Mostar, glavni grad Hercegovine, je grad ekstrema. Kad sam jednog srpanjskog jutra 2005. u sedam sati ujutro išao na posao u regionalni ured Visokog predstavnika, termometar je pokazivao 31 stupanj u hladu. Popodne je bilo 46 stupnjeva, piše u autorskom tekstu za Deutsche Welle Alexander Rhotert politolog, pisac i stručnjak za Zapadni Balkan koji se bivšom Jugoslavijom bavi se od 1991. godine i radio je, između ostaloga, na raznim pozicijama za UN, NATO, OESS i Ured Visokog predstavnika (OHR) u BiH.
Mostar je poznat kao najtopliji grad u bivšoj Jugoslaviji. Ali i politički, vjerski, u nogometu i za vrijeme rata bili su i još uvijek su prisutni ekstremi. U bosanskom ratu 1992. do 1995. proklamirani cilj hrvatske strane bio je etnički podijeliti taj grad. Zato su Bošnjaci, koji čine većinu u istočnom dijelu grada, protjerivani iz zapadnog dijela u kojem dominiraju Hrvati. Rat u Mostaru bio je daleko okrutniji nego na drugim područjima, jer tu su se protivnici međusobno borili na maloj udaljenosti.
9. studenoga 1993. hrvatski tenkovi su razorili Stari most, izgrađen 1566. godine, koji je povezivao dva dijela muslimanskoga staroga grada. Vijest je obišla svjetsku javnost i šokirala ju. Jer, most nije bio samo jedinstveno, majstorsko građevinsko djelo iz osmanskog vremena – on je bio i simbol miroljubivog suživota kultura i religija u toj regiji i u Europi.
Nema zida, ali postoje imaginarne barijere
Apokaliptično razaranje me šokiralo za vrijeme moga prvog posjeta 1996. Samo je hrvatski grad na Dunavu, Vukovar, koji je srpsko topništvo pretvorilo u prah i pepeo, slično patio kao Mostar za vrijeme četiri rata za jugoslavensko nasljeđe. Posljedice rata su bile posvuda vidljive, iako su između 1994. i 1996. od EU-a za obnovu bile stavljene na raspolaganje stotine milijuna njemačkih maraka. Bivši gradonačelnik Mostara Hans Koschnick koordinirao je obnovu u to vrijeme kao upravitelj Mostara. Dvije strane nije dijelio nikakav zid, ali prva crta, koja se protezala kroz grad duž glavne ulice Bulevara, predstavljala je imaginarnu barijeru.
Kad je visoki predstavnik međunarodne zajednice lord Paddy Ashdown 2002. preuzeo dužnost, proglasio je ponovno ujedinjenje Mostara prioritetom. A s obzirom na to da se strane nisu mogle dogovoriti oko općinskog statuta, on je odlučio staviti ga na snagu uz pomoć svojih izvršnih ovlasti. To je bio temelj za ujedinjenje etnički i politički podijeljenoga grada.
Je li Mostar još podijeljen?
Ekipa od dvadesetak suradnika, čiji sam ja bio zamjenik direktora, trebala je provesti te odredbe. Za to je bilo potrebno vremena, jer rane nastale tijekom deset godina rata i podjele ne mogu zacijeliti dekretom. Bosni naklonjen britanski lord postao je nestrpljiv. Nakon ujedinjenja uprava proces je zastao, pri čemu se ipak može govoriti o miljokazu mirovnog rada na Balkanu.
Spektakularno otvaranje ponovo izgrađenoga Starog mosta – koliko god je to bilo moguće upotrijebljeno je kamenje koje je prilikom rušenja palo u Neretvu – koje je obavio princ Charles stvorilo nam je u srpnju 2004. mogućnost da odahnemo. Na komunalnim izborima krajem 2004. izabran je za gradonačelnika Hrvat Ljubo Bešlić iz stranke HDZ BiH, a za predsjednika gradskog vijeća Bošnjak Murat Ćorić iz SDA. Razna područja, za koja nije mjerodavan grad, kao zdravstvo, elektroopskrba i obrazovanje, i dalje imaju etnički odvojene strukture, iz čega promatrači često zaključuju da je Mostar i dalje podijeljen. U stvarnosti se na pitanja „Je li Mostar podijeljen'” ili „Je li Mostar ujedinjen?” mora prije odgovoriti s jednim „Je, ali…”.
„Natjecanje” religija
Negativna spirala počela je 2008. kad je bosansko-hercegovački ustavni sud odlučio da komplicirani izborni zakon, koji se zasniva na proporcionalnoj zastupljenosti triju nacionalnih skupina Bošnjaka, Hrvata i Srba, predstavlja diskriminaciju. Nesposobnost strana za kompromis onemogućavala je građankama i građanima dvanaest godina da ostvaruju svoje biračko pravo. Za to vrijeme je dotadašnji gradonačelnik Bešlić obavljao poslove kao obnašatelj dužnosti. Da su loše gradske usluge, kao što je odvoz smeća, koje podsjeća na kaos iz Napulja, postale još lošije, to ne iznenađuje. A onda konačno, u ljeto 2020., nakon neizmjernog međunarodnog pritiska, jedne presude Europskog suda za ljudska prava i maratonskih pregovora, HDZ i SDA su se dogovorili oko reformi. Rezultat izbora je bio da su HDZ i SDA opet bile najjače stranke i da su iz njih opet dolazili gradonačelnik i predsjednik gradskog vijeća.
Na polarizaciju u svakodnevici utječu vjerski ekscesi. Od kraja rata neki katolici i muslimani se natječu tko će izgraditi više vjerskih objekata, čiji će biti viši ili veći. Na mjestu ruševina franjevačke crkve izgrađen je betonski zvonik visok 107 metara, koji nije u relaciji s divovskom crkvenom lađom. Cilj je bio da crkveni toranj bude viši od svakog minareta u slici grada. Muslimanska strana je u akordu gradila džamije, zahvaljujući novcu i s arapskog poluotoka. Puno veći broj džamija se „izjednačava” uz pomoć svuda prisutnih križeva. „Kruna” provokacija je aluminijski križ visok 33 metra na brdu Hum, koji je noću osvijetljen, a koji se uzdiže iznad muslimanskoga staroga grada. Odatle su hrvatski tenkovi u ratu srušili Stari most. Mala srpska zajednica nije sudjelovala u ovom suludom „natjecanju”.
Ratni huškači su izgubili
Ekstremno nasilni izgredi nakon jedne nogometne utakmice doveli su Mostar 2006. na rub ponora. Oko 2.000 hrvatskih nacionalista htjeli su doći iz zapadnog u istočni dio grada. Nekoliko lukavih policajaca multietničke policije spasili su grad tako što su svojim vozilima blokirali sredinu mosta. Tako su zadržali svjetinu dok nisu došle specijalne snage koje su suzbile nasilnike.
Da su policijske zapreke probijene bilo bi došlo do krvoprolića. Te noći su na Bulevaru dvije osobe ranjene iz vatrenog oružja. Ophodnje policije i europskih mirovnih snaga EUFOR/Althea su pojačane. Njihovo profesionalno djelovanje je spasilo grad. Pomirljivom političkom vodstvu Bešlića i Ćorića valja zahvaliti da se stanje trajno smirilo. Unatoč kasnijem pucanju protutenkovskom raketom na jednu džamiju ratni huškači su izgubili, jer jasan je bio strah od novog sukoba i protivljenje takvom sukobu.
Unatoč svim patnjama koje su stanovnici ovoga fascinantnoga grada morali doživjeti za vrijeme rata i podjele, situacija je neusporedivo bolja nego u danas stvarno najpodjeljenijem gradu u Europi – Mitrovici na Kosovu, u kojem Srbi žive na sjeveru, Albanci na jugu grada u dva odvojena svijeta i u gotovo potpunoj separaciji. Utoliko je međunarodna zajednica postigla puno pozitivnoga u Mostaru, zaključuje na kraju svog teksta Alexander Rhotert.
/Desk/