Nova knjiga Emila Karamatića ‘Balkanski soj – mutacija domoljublja’, sarajevske izdavačke kuće „Dobra knjiga“ predstavljena je na Sveučilištu Hercegovina u Bijakovićima – Međugorju. O knjizi su govorili Marko Antonio Brkić i autor knjige Emil Karamatić.
“Kada se promoviraju knjige, zapravo se promoviraju autori. Treba promovirati ideju čovjeka i njegov duh koji je on uspio ukoričiti između određenih vremenskih intervala, a izražava svojevrsnu društvenu savjest autora kakav je Emil Karamatić” rekao je Marko Antonio Brkić.
„Knjiga je to, ocijenili je dobrom ili lošom ocjenom, koju ne možemo smjestiti u nešto što imamo priliku vidjeti ili čitati svaki dan. Radi se o nizu misli koje provociraju i dodatno tjeraju na razmišljanja. Karamatić i sam veliki protivnik pisanja već viđenog. On je stalno u pokušaju otkrivanja novi načina komunikacije sa vanjskim svijetom bez ikakve želje da upadne u prostor usporedbe sa drugima autorima“ rekao je Marko Antonio Brkić
Njegove knjige su zaseban svijet i upravo nam je to i naglasio u jednom djelu knjige gdje kaže: „Nema tih diktatora, tih luđaka i tog oružja koje mogu koristiti u želji da ubiju pisca kao što ga po pravilu ubiju njihovi hvalitelji. I ne znam da pisca može iko ubiti kao silni hvalitelji njegovog djela koji ga uporno uspoređuju sa drugim velikim, najvećim. Hvalite ga bez usporedbe. Često idu toliko daleko u tom ubijanju metodom hvaljenja da čak kažu da u zadnjih deset godina nema takvog koji ima istu misao kao tamo neki najveći, koji obrađuju iste teme, stil pisanja, pa onda kažu u toj nesretnoj hvali kako je to ista rečenica kao u tog najvećeg. I tako hvaleći ga danima, a on ne zna i ne može da se obrani od tog zla, jednog dana, a to se ne čeka dugo, od novog pisca dobiješ bolesnika, a potom i mrtvaca kojeg više nitko ne može oživjeti. Najveći grijeh koji možete učiniti prema dobrom piscu je uspoređivati ga s drugim, navodno velikim piscima. Pod milim Bogom, okanite ga se. Jedite mandarine, manje štete za pisca, a više koristi za hvalitelja“.
“Pisali knjigu ili pisali poruke koristeći druge suvremenije tehnologije često upadamo u komunikacijski prostor koji mimo naše volje izazove probleme. I taj problem ma koliko bili svjesni njegovog uzroka često ponavljamo. Naprosto je postao potreba”, kaže autor knjiga Emil Karamatić.
„Svi se svakodnevno dopisujemo, koristimo u toj vrsti korespondencije sve moguće moderne tehnologije. Ma sa kolikom empatijom, umjetničkim darom ili finom niti pleli u svojim porukama, one u očima primatelja nikad neće biti onakve kakvim ste ih vi u svojim mislima zadržali u trenutku slanja. Primatelj, za razliku od pošiljatelja, zauzima diktatom uma poziciju režisera, koji primljenu poruku automatizmom postavlja na scenu. U svojim porukama nikad ne šaljete pokrete ruku ni mimiku lica, koje istinski pravite. Ne šaljete ništa osim gole, napisane poruke. Ali, primatelj osim poruke traži svaki detalj koji joj je prethodio. Koliko je samo finih ljubavnih priča nesretno završilo zbog nespretno protumačenih poruka ili zbog lijenosti da se nađete, pogledate u oči i kažete što mislite“, zapisao je Karamatić i zaključio da “svaki dan barem jednom padne na onome u što je siguran da je jako vidljiva klopka”.
/Republika/