Sveukupno je ispaljeno oko 50.000 tona topničkih projektila na grad. Sukobljene strane u sukobu bile su Vojska Republike Srpske, koja je sa 18.000 rezervista opkolila grad, i Armija Republike Bosne i Hercegovine i Hrvatsko vijeće obrane koje su branile grad, kao i raznorazne paravojne formacije s obje strane.
Tijekom opsade, grad je bio gotovo potpuno odsječen od ostatka države te je nastala nestašica hrane, električne struje, plina, lijekova i vode, tako da su Sarajlije znale ići do rijeke Miljacke radi napajanja, gdje su često bili izloženi pucanju snajpera.
Ujedinjeni narodi su tijekom tog razdoblja konvojima dopremali Sarajlijama hranu, lijekove i gorivo za generatore u bolnicama, jedinom pekarom tada u gradu te središnjom pumpom za vodu.
Prema Istraživačko dokumentacijskom centru (IDC), opsada u Sarajevu je prouzročila 14.011 žrtava, od čega je 7.808 ljudi preminulo 1992. a 3.392 1993. godine, čime je to najveće stratište rata po ljudskim gubicima.
Doktori glavne bolnice u gradu su javili da su primali pet do petnaest ranjenih žrtava snajpera dnevno.
Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (MKSJ) osudio je tri srpska zapovjednika zbog opsade: to su Stanislav Galić, Dragomir Milošević i Momčilo Perišić.
Prema srpskim pogledima, rat je počeo ubojstvom srpskog svata Nikole Gardovića, koji je ubijen 1. ožujka 1992. kada je nosio srpsku zastavu. Time se međutim ignorira činjenica da je sam Alija Izetbegović isti dan pokušao smiriti napetost te da nije vjerovao da će biti rata.
Već 5. travnja 1992. godine održale su se prosvjedi za mir. Pripadnici SDS-a su pucali s krova hotela Holliday Inn na prosvjednike. Nakon demonstracija održanih na Marijin Dvoru, narod se uputio ka tadašnjem mostu Vrbanja. Snajperisti koji su bili smješteni u objektu nasuprot benzinske crpke su otvorili vatru na ljude. Suada Dilberović i Olga Sučić su prve žrtve opsade Sarajeva, a most na kojem su ubijene nosi njihova imena.
“Moraju znati da oko Sarajeva ima 20.000 naoružanih Srba, pa to nije normalno, pa oni će nestati. Sarajevo će biti karakazan u kojem će izginuti 300.000 muslimana. Pa oni nisu normalni.”
— presresnut razgovor Radovana Karadžića (listopad 1991.)
Korpus Romanija VRS-a je sa 18.000 vojnika zatvorio grad u “užem” obruču dugom 55 kilometara (“širi” obruč bio je dug 180 kilometara). Armija BiH imala oko 25.000 vojnika, ali je bila u oskudici oružja. U obrani grada pridružio se i HVO sa 2.000 vojnika, usprkos tome što je bio u sukobu s Armijom BiH u Mostaru.
Na početku opsade, velik broj Srba je pobjegao iz Sarajeva, a neki su se pridružili Vojsci Republike Srpske (VRS). Ostali su se preselili u područja pod kontrolom RS-a. Oko 40.000 Srba ostalo je u onim dijelovima grada pod kontrolom službene i legitimne vlade Bosne i Hercegovine. Od 1.400 Židova, u Sarajevu je ostalo samo nekoliko stotina nakon opsade.
U travnju 1992. godine bosanskohercegovačka vlada je tražila povlačenje srpskih vojnih jedinica s brda. Vlada Slobodana Miloševića je pristala na povlačenju svih nebosanskih boraca, koji je obuhvaćao neznatan broj. Preostalim bosanskim Srbima, oko 80.000 ljudi, ostavljeno je oružje JNA i oni su se transformirali u VRS,[26] dok je RS izglasila njenu nezavisnost od Republike Bosne i Hercegovine samo nekoliko dana od proglašenja nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine od Socijalistične Federativne Republike Jugoslavije.


