Ovaj 79-godišnji pravoslavni svećenik, koji je sada u mirovini, nije se samo borio nego je i krstio druge vojnike i predvodio njihove sahrane.
Grbavica je bila odvojena od ostatka Sarajeva dok se nije potpisao mirovni sporazum u studenom 1995. Tijekom rata, Grbavicu su kontrolirale srpske snage i to je bila prva linija u opkoljenom gradu.
Kao pop u vojsci, Čarkić je također bio zadužen da blagosivlja oružje koje će se koristiti u borbi – često protiv civila u Sarajevu.
“Blagoslovio sam oružje mog naroda da ih branim od balija”, kaže, koristeći pogrdnu riječ za muslimane. Prema svjedocima, koji su htjeli ostati anonimni, nakon što je rat završio, Čarkić je vodio sahranu majke i brata generala Ratka Mladića, kojem se trenutačno sudi u Haškom tribunalu po optužbama za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid.
Svjedoci navode da je Mladić bio na sahrani uprkos tome što je tada bio bjegunac. Kada ga pitate za to, Čarkić odbija razgovarati, kaže novinarka Al Jazeere English.
‘Vojnik Hrista i autentični četnik’
Dok puši cigaru, Čarkić opisuje svoju ulogu u ratu te svoj život. “U ratu i uniformi, uvijek sam bio vojnik Hrista, ratnik srpskog naroda i autentični četnik.”
San četničkog pokreta je uvijek bio da izgradi veliko srpsko carstvo, objašnjava Ivo Banac, povjesničar i profesor na Univerzitetu Yale.
“Kako je njihov cilj bio da naprave rojalistički režim u kojem dominiraju Srbi, tijekom Drugog svjetskog rata surađivali su sa Italijanima i Nijemcima boreći se protiv komunističkih partizana. Dok je trajao komunistički režim u Jugoslaviji, četnici su bili tabu tema i svaki znak simpatije prema njima je bio sankcioniran”, kaže Banac.
Tijekom 80-ih godina, srpske ultranacionalističke vođe pronašle su u četnicima model za ratovanje. Vođa Srpske radikalne stranke Vojislav Šešelj koristio ih je kao paravojne snage.
Terorizirali su nesrpsko stanovništvo i promovirali ideju etničkog čišćenja “Velike Srbije” koja bi uključivala čitavu Bosnu i dio Hrvatske.
Članovi pokreta su fanatično bili posvećeni Srpskoj pravoslavnoj crkvi, koja je aktivno promovirala njihove aktivnosti.
Čarkić povijest četnika nosi kao orden časti: “Nema razlike između četnika danas i ranije. Lojalni smo monarhiji, i želimo našeg kralja nazad.”
‘Naravno da smo ubijali’
Eric Gobetti, talijanski povjesničar koji je napisao nekoliko knjiga o balkanskoj povijesti, objašnjava kako se termin četnik mijenjao tijekom ratova 90-ih da bi postao sinonim za radikalni nacionalizam, a u mnogim mjestima i povezan sa genocidom.
Povjesničarka Sabrina Petra Ramet skupljala je dokaze zločina za svoju povijest sukoba – “Tri Jugoslavije: Izgradnja države i legitimacija”.
“Ove [četničke] snage upale su u sela kako bi masakrirali civile muslimane i Hrvate… Ali, četnički teror nije bio ograničen na nesprsko stanovništvo, čak naprotiv, četnici su također terorizirali one Srbe koje su se suprotstavljali četničkom programu”, kaže.
Esmuda Mujagić je muslimanka koja je preživjela logor Trnopolje kojeg je otvorila vojska bosanskih Srba i četnika u blizini Prijedora.
“Cijela moja obitelj je protjerana u srpnju 1992. Bili smo prisiljeni da napustimo svoj dom i da idemo u konvoj. Četnici i Srbi su spalili sve naše kuće”, kaže.
Mujagić, koja danas vodi udruženje “Srce mira”, nevladinu organizaciju koja pruža podršku ženama koji su bile zatvorene i mučene u logorima, opisuje stravičan trenutak: “Kada smo došli do kampa, muškarce su odvojili od žena i djece, mnogi od njih se nikada nisu vratili, uključujući moje nećake.”
Muškarci i žene su bili zatvoreni u Trnopolju. Većina nesrpskih žena bila je iz okoline Prijedora, a mnoge su silovane, objavilo je Ekspertsko vijeće UN-a. Ukupno 52.811 ljudi iz Prijedora je ubijeno ili protjerano.
Čarkić na ove navode odgovara: “Naravno da smo ubijali, ali to smo radili zato što su oni [muslimani] pucali na nas. Bio je rat.”
Bez ikakvog kajanja, dodaje: “Sada sam umirovljen, ali sam još u raspoloženju da ubijam ljude.”
Tijekom opsade Sarajeva, koja je trajala više od tri i po godine i bila jedna od najdužih u modernoj povijesti, grad je bio okružen srpskim nacionalistima koji su sa brda granatirali civile.
Uvjeti u gradu su bili veoma teški – i za civile i za borce. “Pili smo i dan i noć da izdržimo to strašno vrijeme”, objašnjava Čarkić. “Bilo je i vojnika koji su uzimali heroin. Nisam mogao vjerovati da se na prvoj liniji čak događala razmjena droga između njihovih i naših boraca. Pogotovo u Sarajevu, korištenje droga je bilo veoma visoko. Droge su pakao tijekom mira, a zamislite tijekom rata.”
“Ne žalim za ničim što sam radio u životu. Sve je to od Boga”, dodaje, podižuću tri prsta.
“Šta god sam uradio do sada, opet bih ponovio isto. Ali ako me pitate imam li dušu, rekao bih da je nemam više”, kaže Čarkić.
U lipnju 2014. Boračka organizacija Istočno Novo Sarajevo postavila je na Vracama, naselju na ulazu U Sarajevo, na samoj granici između dva bh. entiteta ploču u čast optuženom za najteže ratne zločine u Bosni i Hercegovini Ratku Mladiću i to u znak sjećanja na smotru dva vojna bataljuna, koju je izvršio 1992. godine.
Čarkić je blagosivljao tu ploču i tom prilikom kazao kako su se 19. svibnja 1992. godine okupili branioci takozvanog Srpskog Novog Sarajeva, a smotru izvršio general Mladić koji će, dodao je Čarkić, „sa činom vojvode ući u panteon srpskih vođa“. (Izvor: Aljazeera.net)


