No, Golfska struja je dio jednog većeg strujanja, AMOC-a (Atlantic Meridional Overturning Circulation), odnosno Atlantske meridionalne obrtne cirkulacije. Ona prenosi vodene mase preko Atlantika, a jednim svojim dijelom Europi donosi toplinu i umjereno vrijeme. Ako bi ta struja kolabirala, moglo bi se dogoditi da se temperature, i to ne samo u Europi, znatno promijene. A moguća je i češća pojava ekstremnih vremenskih događaja, piše Deutsche Welle.
Moguća znatna promjena klime
Slike vječite zime, koje su poznate i iz Hollywooda, ipak nisu baš posve točan scenarij u slučaju da AMOC u potpunosti oslabi. U slučaju da ta struja kolabira, posljedice za nas, stanovnike srednje Europe, vjerojatno uopće ne bi bile tako velike. Temperature bi se najvjerojatnije promijenile za par stupnjeva. Na sjeveru Europe bi ipak moglo biti hladnije, i to znatno hladnije.
Osim toga bi se klima u drugim predjelima svijeta znatno promijenila. Na primjer, tropska kišna zona bi se „pomaknula” nešto južnije. U Saharskoj zoni bi zbog toga zavladala još veća suša. A u predjelima južnije od nje, ubuduće bi mogle padati znatno veće količine kiše.
AMOC kao klimatski motor
AMOC je osim toga dio jednog još većeg sustava strujanja, takozvanog Termohalinske pokretne trake. To je kombinacija morskih strujanja, ona transportira hranjive tvari iz dubine oceana prema površini, a kisik s površine u smjeru morskih dubina. To je jedina mogućnost za životinje u morskim dubinama da budu opskrbljene kisikom. Na dnu mora naime nema dovoljno svjetla za biljke kako bi funkcionirao proces fotosinteze.
AMOC je najveći motor te „pokretne trake”. Ako bi struja kolabirala, to bi moglo imati velike posljedice za životinje u svim područjima oceana.
Kritike na račun studije
Hoće li i kada doista kolabirati AMOC? To za sada nije posve jasno. Nedavno je u stručnom magazinu „Nature Communications” objavljena jedna studija koja prognozira skori kolaps. Već u godini 2025. bi se to moglo dogoditi, tvrde autorice i autori.
Ali ima i dosta kritika na račun te studije. „Što se tiče statističke analize, ona je u detaljima korektna, ali uočava se vrlo pojednostavljene pretpostavke po pitanju mehaničkog opisivanja Atlantske meridionalne obrtne cirkulacije”, kaže primjerice Niklas Boers za Science Media Center.
I oceanografkinja Johanna Baehr sa Sveučilišta u Hamburgu je kritična: „Mene je osobno iznenadilo kakve su sve dalekosežne posljedice izveli iz čisto matematičke analize realističnih očekivanja budućeg razvoja sjevernoatlantske cirkulacije.” A te zaključke, kaže ona, nije moguće izvoditi na način na koji su oni izvedeni.
Začarani krug?
Ipak, nema razloga za gašenje uzbune: Svjetsko vijeće za klimu je u svom nedavnom izvještaju doduše s velikom vjerojatnošću predvidjelo da strujanja u Atlantiku neće kompletno kolabirati do konca ovog stoljeća. Istovremeno postoje naznake da trenutno struje slabe. I da bi kolaps cirkulacija tek koncem stoljeća mogao imati ozbiljne posljedice.
Razlog zbog čega se ide tako daleko, odnosno zbog kojeg se realističnim smatra čak i kolaps atlantskog strujanja, je otapanje morskog leda. Kada se led topi, morska voda ispred Grenlanda nije više dovoljno „kompaktna” da u rashlađenom stanju potone i sa sobom prema dnu oceana „ponese” kisik i CO2. To bi onda dovelo do začaranog kruga. Naime, do sada je c, znatan dio CO2 koji proizvode ljudi bio tako transportiran na morsko dno. Ako taj mehanizam zakaže, ili se bude događao u reduciranom obliku, to bi značilo da se manje CO2 „pohranjuje” na morskoj dubini, a time bi se ubrzalo klimatske promjene.
Istovremeno stručnjaci uočavaju još jedan fenomen na koji još nemaju odgovor ili objašnjenje. Tijekom antarktičke zime ledene površine se aktualno šire u tako malom stupnju kao nikada ranije u ovo doba godine. Razlozi za to za sada nisu poznati.
A i tijekom ljeta se led s Antarktika topi brže nego ikada ranije. U svibnju je u stručnom listu „Nature” objavljena jedna studija koja je izračunala da bi zbog toga intenzitet oceanskog strujanja oko Antarktika do 2050. godine mogao oslabiti za oko 40 posto.
A i to oceansko strujanje je dio spomenute globalne pokretne trake. Stephen Rintoul iz australske Službe za znanstveno i industrijsko istraživanje CSIRO je jedan od autora te studije. On kaže: “I Antarktik i Grenland su izgubili dio leda. U oba ledena štita se led topi. Pritom većina uglavnom misli na to da će zbog toga porasti razina mora. Ali ova studija pokazuje i to da postoji još jedan efekt, a to je naime usporavanje oceanskih struja.”
/Desk/