Dok dišem, bit ću na strani slabijih. Zato me veseli da se LGBTQ+ zajednica u Hrvatskoj Paradom ponosa bori za svoja prava. Za jednakopravnost sa heteroseksualnom većinom. Za vidljivost u otvorenom i demokratskom društvu. Za ljubav koja neće biti osuđena na “četiri zida”, piše Slobodna Dalmacija.
Jučerašnja šarena zagrebačka povorka aktivista za boljitak seksualnih manjina i njihovih podržavatelja, bila je utoliko različita od dosadašnjih jer se na njoj vihorila jugoslavenska zastava.
S desnice su to okarakterizirali provokacijom, jer ne samo što je SFRJ neslavno propala, nego se pod tim barjakom sveudilj žarilo i palilo, redom: po Sloveniji, Hrvatskoj i BiH. Gledajući iz tog rakursa, trobojka s petokrakom u sredini uistinu je neprihvatljiva. Ne znam što je onaj/ona koji ju je podigao uvis mislio time reći, ali promašio je “ceo fudbal”. Zašto? Ne samo zbog rata i agresije na republike iz sastava SFRJ koje su izabrale samostalnost, a iza kojeg je ostalo više od sto tisuća ubijenih i raseljenih, već prije i poslije svega zbog odnosa jugoslavenskih komunističkih vlasti prema samim homoseksualcima.
Titov režim istospolne je odnose tretirao kao krivično djelo, pa se zbog toga završavalo onkraj brave. Uz to, tajne službe, prateći queer osobe, zloupotrebljavale su njihovo spolno, dakle, prirodno opredjeljenje. Homoseksualce iz redova Katoličke crkve, Služba državne sigurnosti, kolokvijalno UDBA, često je ucjenjivala kompromitirajućim snimkama pa tražila da budu doušnici koji će prokazivati one što u tajnosti rade protiv vlasti. U arhivima UDBA-e evidentirani su brojni takvi slučajevi.
SFRJ je između homoseksualizma i pedofilije gotovo pa podvlačila znak jednakosti.
Homoseksualci i crvena vlast dugo nisu bili na istoj strani. Nerijetko su se zapravo među progonjenima nalazili pripadnici, kako se to danas naziva – LGBTQ+ zajednice i hrvatski nacionalisti. Dijelili su iste ćelije i prolazili istu muku kad bi ih se dohvatili bijesni zatvorski čuvari.
Zato mladosti iz ZG povorke ponosa evocirati, iz vašeg kuta gledanja, sjećanje na Jugoslaviju, znači imati sentiment prema progoniteljima onih za čija se prava borite. Naime, u SFRJ se okrutno odnosilo prema gay populaciji sve do sedamdesetih godina.
Hrvatska liječnička komora skinula je homoseksualnost s liste mentalnih poremećaja 1973. godine, a Krivičnim zakonom SR Hrvatske iz 1977., dekriminaliziran je homoseksualni odnos odraslih muškaraca koji su s tim suglasni. No ni nakon toga, nije baš da su se Partiji milili pripadnici seksualnih manjina. Zatvor je za njih praktički zamijenjen “kućnim pritvorom”.
O.K., neki će reći da je jugo zastava zavijorila jer su se “prajdovcima” pridružila braća po spolnom opredjeljenju iz bivših jugoslavenskih republika, ali ako i jest tako, oni koji se bore za prava manjina ni u kojem slučaju ne bi smjeli slaviti totalitarne režime, a Jugoslavija, s jednopartijskim sistemom i doživotnim vođom, bila je upravo to: diktatura.
I palestinska zastava na Prideu u metropoli izazvala je priličan podsmijeh na društvenim mrežama. Možete li zamisliti kako bi se bilo tko iz ove zajednice proveo pod Hamasom? Jasno, sudionici marša za prava seksualnih manjina, htjeli su upozoriti na ono što radi izraelska vojska koja je u samoobrani od terorizma prešla sve razumne granice i potonula u teški zločin, no svejedno; Hamas za prava seksualnih manjina nema ama baš nikakvog razumijevanja. Zatvor je mila majka što se sve tamo pripadnicima LGBTQ+ zajednice, koji bi se usudili slobodno živjeti, može dogoditi.
Zato, “prajdovci” – manite se (političkih) zastava. Dovoljna vam je ona duginih boja. Pod njom stupajte ponosno, bez straha i srama, i nećete pogriješiti. Petljanje u dnevnopolitičke teme vodi na sklizak teren, a seksualne manjine ne pripadaju samo jednoj (ideološkoj) strani. Priroda ne bira.