Veći dio prošle godine, i nakon invazije na Ukrajinu, ruski predsjednik Vladimir Putin je uživao u dobrom položaju zbog pretpostavke da je energetski svemoćan, i da globalnu ekonomiju može ucjenjivati kako god poželi. Od prošlog ljeta Putin je zatvorio dotok prirodnog plina prema Europi, u nadi da će se Europljani, smrznuti bez grijanja usred zime, okrenuti protiv svojih čelnika i time učiniti neodrživim nastavak podrške Ukrajini.
To je bila moćna prijetnja: 2021. godine, nevjerojatnih 83% ruskog plina izvezeno je u Europu. Ruski ukupni globalni izvoz je bio 7 milijuna barela nafte dnevno i 200 milijardi kubičnih metara plina godišnje, i ti prihodi su bili zaslužni za oko polovicu svih prihoda ruskog državnog proračuna. Još važnije, ruski robni izvoz je imao ključnu ulogu u globalnim opskrbnim lancima: Europa se oslanjala na Rusiju za 46% svojih potreba za plinom, a ovisnost je bila slična i s drugim ruskim proizvodima poput metala i gnojiva, piše Foreign Policy.
Dok se sada približavamo prvoj godišnjici Putinove invazije očito je da je Rusija trajno izgubila svoju nekoć veliku ekonomsku moć na globalnom tržištu, prenosi N1 Hrvatska.
Zbog neuobičajeno tople zime u Europi, Putinov trenutak maksimalnog utjecaja je došao i prošao bez ikakvih efekata i, kao što smo ispravno prognozirali u listopadu, najveća žrtva Putinovog plinskog kockanja postala je sama Rusija. Putinova upotreba plina kao alata sad više ne postoji, jer svijetu – i važnije, Europi – više nije potreban ruski plin.
Umjesto da se smrzne, Europa je brzo osigurala alternativne izvore plina zaokretom prema nabavci ukapljenog prirodnog plina (LNG). To je uključivalo i isporuku 55 milijardi kubika iz SAD-a, dva i pol puta veće količine nego što je prije rata SAD izvozio u Europu. Uz povećane količine energije iz obnovljivih izvora, nuklearnih elektrana i, privremeno, ugljena, ovi novi izvori su smanjili ovisnost Europe o ruskom plinu na samo 9% ukupnog uvoza plina. Zapravo, Europa danas kupuje veće količine ukapljenog plina nego što je ikad prije kupovala plin iz Rusije.
Nadalje, neuobičajeno topla zima znači ne samo da je izbjegnut najgori mogući scenarij, već i da Europa sad ima pune spremnike koji su jedva načeti i koje se može iskoristiti i za sljedeću zimu. U siječnju su njemački spremnici bili na 91% ispunjenosti, daleko iznad 54% u isto vrijeme prošle godine, što znači da će Europa morati kupovati značajno manje plina u 2023. godini nego 2022.
Putin nema više nikakvih poluga za ucjene
Implikacije su ogromne. Europa sad ima osigurane dovoljne zalihe energije sve do minimalno 2024. godine, što joj daje dovoljno vremena da radi na jeftinijim izvorima energije – i obnovljivih i onih premosnih – i potpuno ih uvede u svoj sustav i stavi u upotrebu u Europi. To uključuje i dovršenje nadogradnje kapaciteta koja će omogućiti izvoz dodatnih 200 milijardi kubika godišnje, što je dovoljno da se u potpunosti i jednom zauvijek zamijeni 200 milijardi kubika godišnje ruskog izvoza.
Nadalje, dani globalno skupe energije zbog “poremećaja opskrbe koje uzrokuje Rusija” su zauvijek iza nas. Osim što se očekuje pad potražnje za ukapljenim plinom, Kina se od vlastite nabavke LNG-a okreće domaćim izvorima. Uz rastuću ponudu izvora ukapljenog plina, nimalo ne iznenađuje da se na tržištu plinskih ugovora sad predviđaju cijene plina niže nego prije rata, i to za narednih nekoliko godina.
S druge strane, Putin nema više nikakvih poluga za ucjene, i nema nijednu opciju kojom bi zamijenio svog glavnog kupca – on sada na težak način spoznaje da je uvijek puno lakše za kupce zamijeniti nepouzdanog dobavljača nego što je dobavljačima naći nova tržišta za prodaju. Putin trenutno nema gotovo nikakav profit od prodaje plina, jer je njegovih 150 milijardi kubika koje je prodavao plinovodom Europi zamijenilo vrlo mršavih 16 milijardi kubika koje isporučuje Kini plus sitniš kojeg dobiva od izvoza ukapljenog plina koji je jedva dovoljan za pokrivanje troškova.
Ne postoje tržišta na kojima bi Putin mogao nadoknaditi ni približnu količinu izgubljenog izvoza: Kina nema potreban kapacitet plinovoda, i neće ga moći povećati još barem deset godina, i uostalom radije crpi domaće i raznolike izvore energije, dok istovremeno zastarjelost ruske tehnologije onemogućava da se izvoz ukapljenog plina poveća i da bude nešto više od današnjeg bolno sporog kapanja.
Putinova trgovina naftom također nestaje. Prošli su ti dani kad je bojazan da bi Putin mogao zatvoriti izvoz nafte dovodila do eksplozivnog rasta cijene nafte na svjetskom tržištu, i do 40% u samo dva tjedna. U stvari, kad je kao odgovor na limitiranje cijena nafte koje je najavila skupina G7 Putin uzvratio zabranom izvoza državama koje su prihvatile ograničavanje cijena, cijene nafte su zapravo pale, prenosi N1.
/Desk/