Šef projekta je Englez Daniel Floyd, a u timu je okupio ljude iz SAD-a, Meksika, s Tasmanije, iz Njemačke i Švedske.
Čuvanje ovaca na Velebitu nekako se premetnulo u zanimanje u koje bi valjalo pobjeći od stresa, no kako na planini i nema nešto ovaca, a još je manje pastira, ostala je ta pustolovina samo na priči. Zamislite onda da svoj stresni ured zamijenite pick-up kamionetom i prikolicom pa putujete svijetom – šišajući ovce. Ovo je također lijepa priča, ali ne samo to, jer smo upoznali ekipu koja radi upravo to, pa ćemo vam ispričati kako to izgleda.
Za početak na društvenim mrežama možete zapratiti Hand2Shear, pa ako im se svidite, možete upasti u njihov tim, baš kako su se voditelju projekta Danielu Floydu (47) pridružili šišači s Tasmanije, iz SAD-a, Meksika, Njemačke i Švedske. U svojim šišačkim putovanjima obišli su do sada čak 32 zemlje svijeta, šišali su na brodovima, slijetali helikopterom na puste otoke kako bi šišali divlje ovce, u nekim situacijama po njih su slali privatne zrakoplove, a onda su 2018. godine uhvatili i ovu našu balkansku rutu, što je bilo skoro jednako izazovno.
Na ekipu smo naletjeli posve slučajno prošloga tjedna na Krku, praveći reportažu o čagljevima koji redom tamane janjce na otoku. Vlasnik najvećeg stada u Dragi Baščanskoj Marinko Orlić rekao nam je da su mu dan prije neki englesko-australski šišači riješili 1000 ovaca. Pomalo u nevjerici krenuli smo put Jurandvora na imanje Davora Dujmovića, prije nego što ih on otpravi dalje. Radio je tamo s djelatnikom Ulyssesom Valdesom iz Meksika.
Prilazimo tako farmi pa isprva čujemo kako praši rock and roll glazba, kroz koju se pomalo probija zujanje mašinica za šišanje. Među nogama kršnih momaka im ovce izvrnute na leđa, a oni nad njima s opasačem ispod pazuha i na mini dizalici koja ih pridržava – rade posao. Jedna ovca malo više od minute, pa druga da i ne podignu glavu, i tako redom. Kaže nam Daniel da ne staju dva sata, u tom periodu ih uspiju riješiti između 50 i 120, ovisi o vrsti ovaca. Ove otočke su manje, pa im treba nešto duže, jer moraju ipak pripaziti da ih ne porežu. Osim toga, ako bi žurili i natjecali se s minutama, doveli bi se u stanje stresa, pa onda i vlasnika, pa i ovce, a stres je, kako rekosmo na početku, njihov najgori neprijatelj. Govori nam Daniel da dnevno jedan njegov iskusni djelatnik može ošišati između 300 i 400 ovaca, a njegov je osobni rekord 534 komada. Oni koji broje ovce prije spavanja dobro znaju da nije lak posao ni nabrojati ih, a kamoli ih još pri tome ošišati.
Kako god, poželjeli smo bolje upoznati ovu kul ekipu, pa smo popričali sa šefom Danielom, koji je odrastao na farmi ovaca i goveda u jugozapadnoj engleskoj grofoviji Devon.
– Šišati me naučio moj otac Nigel, baš kao što je njegov otac naučio njega. Prvi put sam šišao ovcu kad sam imao oko 13 godina, sjećam se da sam bio jako uzbuđen nakon što sam godinama gledao tatu kako to radi, ali bilo je puno teže nego što sam očekivao. Sada šišam više od 30 godina i također učim svog sina Marleya da šiša jer želim da nastavi obiteljsku tradiciju – govori Daniel Floyd, koji je nastavio obiteljsku tradiciju bavljenja poljoprivredom, a do sada je radio i na građevini te kao profesionalni ronilac.
Ključni trenutak se zbio 2018. godine, kada je konstruirao autoprikolicu s četiri mjesta za šišanje i okupio ekipu s kojom putuje po svijetu – spašavajući ovce šišanjem. Ova vještina u našim je krajevima gotovo izumrla, svela se zapravo na starije ovčare koji to rade mehaničkim škarama, pa nema neku svjetlu budućnost. Onda se pojavio Daniel, koji lokalcima prenosi svoje vještine šišanja električnom mašinicom.
– Mi smo tim kvalificiranih šišača koji žele vratiti vještinu šišanja u zemlje poput Hrvatske, gdje je znanje izgubljeno. Dovodimo našu mobilnu prikolicu za šišanje i opremu u udaljene planinske zajednice gdje nema struje ni alata za šišanje ovaca. Ovce obično slijede svog pastira, što nam pomaže u skupljanju ovaca za šišanje. Naši šišači mogli bi zarađivati dvostruko ili trostruko više u Europi nego na Balkanu, ali važno je spasiti izvorne rijetke pasmine ovaca u Hrvatskoj – ističe.
Primjerice, u Njemačkoj po ovci zarađuju između 5 i 5,50 eura, a u Hrvatskoj do 2,5 eura, pa je jasno da ovdje nisu primarno zbog zarade. Ideja mu je osnovati fond u koji bi ljudi diljem svijeta uplaćivali donacije koje bi njemu i timu omogućile da idu u još nepristupačnije i siromašnije krajeve, samo da šišaju.
Zamolili smo ga da nam predstavi svoj tim.
– Naš tim uključuje Engleze, Novozelanđane, Australce, Amerikance, Meksikance, Velšane, Nijemce i razne druge koji nam se pridružuju putem. Većina ih ima poljoprivrednu pozadinu u kojoj su radili cijeli život. Radimo zajedno s lokalnim šišačima u svakoj zemlji, gdje god je to moguće. Naši ključni ljudi su: Amy, koja je odrasla na farmi na južnom otoku Novog Zelanda i počela šišati ovce s 28 godina, a ta strast ju je odvela širom svijeta. Nakon što je 2014. godine pobijedila na dva juniorska natjecanja u šišanju, postala je poznata kao vrhunska šišačica i postavila je dva svjetska rekorda u ženskom natjecateljskom šišanju ovaca. Sljedeći cilj joj je ultra-maratonski izazov šišanja tijekom 24 sata u humanitarne svrhe – kaže Daniel.
Drugi njemu najbitniji suradnik je Billy, koji je odrastao je na farmi ovaca i kokoši u Walesu, koju on i njegova obitelj još uvijek vode.
– On se brine za novorođene janjce, ponekad u teškim uvjetima. Njegova strast je očuvanje rijetkih velških pasmina. Većinu svog života šiša ovce i omiljen je na velškim natjecanjima šišanja – otkriva Floyd.
– Jan je naš instruktor šišanja. Odrastao je u Njemačkoj i ima iskustvo u poučavanju ekonomije, likovne kulture i tjelesnog odgoja u školama. Također se bavio uređenjem okoliša i ugovorima o ispaši stoke kao dijelom očuvanja prirode. Danas su njegove vještine talent i briga usmjereni na šišanje ovaca i alpaka. Osim toga, specijaliziran je za treniranje pasa ovčara za sigurno vođenje ovaca – pojašnjava Daniel.
Daniel kaže da je šišao na Novom Zelandu i u Australiji te diljem Amerike i Južne Amerike, uključujući Falklandsko otočje. Također je obišao mnoge europske zemlje, uključujući Njemačku, Dansku, Švedsku i Francusku. Aktualna ruta na Krk ga je dovela preko Belgije, Njemačke i Francuske. Trebali su u Istru, ali su je zaobišli te su krenuli na Krk, potom prema Udbini i Gračacu, gdje ih je dočekalo 10.000 grla, potom idu BiH, a onda će u povratku u Istru. Shvatili smo da mu je ova “balkanska regija” dosta draga.
– Volim šišati po cijelom svijetu, ali imam posebno mjesto u srcu za Hrvatsku i ostale balkanske zemlje. Ljudi su jako gostoljubivi, hrana je nevjerojatna, a zemlja prekrasna – uvijek je posebno vrijeme šišati ovce u Hrvatskoj. Također osjećam da pomažem u očuvanju naših drevnih pasmina i podržavam nastavak rijetkih i ugroženih ovaca šišanjem u Hrvatskoj – ističe Daniel.
Hrvatske ovce razlikuju se od pasmina u drugim zemljama. Povijesno gledano, objašnjava, Balkan i Italija bili su izvorno mjesto iz kojeg su se ovce proširile po ostatku Europe. Hrvatska je dom rijetkim i ugroženim pasminama poput istarske ovce, koja je sada zaštićena.
– Ostalo ih je manje od pet tisuća. Te rijetke pasmine važan su dio lokalnog identiteta, ali će nestati ako se ne provode mjere poput šišanja za zaštitu njihove dobrobiti. Vedran Macan je netko tko neumorno radi na spašavanju tih rijetkih istarskih ovaca na području Istre. Posvećen sam tome da dam svoj doprinos u spašavanju tih ovaca i osiguram da se prošire stada u Hrvatskoj – govori nam Daniel Floyd.
Na ovakvim putovanjima, dakako, događaju se brojne anegdote, pa se prisjetio nekoliko upečatljivih.
– Helikopterom su nas prebacivali na otoke da šišamo ovce, a letjeli smo i privatnim avionima s mjesta na mjesto samo da bismo obavili šišanje. Jednom smo bili na brodu koji se vraćao sa šišanja na otoku, kad je jedan kolega iz tima primijetio da avion koji nas je prevozio leti nisko, pilot je iznenada iskočio i pao u more pokraj nas. Dok smo ga izvlačili iz vode, njegov avion je potonuo na dno oceana. Imao je sreću da je preživio! – prisjeća se Daniel.
Broj ovaca koji godišnje ošišaju ti ljudi mjeri se u stotinama tisuća.
– Iskreno, nisam siguran koliko ovaca šišamo godišnje, radi se o stotinama tisuća jer većina nas slijedi sunce i šiša na južnoj hemisferi, a zatim kroz zimu na sjevernoj hemisferi. Većina nas šiša 300-400 ovaca dnevno u vrhuncu sezone. Moj najbolji rezultat bio je 534, ali to je bilo prije nekoliko godina! – govori on.
Kao i svaki posao i ovaj ima svoje tajne.
– Uvijek je važno znati da si dio tima, da smo ista ekipa i da pazimo jedni na druge, bilo da smo u nečijoj šupi ili se opuštamo nakon posla. Šišanje je dobro za mentalno zdravlje jer dobivate puno podrške od onih koji rade s vama. Smanjenje stresa najvažnija je stvar u našem timu – za životinje, farmere i šišače. Želimo da svi budu zadovoljni našom uslugom, a dobrobit ovaca nam je glavni prioritet. Ako primijetimo nešto loše sa životinjom dok je šišamo, učinit ćemo sve što možemo da joj pomognemo – ističe.
Suprotno onome što zaključujemo dok ga gledamo kako s lakoćom manevrira mašinicom, odvajajući predugu i prljavu vunu od glatke ovčje kože, kaže nam da je posao iscrpljujuć jer mora biti precizan.
– Pogreške mogu povrijediti ovcu, zbog čega su šišači izuzetno koncentrirani na ono što rade kako bi ovca ostala bez ozljeda. Moraju stalno paziti gdje im je ruka u odnosu na oštre škare, držati kožu ovce dovoljno zategnutom da se ne porežu i paziti da su im stopala na pravom mjestu za podršku ovci. Potrebne su godine da šišač nauči ovaj zanat. Obučeni šišači ulažu puno truda da ošišaju glavu ovce, štite im pritom oči i područje oko ušiju. Polože ovcu tako da je sigurno drže nogama dok u dugim, brzim potezima šišaju leđa i bokove ovce – objašnjava nam Daniel neka pravila struke.
A što kažu stočari?
– Farmeri cijene naš rad s komplimentima poput: ‘Odlično ste to napravili kod nas – možda moje ovce nisu bile lake za šišanje, ali već se veselimo sljedećoj godini‘ – prepričava.
– Svakako mu među izazovnije poslove spada šišanje divljih ovaca na napuštenom otoku u Sredozemlju. Bilo je prekrasno i mirno, ali ovce su bile opasne i nisu htjele surađivati ni na koji način. Bilo je teško, ali ipak smo na kraju uspjeli ošišati 90 posto njih – otkriva.
Šišaju po svim vremenskim uvjetima, osim po kiši, to ne smiju jer su im škare električne.
– Šišači često koriste to slobodno vrijeme da istraže lokalnu povijest i kulturu područja, posjete muzeje, probaju lokalnu hranu i upoznaju ljude iz zajednice koji dijele svoje priče. Svi slušamo razne vrste glazbe, ali ja sam stariji član tima, pa ponekad stavim slušalice i slušam audio-knjige. Smatram da je to odličan način da se opustim nakon napornog dana šišanja ovaca – govori nam Daniel Floyd.
(izvor: jutarnji.hr)