(foto: odvjetnica Nada Dalipagić)
Kako se u javnosti pojavila informacija da su notari izgubili ekskluzivno pravo za vođenje određenih imovinskih poslova, zamolili smo uglednu odvjetnicu Nadu Dalipagić da nam potvrdi navedenu informaciju.
Odvjetnica Dalipagić je potvrdila da je Ustavni sud Federacije BiH donio presudu 2. prosinca 2015. godine, a koja je objavljena u Službenim novinama F BiH 20. travnja 2016. godine.
Naime dopredsjednica F BiH je 19. travnja 2010. godine Ustavnom sudu F BiH podnijela zahtjev za utvrđivanje usklađenosti članka 6. Stavak 2. i članka 27; te članka 69. do 73. Zakona o notarima, sa člankom II.A.2.(1). c), d), k) i 1) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, a u svezi s člankom VII.3. Ustava F BiH i Aneksom na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine.
U zahtjevu se navodi, da odvjetnička i notarska služba djeluju u istoj javnoj službi, usmjerenoj na pružanje stručne pravne pomoći fizičkim i pravnim osobama u ostvarivanju i zaštiti njihovih prava, obveza i pravnih interesa.
Upućeni su na istu klijentelu, kojoj moraju pružiti usluge sukladno s najvišim stručnim i profesionalnim standardima, pa bi njihove usluge trebale biti jednako dostupne svim građanima i pravnim osobama, koji bi morali imati punu slobodu izbora. Temeljna načela na kojima funkcionira Europska unija, između ostalog, su puna sloboda kretanja ljudi, kapitala i informacija, uključujući i punu slobodu pružanja usluga. Postaje europskim standardom, da državne granice nisu prepreka slobodnom pružanju usluga notara i odvjetnika, a ključno načelo njihovog poslovanja je konkurencija kvaliteta i cijene.
Notari i odvjetnici moraju ispunjavati iste uvjete u pogledu stručne i moralne kompetencije za obavljanje svojih funkcija, iz čega proizlazi da bi odvjetnici i notari morali imati barem približne uvjete poslovanja, odnosno prava na rad i iste mogućnosti u ostvarivanju drugih, ustavom i međunarodnim dokumentima o ljudskim pravima, zajamčenih sloboda i prava.
Međutim, osporenim odredbama članka 69. do 73. Zakona o notarima osporava se poseban ekskluzivitet, tako što se neopravdano vrlo široka lista pravnih poslova rezervira isključivo za djelovanje notara. To se naročito odnosi na osporeni članak 73. Zakona, koji propisuje pravne poslove za koje je obvezna notarska obrada isprava, iako su, prema propisanim kvalifikacijama i moralnim osobinama i odvjetnici jednako kompetentni za njihovo obavljanje, ali je osporenim člankom 73. Zakona propisano da su pravni poslovi ništavni, ako isprave nisu notarski obrađene.
Tako se praktično ograničava poslovna sposobnost fizičkih i pravnih osoba, jer se izlažu suvišnim troškovima notarske obrade, što dovodi do apsurdnih situacija da se npr. odvjetnici, koji su po Zakonu o odvjetništvu F BiH ovlašteni da sastavljaju ugovore, testamente i druge isprave, moraju obratiti notaru ukoliko žele disponirati svojim pravima. U pogledu obvezne notarske obrade isprava u pogledu prometa nepokretnosti propisano je rješenje, koje se rijetko može sresti u komparativnom pravu. Još je drastičnija situacija sa obveznom notarskom obradom osnivačkih ugovora i potvrđivanjem statuta gospodarskih društava.
Banke i osiguravajuća društva su izložena dodatnim materijalnim troškovima, dok njihove pravne službe ostaju bez posla ili se pojavljuju samo kao supsidijarna podrška notarima, bez ikakvog pravnog učinka.
Troškovi notarske obrade, prema važećoj Tarifi, vežu se za visinu osnivačkog kapitala tvrtke, što je neprihvatljivo i apsurdno. Stoga se osporenim člankom 69. do 73. Zakona, kojim se utvrđuje isključiva nadležnost notara, povrjeđuje pravo odvjetnika i drugih djelatnika na jednakost pred zakonom, na zabranu svake diskriminacije, na imovinu i na osnovne slobode, koja prava su zajamčena člankom II.A.2. (1) c),d),k), i 1) Ustava F BiH, te brojnim međunarodnim dokumentima o ljudskim pravima, navedenim u Aneksu na Ustav F BiH. Prenošenjem većine nadležnosti sa odvjetnika na notare F BiH je osporenim zakonskim rješenjima opravdano dovela u sumnju da je tim zakonskim rješenjima postignuta potrebna proporcionalnost između ograničavanja navedenih prava i legitimnog cilja Zakona. S obzirom na izloženo, predloženo je da Ustavni sud Federacije donese presudu kojom će utvrditi da, članak 6. stavak 2., članak 27; te članak 69. do 73. Zakona o notarima nisu sukladni sa Ustavom F BiH i da danom objavljivanja presude u
“Službenim novinama F BiH”, te prestaju važiti odredbe Zakona o notarima navedene u podnesenom zahtjevu.
Nakon analize zahtjeva podnositelja, odgovara na zahtjev Zastupničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, te nakon održane javne rasprave 14. listopada 2015. godine Ustavni sud Federacije zaključio je: da podnositelj zahtjeva smatra da članak 6. stavak 2; članak 27. i članci 69. do 73. Zakona o notarima, nisu sukladni sa Ustavom F BiH i Aneksom Ustava F BiH. Instrumenti za zaštitu ljudskih prava koji imaju pravnu snagu ustavnih odredaba, dok je protivna strana – Parlament F BiH, ostao kod stanovišta da osporenim člancima Zakona o notarima nisu povrijeđene relevantne odredbe Ustava F BiH i Aneksom Ustava F BiH.
Sud je zaključio da je osporena odredba u direktnoj suprotnosti sa zagarantiranim pravom na jednakost pred zakonom i u kontekstu jednakog pristupa javnoj službi. Naime, usporedivši opće i posebne uvjete za obavljanje odvjetničke djelatnosti iz Zakona o odvjetništvu, pa i opće i posebne uvjete za obavljanje sudbene funkcije iz članka 28. stavak 1. Zakona o visokom sudskom i tužiteljskom vijeću BiH u kojem je za imenovanje suca potreban uvjet tri godine obavljanja pravnih poslova, nakon položenog pravosudnog ispita.
Dakle, bez ograničenja kojih pravnih poslova i u kojoj instituciji ili gospodarskom društvu, ova restrikcija kojom se direktno onemogućuje da pravnici, pa i oni koji obavljaju najodgovornije javne funkcije, kao što je sudačka i koji u konačnici odlučuju i o mogućim sporovima proisteklim iz pravnih poslova, zasnovanih na notarski obrađenim ispravama ne mogu ni pristupiti notarskom ispitu, kao uvjetu za obavljanje notarske djelatnosti, pa samim tim ni konkurirati za obavljanje ove dužnosti, ne samo da se direktno krši prava širokog broja pravnika da konkuriraju za obavljanje takve javne djelatnosti, nego se opravdano može ocijeniti, ne samo neustavnom, nego i neprihvatljivom. Ovo posebice treba imati u vidu i u kontekstu odredbi koji reguliraju položaj, popunu i izbor za notarskog pomoćnika, pri čemu je procedura takva da nakon natječaja, koji provodi županijski organ uprave na prijedlog Notarske komore, Notarska komora uz konzultaciju sa notarom donosi rješenje o izboru kandidata što pristup javnoj službi na taj način, u ključnom dijelu prepušta samoj asocijaciji notara, pa i jednom notaru koji izrazi potrebu za notarskim pomoćnikom, čime se zatvara krug i notarska djelatnost, odnosno osobe koje je obavljaju direktno odlučuju o tome ko će imati pristup toj javnoj službi.
Pri tome, Ustavni sud Federacije je svakako uzeo u obzir i činjenice da su prije stupanja na snagu Zakona o notarima, koji je usvojen sredinom 2002. godine, a njegova primjena je počela sa odloženim djelovanjem tek od 2007. godine, da su u Bosni i Hercegovini, i prije donošenja osporenog Zakona, postojali javni registri u vidu zemljišnih knjiga i registri gospodarskih subjekata, te da su sve te poslove vezano sa sačinjavanje ugovora, godinama unazad, obavljali odvjetnici, vezano za prijenos ili stjecanje vlasništva ili drugih stvarnih prava na nekretninama, a pravnici u gospodarskim društvima vezano za osnivačka akta i statute gospodarskih društava, kao i činjenice da ne postoje relevantne analize ili dokazi da je uspostavljenjem notarske službe, kao javne službe, F BiH ispunila zacrtane legitimne ciljeve u pogledu povećanja stupnja pravne sigurnosti u oblasti prometa nekretnina i osnivanja, te registracije gospodarskih subjekata u pogledu ažuriranja i točnosti, odnosno pouzdanja u javne registre, te rasterećenja sudova i organa uprave, putem preveniranja sporova i putem izvršnih notarskih isprava, koje imaju snagu pravomoćnih presuda, jer je stvarnost malo drugačija.
(Izvor: Dnevni list)


