“Tata, spasi me”, bila je posljednja molba koju je devetogodišnja Augustina šapnula ocu, nakon što je u lipnju 1993., tijekom rata u Bosni i Hercegovini, teško ranjena u eksploziji granate na dječijem igralištu u Vitezu.
“Kćeri moja, ne brini, ti si dobro”, odgovorio joj je on, nadajući se čudu koje će djevojčici sačuvati život.
U istom danu, na istom dječijem igralištu u gradiću u srednjoj Bosni, Pero Grebenar izgubio je i 12-godišnjeg sina Velimira.
“Kad je puklo, istrčao sam vani bos. Vidim sina, nema trećinu glave. Uzmem Augustinu, živa je, nosim je, trčim prema ambulanti. Hitna kola voze ranjenika, a usput i nas. Doktorima kažem: ‘Spasite mi dijete, eno sam i sina izgubio'”, prisjeća se Pero u razgovoru za Radio slobodna Europa (RSE).
Nakon nekoliko sati čekanja, liječnici su Peru obavijestili da je i Augustina preminula.
Tri desetljeća čekanja na pravdu
Devetogodišnja Augustina Grebenar bila je najmlađa među osam mališana koji su poginuli 10. lipnja 1993, u eksploziji granate ispaljene s položaja Armije Republike Bosne i Hercegovine. Najstarija žrtva imala je 18 godina.
Predmet koji se odnosi na ovaj slučaj, 20 godina nalazi se u Tužiteljstvu BiH, gdje je proslijeđen iz županijskog Tužiteljstva u Travniku.
Iz državnog Tužiteljstva za RSE tvrde da je od početka 2022. godine istraga ubrzana, te da su angažirani stručnjaci za balistička vještačenja.
Članovi obitelji stradale djece nekoliko puta su davali iskaz pripadnicima Državne agencije za istrage i zaštitu. No, kažu kako imaju sve manje nade da će odgovorni biti procesuirani.
“Normalno da bih volio znati tko je to uradio, ali kad do sada nije otkriveno, kako će sad. Možda su pomrli ti što su bili na minobacaču. Gdje su svjedoci i kako sve povezati”, ističe Pero Grebenar.
Igralište kao “sigurna” zona
Tijekom ratnih devedesetih u BiH, Vitez je bio poprište žestokih oružanih sukoba između Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Armije BiH. Gradić smješten u Lašvanskoj dolini, sa oko 7.200 predratnih stanovnika, u ratu je bio podijeljen na bošnjački i hrvatski dio.
Djeca iz naselja Podgradina provodila su dane u kojima nije bilo borbi na obližnjem igralištu, s klupom i košarkaškim košem. Taj prostor, okružen njihovim kućama, roditelji su smatrali sigurnim mjestom za igru, izvan dometa snajpera.
Ana Grebenar, majka ubijene Augustine i Velimira, prisjeća se da je i kobni lipanjski četvrtak bio jedan od mirnijih dana od početka rata.
“No, samo što smo ušli u kuću, pade granata. Istrčala sam i vidjela sina. Prepoznala sam ga po hlačicama. Tina je bila pri svijesti. Kasnije, vidim, dođoše i pitam je li to i moja Tina umrla, dragi Bože”, ispričala je za RSE.
Granata na igralište ispaljena je u predvečerje, nešto iza 20 sati. Petero djece poginulo je na licu mjesta i sahranjeno je tijekom noći, nekoliko sati nakon stradanja, dok je troje preminulo u bolnici. Istog dana šestero djece je ozlijeđeno.
Optužnica do kraja godine?
Tri desetljeća nakon granatiranje dječijeg igrališta, Tužiteljstvo BiH angažiralo je stručnjake za balistička vještačenja iz BiH i Hrvatske.
Njihov posao bi trebao biti završen za dva do tri mjeseca, a postupajući tužitelj Ivan Matešić očekuje epilog, odnosno podizanje optužnice, do kraja godine.
Do sada je, kako kaže za RSE, potvrđeno da je granata kalibra 120 milimetara ispaljena sa položaja Armije RBiH u okolici naselja Preočica, u blizini Viteza.
“Imali su optičku vidljivost što gađaju i sad je na nama da dokažemo da u okolini nije bilo vojnih ciljeva, poput vojarni ili minobacačkog oružja. Utvrdio sam da u priječniku od 300 do 500 metara nije bilo nikakvog vojnog cilja”, kaže Matešić.
Ističe da je njemu predmet o stradanju djece dodijeljen prije tri godine, a za RSE nije mogao potvrditi tko je do tada bio postupajući tužitelj.
U ratu u BiH od 1992. do 1995, u Vitezu su bilie raspoređene jedinice 325. Brdske brigade Armije RBiH. Tužitelj Matešić kaže da su kao potencijalni osumnjičeni, ispitani pojedini njeni pripadnici, poput onih koji su bili rapoređeni na minobacačima.
“Trudim se koliko mogu ubrzati, ali bez vještačenja o doletu granate, njenim karakteristikama i obimu rasprsnuća gelera, ne može se ići na sud. Onda, moram dokazati naredbu, je li došla od dežurnog operativnog, zapovjednika brigade ili korpusa”, dodao je Matešić.
U vrijeme kada je ispaljena granata na dječije igralište, 10. lipnja 1993.godine, zapovjednik 325. Brdske brigade bio je Mensud Keleštura.
Enver Hadžihasanović, bivši komandant Trećeg korpusa Armije BiH, čija je zona odgovornosti obuhvaćala srednju Bosnu, osuđen je 2008. godine pred Haškim tribunalom na tri i pol godine zatvora. Hadžihasanović je osuđen za ratne zločine nad Hrvatima i Srbima u srednjoj Bosni. No, smrt djece u Vitezu nije bila dio optužnice, niti presude koja mu je izrečena.
Video snimka kao dokaz
Kaznena prijava zbog ratnih zločina nad Hrvatima u srednjoj Bosni, uključujući i smrti osmero djece u Vitezu, podnesena je još 1996. godine, potvrđeno je za RSE iz Tužiteljstva Srednjobosanske županije.
Tada je prijavljeno osam bivših pripadnika Armije BiH, ali je istraga protiv većine obustavljena.
Županijsko tužiteljstvo je krajem studenog 2002. formiralo predmet u kome su, kako kažu, “evidentirana” poginula djeca iz Viteza, a koji je potom proslijeđen na postupanje Tužiteljstvu BiH.
“Ne kritiziram nikoga, ali je činjenica da ranije nije puno urađeno u predmetu. U županijskom tužiteljstvu gotovo ništa, osim što su uzete izjave od roditelja i preživjele djece”, kaže za RSE tužitelj Matešić.
Stradanje na dječijem igralištu u Vitezu nije bilo dio nijedne optužnici, niti presude pred domaćim pravosuđem ili Haškim tribunalom.
Spominjalo se 1998. godine tijekom haškog suđenja za zločine nad Bošnjacima u srednjoj Bosni bivšem zapovjedniku Hrvatskog vijeća obrane (HVO) Tihomiru Blaškiću. Uz upozorenje pristunima na brutalnost prizora, u sudnici je tada prikazan amaterski video snimak, koji je snimljen neposredno nakon granatiranja.
Taj snimak na kome se vidi i krater od granate je, prema riječima državnog tužitelja, jedna od ključnih materijala u procesu.
Spomenik kao mjesto političkih manipulacija
Na igralištu u Vitezu danas se nalazi spomenik “Osmica”. Na prekinutu dječiju igru podsjećaju košarkaški koš i klupa na kojoj su mališani sjedili. Na tom mjestu, obitelji svake godine 10. lipnja polažu cvijeće i pale svijeće za ubijenu djecu.
Ivan Garić, koji je na igralištu izgubio brata i sestru, te je i sam teško ranjen, osnovao je i udrugu “Osmica”, s ciljem čuvanja sjećanja na stradalu djecu. Uz razočarenje što ni nakon tri desetljeća nema procesuiranja, Garić za RSE ističe kako se obitelji suočavaju i s manipulacijama političara koji godišnjice zločina u Vitezu pokušavaju iskoristiti za vlastitu promociju.
“Ovo je mjesto gdje oni naradije ne bi dolazili, ali mislim da to ne mogu sebi priuštiti“, ističe Garić, te naglašava da je lokalna vlast tek prije nekoliko godina odobrila građevinsku i urbanističku dozvolu za spomen-obilježje “Osmica”.
Procesuiranje ratnih zločina do kraja 2023.
Stradanje osmero djece u Vitezu nije jedini ratni zločin kojim se pravosudne insitucije u BiH bave gotovo 30 godina od završetka rata. Gotovo 500 neprocesuiranih predmeta s poznatim počiniteljima evidentirano je do kraja 2021. godine te oko 1.250 u kojima su počinitelji nepoznati, navedeno je u izvješću Misije OSCE-a iz lipnja 2022.
Iz OSCE-a je tada upozoreno da pravosudne institucije BiH neće okončati procesuiranje predmeta ratnih zločina do kraja 2023. godine.
Prema podacima Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća (VSTV) BiH, od kraja rujna prošle godine, u svim tužiteljstvima registrirano je više od 4.000 osoba u 465 predmeta za ratne zločine koji čekaju na procesuiranje.
Vijeće ministara BiH je u prosincu 2008. godine usvojilo Strategiju za rad na predmetima ratnih zločina, zamišljenu kao niz smjernica za njihovo procesuiranje do kraja 2023. godine.
Kaznena djela ratnih zločina ne zastarijevaju, a Kazneni zakon BiH za ratne zločine predviđa sankcije od jedne godine do kazne dugotrajnog zatvora.
Presude pred sudovima u BiH su, prema službenim podacima zaključno s krajem 2022. godine, donesene u oko 600 predmeta. Za ratne zločine izrečene su pravomoćne presude u trajanju od više od 3.200 godina zatvora.
Prema izvješću Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP) iz 2014. godine, procjenjuje se da je u sukobima nakon raspada bivše Jugoslavije ubijeno 140.000 osoba. Od toga broja, 100.000 ubijenih je u Bosni i Hercegovini, piše RSE.
/Desk/