je i za njih. Ako ova knjiga dotakne samo jedno srce, ako probudi samo jednu iskru razumijevanja u nečijem umu – onda je vrijedilo. Moj cilj nije bio da izazovem sažaljenje. Moj cilj je istina. I dostojanstvo.”
Ne piše, kaže, da bi vratio prošlost. Piše da bi zaštitio budućnost. I da bi svojoj djeci, i svima drugima, ostavio ono što je njemu nedostajalo – istinu.
“Samo s istinom, i uz ljubav, može se izgraditi svijet u kojem više nikada nijedno dijete neće morati da se bori da dokaže da je vrijedno postojanja”, zaključuje ovaj inspirativan mladi čovjek, piše Jutarnji list.
/Desk/