Piše: Vera Soldo/Republikainfo.com
Ća barjak ne viješ, milu trobojnicu
U koji ‘hrvatooblik’ smo evoluirali tijekom posljednjih 20 godina? Tko nas toliko izmajmunisa da jednu od najvećih tragedija u Hrvata mi slavimo?
Dok se u mostarskoj, a Vukovarskoj, ulici pale svijeće za vukovarske heroje, iz malih, na mostarskim ulicama i mostarskom suncu, vijorećih zastavica hrvatskog naroda galantno je poentirala gospođa Štefica Galić nazvavši ih zastavama Herceg-Bosne.
Još jedan incident…dobro je.. jer ove i ovakve incidente budno prate međunarodne organizacije sa svojim debelim ‘budžetima’. Bit će novca…
Te 1991. i 1992. na mnogim hercegovačkim kućama vješane su hrvatske zastave, a malo je iz tih domova bilo i spremno ‘jamiti’ pušku, a u torbu spremiti čarape, paštetu i – glavu. ‘Jamili’ su nešto drugo, puno opipljivije i isplativije…
Obično su ispod vijorećih zastava, ‘ko zna, valjda da dokažu ‘hrvatstvo’ drugima pa onda i sami sebi, migoljili reformirani komunisti i UDBA-ini službenici – novopečeni Hrvati. Ljudi koji su nekada hinjski, u samoći svojih sobičaka, pisali ‘službene bilješke’ o kretanju ‘hrvatskih emigranata’, svojih susjeda, odjednom postadoše hrvatske ikone i iz prvih, crkvenih klupa izguraše i posljednju, zbunjenu, babu.
Svijeće palite nekom drugom
Prvi u Hrvata melodramatično, skoro razniježen do krokodilskih suza, reče: ‘Da nije bilo Herceg-Bosne i nama bi svijeće palili’. Nitko njemu ne bi svijeću palio. Mnogi Mostarci pamte njegov govor na Musali o ostanku u zemlji bratstva i jedinstva.
Nije on kalibar nesmotrenog čovjeka. Hvala Bogu, dovoljno je mudar, lukav i pametan bio da donese dobru procjenu: ostati po starom ili uključiti se u novokomponirane, hrvatske tokove.
Nije budala, baš na vrijeme, kad je sve bilo gotovo, stanje se sleglo, a mrtvi pokopali, 1996., izabrao je hrvatske tokove…To se zove inteligencija. Oni malo manje inteligentni danas se zovu branitelji, a oni bez i inteligencije i sreće imaju spomenik ispred Kosače i njima se pale svijeće i polažu oni vijenci sa crveno-bijelim ružama. Divota ih pogledati.
Danas kad postajem pionir, pardon, Hrvat
Mi, Hrvati na desnoj obali Neretve i nešto njih na lijevoj, kao i Bošnjaci na lijevoj i nešto njih na desnoj, šačica Srba i nekoliko Jevreja, imali smo vatreni vatromet na Humu. Inače, veliki križ na Humu svako malo postane poprište za cirkuziranje, dobrim dijelom reformiranih komunista. Valjda još nisu nučili što križ, zapravo, znači.
Mi, nešto stariji koji smo pod budnom paskom učitelja učili pionirsku zakletvu tako da je i do dan-danas znamo napamet, sjetit ćemo se Titovih riječi: Narod koji ima ovakvu omladinu ne treba se bojati budućnosti.
I ova, kao i puno njih, bila mu je šuplja. Njegova Juga ostade bez budućnosti…
Umjetnici
Ova hrvatska šestorica osuđenih na stoljeće zatvora pravo se umjetnički raspištoljila. Pišu knjige, kuhaju, slikaju, umjetnički se izražavaju na najbolje moguće načine. Može im biti. Nikakve brige ih ne muče. Stanarinu ne plaćaju, struju ne plaćaju, nije im ni hrana problem. Ukratko, osiguran im smještaj, pa mogu mozak na pašu i prepustiti se umjetničkim nadahnućima.
Toliko im je dobro da čekaju još jednu godinu i uinat neće iz zatvora jer se nadaju da će haški sudci priznati da su fulali i kazati da se nisu zločinački udružili. U tome ih svesrdno, srčano, nesebično, podržavaju ovi, već gore navedeni. Ako to nastave i dalje, ovoj šestorci ne gine još jedno stoljeće u osiguranom i sigurnom smještaju. Moći će svoje umjetničke talente na miru razviti do neslućenih razmjera.
Kaj su jeli naši stari – to jedemo i mi
Ne znam jesmo li postali toliki HRbravi jer uvozimo i kupujemo onu govedinu i piletinu iz ’83.? Mogu nam prodati i zaleđeno meso dinosaura, maznuli bi ga ne trepnuvši, a sve k’o nešto smo pametni. Valjda nam je meso iz prapovijesti udarilo i na naš mentalni sklop. Zamislite, moja pokojna baba i ja pečemo šnicle od iste krave. Neprocjenjiv osjećaj!


