Pretužna je ta mogućnost da svi imamo pravo na komentar, može biti da je to prva reakcija po izlasku na društvene mreže. Druga razmišljanja nisu izazvana ili su miljama daleko, naprosto iz jednog razloga, a to je što su komentari na mistriju smotani i na zidove prilijepljeni. I to o onome što nam je malo ili nikako poznato.
Piše: Emil Karamatić
Nobelova nagrada nas tek oko ovih doba svake godine upozori da postoje i pisci. Novine kad iskoče. otvara se vatra kao znak da zanat nije umro. I neka. Lonci i pjati su istoj gužvi sa Facebook-om, svima na usluzi.
Udarnički se lijepe komentari na sirotinjskoj oglasnoj ploči.
Iz daljine kao u kakvom kanjonu odzvanja „sirotinjo i facebooku si teška.“.
Što nepismeniji više profila, Marka su ‘ojadu zabavili da ih osigura brojem koliko ih se traži, Kome, nego bolesnim dušama, a da o bolesti ništa ne znaju niti im iko o njoj govori.
Jedan lažni, drugi lažni, treći lažni. Četvrti bi mogao biti kao istina, na petom iz ogledala slika blješti.
Ništa nije započeto
Teme nisu u deficitu. A. i ako bi se takvo što dogodilo. nesretnici negdje na planeti započnu rat ili. u boljem slučaju. srpska pevačica najavi koncert u Hrvatskoj. A, ako nema nikakve veze sa ratnim zločinima onda pevačica, proda četiri do pet, šest arena da narodne mase imaju predmet zabave na društvenim mrežama.
A ako je plodniji kraj tjedna pojavi se tu kakav prosječni šutobalun, mali koji objavi da neće više trčati za napuhanom mišinom. Onda je to još i belaj, narodne mase se slično Marku, ‘ojadu zabave’. Oko neki doba ne znaju na koju će stranu.
Tek oko ponoći kad se topovska vatra stiša, kud bi naš čovjek nego se zabavio temama ‘okokuće’.
Aleksadra Prijović je dušu dala za komentare.
Dobro došla u Hrvatsku.
Ako je ‘ko, nedaj Bože protiv dobrodošlice, razjasnit ću jakim neoborivim argumentima. Branit ću te Aleksandra kao Marko na Kosovu kletom.
Mlada dama, pjevačica iznijansiranog, ne pretjerano tegobnog, turbofolka iz Srbije zadovoljava sve uvjetr koji su potrebni prosječnom Hrvatu.
Na prvom mjestu i najvažnije, Srpikinja je, dakle pripadnica nacije, (‘ko je rekao ne znam, ali je dobro rekao) bez koje Hrvati gube svaki smisao svog postajanja.
Kao drugo, peva kao Ceca, a to je glas i glazba koji stvaraju najljepše pokrete milušenja prosječnog hrvatskog mozga.
Kao treće, svekrva joj je najvažniji glas Jugoslavije, ujediniteljica posvađanih naroda – Lepa Brena.
Dakle, treće pod a) nije udata za ratnog zločinca što bi, treće pod b) po prosječnog Hrvata bilo pogubno u treće pod c) obilježavanju dana pobjede i slušanja stihova i glazbe Marka Perkovića Tomsona.
Prodala bi Aleksandra i petu i šestu i sedmu dvoranu, a braća Hrvati bi kupili svaku ponuđenu, neka Srbija zna kad Hrvati časte.
Dakle, braćo nije do vas. Ali ruku na srce, nije ni do Aleksandre. A to je i razlog za više nježnosti u komentarima. Evo, sad javiše, do dvorane je, ne može teret podnijeti.
Vama je logičnoooo….A meni, Bog zna, nije toksičnoooo…
/Republika/