Predsjedavajući sudac Manfred Dauster rekao je da troškove postupka snose Perković i Mustač, da njemačka služba BND nije ni morala davati dokumente, te da je samo je polovična istina da je hrvatska otvorila svoje arhive.
Njemački sud tereti Perkovića i Mustača da su kao rukovoditelji republičkog odjela jugoslavenske tajne službe organizirali političko ubojstvo hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića u Muenchenu 1983. godine. Obojica su cijeli radni vijek proveli u jugoslavenskim tajnim službama – Perković zadužen za hrvatsku emigraciju, sud tvrdi i za likvidacije – a 1991. stavili su se na raspolaganje novoj hrvatskoj vlasti.
Njemački ih je sud tražio od 2009., a radi sprečavanja izručenja Milanovićeva je vlada uoči ulaska u Europsku uniju donijela poseban zakon prozvan Lex Perković. Nakon pritiska, Perković je ipak izručen 2014. Državno odvjetništvo Njemačke zatražilo je doživotni zatvor za Perkovića i Mustača. Tvrde da su potvrđeni navodi optužnice. Ukazuju ne na pomaganje, nego na sudjelovanje dvojice optuženih u ubojstvu Đurekovića. U slučaju sudjelovanja, kazna je u Njemačkoj doživotni zatvor, koji bi, ako bi bili prema toj tvrdnji tužitelja osuđeni, prema ovdašnjim propisima, služili bi kaznu u jednom od zatvora u Hrvatskoj.
Na suđenju pred Visokim zemaljskim sudom, koje je započelo u listopadu 2014., održana su 123 ročišta. Trebalo je biti okončano u travnju 2015., a odužilo se zbog velike količine dokumenata koji su tijekom suđenja pristizali iz Hrvatskog državnog arhiva i bili uključivani u dokazni materijal. Proces se produljivao i zbog čestog neodazivanja svjedoka, kao i činjenice da su mnogi važni svjedoci davali iskaz putem video veza, za što su bile potrebne dugotrajne tehničke pripreme.
To je druga presuda za ovo djelo počinjeno na njemačkom tlu 28. srpnja 1983. u Wolfratshausenu pored Muenchena. Godine 2008. na istom sudu hrvatski državljanin Krunoslav Prates osuđen je na doživotni zatvor zbog pomaganja u ubojstvu. Sud je tada ustvrdio da je Prates ključ garaže u kojoj je ubijen Đureković predao optuženom Perkoviću, koji je taj ključ prema presudi proslijedio dosad neutvrđenim počiniteljima. Prates, koji je bio Perkovićev suradnik u Njemačkoj, također je pratio kretanje Đurekovića. Mustač je u to vrijeme bio pretpostavljeni Josipu Perkoviću u Službi državne sigurnosti.
Perkovićevi branitelji tražili su oslobađajuću presudu, tvrde kako je tužiteljstvo preskočilo dvije ključne činjenice – da nema dokaza da su ubojice čekale u garaži, te da Prates nije mogao znati, a ni reći Perkoviću da će Đureković u određeno vrijeme doći u garažu. Također su izrazili nezadovoljstvo nedostatkom dokumentacije. Sindičić, Vukušić, Penava, osobe kriminalne prošlosti, svjedočili su umjesto dokumenata, rekao je Anto Nobilo u završnoj riječi. Dodao je da sve optužbe dolaze od svjedoka Sindičića čiji je iskaz jedini dokaz – to naziva konstrukcijama, lažnim iskazom, a njega lažnim svjedokom o kojem bi se mogla napisati knjiga.
(Izvor: HRT)


