Ovaj dan bi definitivno zaključio neuspješnim, dosadnim i bezveznim da nisam sreo profesora Dragu Marića, jednog od najboljih novinara i psihologa naše zemlje.
Piše: Emil Karamatić (11. siječnja 2014. godine)
Profesor Drago jedno veliko ljudstvo, tako se to kaže za svakog u našim krajevima kad hoćete da kažete sve najbolje.
“Ljudi misle da je novac rješenje svih problema, međutim nije. Mirnu starost mogu imati samo kreativni ljudi”, rekao je profesor i uz još pokoji besjedu i pozdrav nastavio je užurbanim korakom tmurnim mostarskim dunjalukom između sivila neopituranih zgrada.
Eto te profesorove riječi odzvanjale su mi i poslije razgovora sa članovima Hrvatskog narodnog sabora. Ostale su, zamislite i poslije razgovora s Božom Ljubićem i Draganom Čovićem, poslije kojih najčešće čovjek izgubi i volju za životom a kamoli za kreativnošću.
Ipak snaga profesorovih riječi bila je jača, što me tjera na zahvalnost prema tom plemenitom čovjeku ali i da o Hrvatskom narodnom saboru ne pišem tekst suhoparan ko’ dvopek nego da publiku barem na nekoliko minuta oraspoložim ili pokrenem iz stolice dok čitaju ove retke.
Da, davno sam Hrvatski narodni sabor koji vode Dragan Čović i njegov Incitatus Božo Ljubić nazvao jadom i čemerom, cirkusom i leglom bezveznjakovića, nekreativnih ljudi. Nazivao sam ga i ružnijim imenima i stekao epitet izdajnika i neprijatelja hrvatskog naroda, što nije mala stvar u našoj zemlji. (Samo zato što želim Sabor u kojem će sjediti ljudi koji će Draganu Čoviću reći – vodiš nas u propast)
U nekoj ozbiljnoj državi čovjek bi je se postidio takve titule, međutim u našoj treba je nositi kao ukras o reveru. Snaga titule izdajnika posebno se ogleda u spoznaji tko su članovi ocjenjivačkog suda, tko su ti koji vas tituliraju izdajnikom.
Riječ je, vjerovali ili ne, kaže moj prijatelj Marko, o najobičnijim džudžanima.
Naravno, kaže moj prijatelj, dužan sam vas vratiti u hecegovački seoski ambijent i ubaciti vas u predvečerje sate kad kokoši pokušavaju pronaći mjesto za konak.
U neka davna vremena hercegovački seljak nije imao kokošinjac pa su kokoši prenoćište uglavnom tražile na drveću. Penjale su se po niskom raslinju i šipcima. Bilo bi to jedino i najbolje skrovište i jedino mjesto da se dočeka zora.
Mnoge kokoši nisu uspjele, sačuvati glavu. U jutro, na brojanju, ona koja bi falila, jadan seljak bi rekao da je odnio džudžan, neman koju niko i nikada nije vidio, ali je bila opasna i bila je u stanju odnijeti kokoš.
Priča o džudžanu ostala je i danas toliko jaka da se mnogi u čudu nađu kad u udžbenicima iz biologije na stranicama koje govore o životinjskom carstvu ne pronađu barem nekoliko redaka o džudžanu.
Džudžana, nećete naći na stranicama udžbenika iz biologije, neće te ga pronaći u selima kako otima kokoši, nećete ga pronaći više čak ni u pričama.
Zaboravio bih priču mog prijatelja Marka, da nisam čudom se čudeći gledao kako pojedini predstavnici malih Čovićevih stranaka napuštaju sjednicu Hrvatskg narodnog sabora.
Zgradu HDZ-a odnosno sjednicu HNS-a prvi je napustio predsjednik nekog halavog haespa Miljenko Miloš. Bio je to jedan od najboljih kapitalaca dosad viđenog u Hercegovini.
Poslije njega u nepoznatom pravcu sve saborske prostore napustio je predsjednik HKDU Ivan Musa.
Budući da je predsjednik DC-a Antonio Matešković je već odavno shvatio da se ne isplati popeti na slomljenu granu zbog jedne kokoši koja će i onako pospana sama pasti, bojkotirao je druženje i spasio obraz.
Draganu Čović zajedno s Incitatusom Božom Ljubićem potrebno je ovolika snaga i razumjeti je da ih drže na okupu. S njima Čović može udariti na svekoliku perad.
Međutim, postavlja se pitanje što je u tom izmišljenom Germanicusovom carstvu radio predsjednik Devedesetke Martin Raguž?
Čak bi i Čovićev Incitatus Ljubić priznao da je slušao i trpio višesatno maltretiranje prožeto uvjeravanjima kako HNS treba ponuditi zajedničku listu za slijedeće parlamentarne izbore.
Razumljivo, Raguž nije pristao na tu Čovićevu igru bez suglasnosti Središnjeg odbora Devedesetke, što se može nazvati dobrim potezom.
Predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović je pred okupljenim novinarima rekao kako njegova stranka uvijek može dobiti dvije trećine hrvatskih glasova.
Na tu izjavu, u susjednom kafiću sam naručio litru mineralne vode. Valjda je pomogla u želji da zadovoljim sve standarde kreativnosti o kojoj mi je govorio dragi profesor Drago Marić.
Pa kad je to već tako, logično je pitanje, zbog čega predsjednik HDZ-a Dragan Čović vrši toliki pritisak na predsjednika Devedesetke Martina Raguža da se naprave zajedničke liste i zbog čega već godinama Božu Ljubića drži ispod svake ljudske norme taocem, ucjenjujući ga, vrag više ne zna čime, u sinekuri koju je nazvao Hrvatski narodni sabor, bez ikakve političke uloge, osim one batlerske.
Zbog čega od predstavnika malih stranaka uključujući i Božu Ljubića pokušava napraviti Orvelovske likove?
I zbog čega uništava svekoliki hrvatski puk svojim bezobzirnim mahnitanjima i dovodi ga, ponavljam, na rang listu europske bruke, sirote i sramote?
Pa predsjedniče Kaligula, Gaius Caesar Augustus Germanicus aferim.
/Desk/