Razgovarao: N. Novalić/Klix.ba
Obrazovanja nema u Reformskoj agendi. Porezi će se mijenjati, poboljšat će se poslovni ambijent, zdravstvo se mijenja, ali obrazovanje se ne spominje. Je li ono već reformirano ili je nevažno za sveopći boljitak?
– Negdje u točki 10, stavka 2 Reformske agende, u jednoj rečenici, spominje se i obrazovanje. Ona glasi: “U srednjoročnom periodu reformirati sustav obrazovanja u cilju njegove veće povezanosti s tržištem rada”. Mislim da ovaj osvrt ka tako potrebnoj reformi obrazovanja u ovako važnom dokumentu koji bi trebao odrediti budućnost Bosne i Hercegovine, najbolje oslikava odnos naših vlasti ali i međunarodne zajednice prema reformi najvažnijeg područja jednoga društva, točnije njegove žile kucavice, što obrazovanje svakako jest.
U nedavnome razgovoru s predstavnicima diplomatskoga kora, kada su me pitali za mišljenje u kojem pravcu bi se trebali usredotočiti u svojim budućim aktivnostima u BiH, ja sam kratko i jasno odgovorio – obrazovni sustav. Na tu moju opasku skoro svi su primijetili da je to bitno, ali da je to dugotrajno, i da treba barem destljeće da se vide konkretni rezultati intervencija u toj oblasti.
Odgovorio sam da je sve to bilo pokrenuto 1995. već sada bi uživali u blagodatima koje moderan i uspješan obrazovni sustav daje u svim oblastima, od ekonomije, preko pravosuđa pa do borbe protiv korupcije. No, to se nije dogodilo jer se težilo ka kratkoročnim, vidljivijim i popularnijim intervencijama koje su nas dovele tu gdje jesmo. Stoga, naši obrazovni sustavi, njih svih 13,1 su daleko od idealnog i zbog budućnosti naše djece moramo konačno krenuti u jednu temeljnu izmjenu postojećega stanja u njemu!
Čini se da se krenulo s rješevanjem pitanja “dvije škole pod jednim krovom”, pa su tako u Kiseljaku naprimjer napravili “dvije škole pod dva krova”, u Jajcu je najavljeno također nešto slično, u Sarajevu je preimenovanje škole nešto najznačajnije što se dogodilo u obrazovnom sustavu u posljednje vrijeme… Zašto je podjela u obrazovanju važna vladajućim strankama?
– Obrazovanje je odličan ‘kusur’ i izgovor u dnevno političkom prepucavanju. Naravno ako sve “štima” u nekoj oblasti onda je ne možete i (zlo)upotrebljavati u zastrašivanju glasača i političkom prepucavanju s oponentima. Vjerovali ili ne, prije 13-14 godina kada je započet projekat dvije škole pod jednim krovom ili nacionalna skupina predmeta, njihova namjera je bila potpuno drukčija. Kako su mi pojasnile odgovorne osobe koje su na tome radile, imala je tada za cilj da vršnjake različitih nacionalnosti stavi barem u isto vrijeme na isto mjesto ne bi li se prirodom svog boravka u školi susretali, upoznavali i počeli živjeti jedni s drugima, a ne jedni kraj drugih. No, najveći problem naše domovine i onih koji se vole nazivati našim liderima jest da vole započinjati kojekakve reforme ali ne vole ih razvijati i dovršavati ih jer za to treba truda i rada, a to nije popularno među kojekakvim dužnosnicima vlasti, a i ne uklapa se u agendu dnevno-političkog spletkarenja.
Stoga su danas dvije škole pod jednim krovom i nacionalna skupina predmeta kamen spoticanja o kojem se odlučuje na sudovima. No, i to se lako može riješiti, kada bi se u cijeloj priči u potpunosti isključili politički čimbenici, a maksimalno involvirali roditelji kojima bi se ponudila opcija kvalitetnoga i modernog obrazovanja za njihovu djecu, nasuprot onoga što sada imaju. Za to treba, kako već rekoh, vremena i truda, ali i dobre volje i odgovornosti svih učesnika, koje ovih dana nema niti na vidiku
Nedavno ste imenovani na poziciju rektora na Burch univerzitetu. Kakvi su prvi dojmovi?
– Burch je jedna nova i pozitivna priča, jedan ogroman potencijal i veliki izazov. Usporedio bih ga sa stabilnim brodom na uzburkanom moru, ali s iznimno jakom i odlučnom posadom i najvrjednijim teretom, briljantnim mladim ljudima studentima i asistentima. Ova pozicija je profesionalni izazov i vjerujem da će s novim i ambicioznim planovima i istim takvim novim i ambicioznim vlasnicima, ova institucija u skorijoj budućnosti značajno napredovati. Imena poput profesorice Mirsade Hukić, Sanele Klarić, Kenana Ešrefa Rašidagića, Melihe Handžić, Senada Bećirevića, Almira Badnjevića, Emine Zejnilagić i još mnogih drugih mladih profesora i asistenata pred kojima su godine dokazivanja, su jednostavan recept za uspjeh.
Prije toga ste godinama radili na UNSA. Šta su privatne obrazovne institucije donijele bh. obrazovnom sustavu?
– Ljepota moga poziva je što, ako vam nije strano raditi 14-15 sati dnevno, onda imate priliku radite ne samo na različitim institucijama nego i u različitim državama. U proteklih 16 godina sam imao priliku raditi i na državnim i na privatnim institucijama ne samo u BiH nego i u regiji. I sada dio svoga angažmana realiziram na Internacionalnom Burch Univerzitetu, a jedan manji dio i na Prirodno matematičkom fakultetu UNSA kao profesor na jednom od predmeta. Istovremeno dio znanstvenoga angažmana realiziram u suradnji sa znanstvenim institucijama iz Hrvatske ali i drugih zemalja regije i Europe.
Privatna sveučilišta u BiH bi mogla donijeti mnogo toga dobroga, samo ako se usmjere u pravcu koji je najbitniji – a to je kvalitetna nastava i kvalitetno i primjenjivo znanje za postojeće tržište rada ili buduću znanstvenu karijeru, koje bi trebali pružati svojim studentima. Nažalost, stiče se dojam da na značajnom broju sveučilišta u BiH, bez obzira radilo se o privatnim ili državnim, osnovna percepcija studiranja se svodi na “papir” kojim će vas neki član rodbine zaposliti u nekoj instituciji, a ne na znanje i iskustvo koje bi trebalo stajati iza tog papira.
Ipak, i dalje sam optimist i vjerujem da novoizabrani ljudi na nekoliko vodećih sveučilišta, posebno na UNSA, Burchu, IUS-u, Tuzli, Banja Luci, Mostaru i Istočnom Sarajevu će sve uraditi da vrate kvalitet u dobro poljuljani visokoobrazovni sustav u BiH. Neće to biti nimalo lako. Mnogi koji su se neosnovano uhljebili i oni koji su desetljećima krojili ovakvu politiku obrazovanja na našim fakultetima grčevito će se boriti za postojeći status quo koji im itekako odgovara, ali vjerujem da još uvijek postoji dovoljan kvantum odgovornih članova akademske zajednice koji više neće trpjeti mediokritete u našim institucijama i koji će se boriti za izvrsnost i kvalitet.
Može li se UNSA i drugim državnim sveučilištima dogoditi sudbina, npr. GRAS-a? Privatna sveučilišta uzimaju ono najbolje – najisplativije studije, najkvalitetnije profesore, nadarene studente koje stipendiraju...
– Mislim da vaša percepcija nije točna. I dalje je na UNSA prisutan veliki broj mladih, izuzetno dobrih i hrabrih profesora i asistenata koji, ako im se da prostora, mogu pokazati i dokazati da je UNSA i dalje najveći i vodeće sveučilište u Bosni i Hercegovini. Znam da će se sada neki naljutiti na mene, i neće im biti prvi put, ali jednostavno moram kazati da je vrijeme da jedna generacija akademskih radnika koja je vodila UNSA u protekla dva desetljeća, ustupi mjesto mlađim i potentnijim kolegama koji mogu donijeti tako željene i potrebne promjene. Poznavajući novoga rektora i njegov dosadašnji rad, barem onaj koji se tiče vođenja PMF-a kao dekan, kada je bio jedan od rijetkih koji je davao priliku Zlatnim značkama i najboljim studentima da ostanu uposlenici fakulteta, siguran sam da će i na ovoj poziciji otvoriti vrata najboljima od najboljih na isti način.
Akademska autonomija podrazumijeva prava ali i obveze i za stanje u jednoj instituciji, poput UNSA ili Burcha, najodgovorniji su članovi njegove akademske zajednice – stoga sve dok ima hrabrih ljudi s vizijom u tim institucijama kojima će se pružiti prilika ili koji će tu priliku sami ugrabiti, ima i nade da će naša djeca biti u mogućnosti studirati na kvalitetnim ustanovama u svojoj zemlji. Dug je to put i veliki je to posao, ali ga netko konačno mora početi raditi. Vjerujem da je konačno došlo vrijeme i za takav pristup!
Što kažete studentima na prvom predavanju? Što ćete kazati novoj generaciji mladih ljudi kada budete držali oproštajni govor generaciji koja okončava svoje školovanje?
– Na prvom predavanju ih uvijek pitam zašto su tu i poželim im da u svom studiranju pronađu ono što sam ja pronašao – izazov, ljubav, posao kojim se želim baviti dokle god mogu. Kažem im da će biti uspješni onoliko koliko se sami izbore, kažem im da ću im dati sve što znam i da ću s njima podijeliti ne samo svoje znanje nego i iskustvo. Objasnim im da ja nisam profesor koji zna odgovore na svako pitanje i da ćemo neke odgovore sami tražiti. Kažem im da je malo vjerojatno da će ih nakon završenog studija netko “ganjati” da ih zaposli, da će možda malo lakše moći sami naći posao ako ga budu uporno tražili, ali da će najlakše uspjeti ako budu kreativni i budu pravili posao za sebe.
Kažem im da im moja generacija neće ništa pokloniti i da će se za sve morati izboriti. Kažem im da svaki prvi posao koji pronađu, a koji je legalan, odmah prihvate, a ako im se ne sviđa, neka ga rade i istovremeno počnu tražiti drugi. Kažem im da, kada sam ja završavao fakultet, već sam radio nešto daleko izvan svoje struke kojom se sada bavim. Tražim od njih da budu najbolji što mogu. Molim ih da budu dobri ljudi i da ne ponavljaju naše pogreške. Isti govor im ponovim na kraju školovanja kada zajedno počinjemo tražiti poslove za njih i kada ih zajedno pokušavamo usmjeriti u daljnje školovanje, ako su to odabrali. U biti, kažem im sve što kažem i svom sinu!
Jesu li ti mladi apatični?
– Nisu. Loša ekipa iz moje generacije sve čini da ih takvim učini ali oni to nisu. Ponekada od ovih starijih koji su “zaposjeli busije” koje čuvaju za sebe i njima podobne osobe ne mogu sagledati potencijale, ali većina njih pronađe svoj put. No, taj put nije nimalo lagan i tim putem smo i mi išli. Na tom putu se susreću s onima koji ih pozivaju samo kada se glasa, lijepe plakati ili ratuje, ali ih rado zaobilaze kada treba s njima podijeliti plodove rada i zasluge. Nisu apatični, ali nisu ni sretni! No, moraju shvatiti da im tu sreću, u većini slučajeva, osim ako rodbinski nisu dobro uvezani sa onima koji “znaju nekoga”, neće nitko osim njih samih osigurati. Moraju znati da su stare “mudrosti” starije generacije za njih iskrivile i da rečenice “ne ‘talasaj’, šutnja je zlato, zlatna sredina” nisu uvijek recept za budućnost!
Kako ste doživjeli slučaj oduzimanja nagrade učeniku iz MSŠ Tuzla i zašto se politika uvijek prelomi preko leđa obrazovanja i djece?
– Već sam to komentirao i ponovit ću još jednom: svako političko prepucavanje i prebijanje preko leđa učenika, djevojaka i momaka i to onih najboljim među najboljima je sramno. Ako postoje neke političke razmirice, postoje i institucije u kojima se one rješavaju. Ili kako se to kaže kod nas “izađite na megdan jedni drugima” pa to riješite. Svako uplitanje djece, ovih malih genijalaca, u ta spletkarenja je sramotno i to mogu uraditi samo ljudi koji jako zavide toj mladosti tim klincima i klincezama koji su sa svojih 18 ili 19 već danas mnogo bolji ljudi od njih.
Pored trenda odlaska mladih školovanih i nezaposlenih kadrova u posljednje vrijeme primjetno je da iz BiH odlaze i oni koji su zaposleni, koji imaju riješeno stambeno pitanje… Što ljude tjera odavde?
– Ne vide napredak, ne vjeruju više u ono što im se godinama obećava, a ništa se ne mijenja. Traže bolje uvjete za sebe. Nije to nešto novo, i prije se događalo u 80-tim i ranim 90-tim. I to neće stati sve dok ne dođe neka sposobna ekipa ljudi koji su shvatili da s ovim trendom odlaska neće biti nikoga za 20 godina da “održava na životu” ovu našu, već sada jako staru populaciju. Posljednji popis je pokazao po svim demografskim parametrima da smo mi jako stara zemlja i da nam, ako se ne stvore uvijeti za ostanak najvitalnijeg dijela jedne populacije, prijeti lagano odumiranje.
Na jednom od predavanja sam rekao da moramo upozoriti naše samoprozvane lidere da ako ništa ne urade u narednih nekoliko godina neće imati tko zarađivati njihove plaće, paušale i neće imati porezne obveznike od čijeg će novca kupovati skupe službene automobile. Možda njihov primitivno baždareni mentalni sklop jedino tako shvati da nešto moraju poduzeti. A dok se to ne dogodi ljudi će odlaziti tamo gdje misle da će im biti bolje. A je li tamo uistinu bolje, to je već druga priča.
Kada se govori o krizi u BiH, jedni kažu da se prvenstveno radi o ekonomskoj krizi, drugi o političkoj, treći o krizi pravne države i institucija… Koja kriza, kriza čega, producira i ostale krize?
– Kriza nedovoljno obrazovane većine i obrazovane, ali korumpirane manjine koja vlada ovom neobrazovanom većinom, Kako god okrenete kriza u obrazovanju i odgoju koja je dugo godina tinjala, a zadnjih godina već i bukti, je projecirala sve ostale probleme. Neće biti lako ugasiti taj požar ali se mora već jednom početi gasiti pa i po cijenu da se ponekada jako opečete u tom procesu.
Bili ste prvi koji je napustio DF, kasnije su stranku napustili i neki drugi iz te “prve postave”. Zašto je osipanje jedna konstanta DF-a?
– Ne zamjerite mi što vam ne mogu precizno odgovoriti na ovo pitanje ali ja već godinama nisam u DF-u pa možda nisam najkompetentnija osoba da vam ponudim neku detaljniju analizu. Ipak jedna stvar mi je upala u oči – od samoga početka oni koji vode ovu stranku nisu se nikada oslanjali na najjači resurs koji su imali – ambiciozne, iskrene i požrtvovane članove koji su pisali programe, koji su pravili općinske odbore, koji su svojim novcem financirali kampanje i svojim znanjem i obrazom gradili stranku na terenu. Nažalost, stiče se dojam da su lideri ove političke opcije, odgovore i kadrovska rješenja više tražili izvan tih krugova sposobnih i da su se često oslanjali na one podobne koje godinama već poznaju, a čiji su politički dometi bili upitni. Možda je i to bio razlog što su mnogi javno, a još više njih tiho, onako izvan medijske pompe, odlučili napustiti ovaj projekt. No, kako rekoh, ograđujem se da to može biti samo percepcija jedne osobe koja je u startu u tom projektu prepoznala neke modele sa kojima se nije mogla složiti i zbog kojih sam napustio taj krug ljudi.
DF je najvećim dijelom pridobio razočarane glasače ljevice, posebno SDP-a. Je li i DF u međuvremenu postao razočarenje?
– Brojevi pokazuju da je potpora DF-u značajno pala jer su ljudi možda ipak nešto drugo očekivali od projekta koji je trebao postati jedan široki pokret dovoljno snažan da se uhvati u koštac s postojećim problemima. No, to se nije dogodilo. Ipak, nikad nije kasno, posebno ako oni koji vode ovu stranku prihvate i svoj dio odgovornosti i daju više prostora ljudima koji bi njihov posao mogli bolje raditi. Mislim da u DF-u još uvijek ima dovoljno potencijala, ali nisam siguran da su lideri te opcije spremni ustupiti mjesto sposobnijim i boljim od sebe.
‘Ljevica’ (SDP, DF, NS) u BiH je, nakon što se nije dogovorila, najavila suradnju nakon izbora, a i te najave su se uglavnom izjalovile… Doživljavate li vi ove stranke kao ljevicu? Zašto one ne uspijevaju animirati one koji redovito ne izlaze na izbore?
– Jedan od najvećih problema lijeve ideje u BiH je model elitizma koji su navedene stranke preuzele od stranaka desnice. Nekako imam osjećaj da u ovome trenutku institucionalna ljevica, kako se ove tri stranke i još poneka samodeklariraju, želi ujediniti bez neke programske vizije ili želje za objedinjenjem svih nositelja lijeve ideje u BiH. Mislim da u ovom trenutku, ovakvim svojim djelovanjem, ne mogu dostignuti do većine glasača u BiH koji podržavaju ljevicu, a kojih ima iznenađujuće puno u BiH.
Naime zadnja istraživanja su ukazala da skoro 47% glasača u FBiH želi ujedinjenu lijevu ideju, a da bi manje od 20% njih glasalo za sve ove tri stranke i pridodati GS. Ti brojevi jasno poručuju – želimo vas ali ne u takvom obliku, ne zabavljene same sobom, ne zabavljene ujedinjenjem oko vaših pozicija na izbornim listama i ne u kapacitetima kojim nam se sada nudite.
Ako stvarno žele ostvariti dobre rezultate na sljedećim izborima i ako stvarno žele nakon tih izbora učiniti nešto dobro za ovu zemlju, onda će morati shvatiti da ljevica nije ograničena samo na “bošnjački glasački korpus”, da “ljevice” ima i izvan ovih stranaka i izvan FBiH, da ideja ljevice ne bi trebala gledati na županijske i entitetske granice i ne igra igru koju su joj nametnule nacionalističke opcije.
Morat će shvatiti da trebaju pripremiti programe ali i ljude koji će preuzeti odgovornost za njihovu realizaciju i morat će odbaciti elitizam uskoga kruga ljudi, kojima možda i odgovara da ostanu tu gdje jesu. Jer, i kada si parlamentarni zastupnik u oporbi, plaća ti je ista kao i onima koji su u vlasti, a odgovornost manja. Morat će odlučiti žele li zaista mijenjati stvari u ovoj zemlji ili da za sebe i sebi “bliske” osiguraju samo još jedan mandat.
(Izvor: Klix.ba)


