Razgovarao: Stanislav Soldo/Slobodna Dalmacija
Bio bi to svojevrsni bestseler o čovjeku podrijetlom iz malog hercegovačkog sela Svitave, zaređenom svećeniku Katoličke crkve (Mostarske biskupije), koji je službu napustio prije pet godina. Otada počinje njegova teška životna priča, borba za opstanak u surovoj stvarnosti u kojoj mu se kao bivšem svećeniku mnoga vrata zatvaraju.
U Banjoj Luci se oženio i nastanio, postao je otac male Emilije, ali za bivšeg svećenika okolina baš i nije imala razumijevanja. Za život zarađuje prekrcavajući robu na lokalnoj tržnici, radeći po restoranima i prevodeći. Kao diplomirani teolog snalazi se kako zna i umije jer za bivšeg svećenika, na žalost, nema mjesta u društvu u kojem njegovi dojučerašnji kolege imaju itekako velik utjecaj.
O svom životu Marijo je progovorio za Slobodnu Dalmaciju…
Koliko je bilo teško donijeti odluku o napuštanju svećeničke službe u patrijarhalnom okruženju kao što je Hercegovina?
– Donijeti takvu odluku uistinu je teško. Odlučiti se za takav korak može čovjek koji je uistinu “lud” ili “hrabar”. Kod mene se to prelamalo jako dugo, jer sam u početku mislio da je to samo jedna kriza koja će proći. S vremenom sam se povlačio u sebe, zatvarao u svoj svijet, išao iz “krajnosti u krajnost” i vidio da to ne vodi ničemu jer je utjecalo na moju psihu. Jednostavno nisam mogao sjediti na dvije stolice i zbog toga sam se odlučio na takav iskorak.
Kakve su bile reakcije nadređenih – biskupa i biskupije, što su govorili kolege svećenici?
– Moj zadnji susret s nadležnim mostarskim biskupom Ratkom Perićem bio je šokantan. Iznenadio se mojom odlukom, ali i ja njegovom reakcijom. Nakon objašnjavanja razloga moje odluke, nazvao me je “sotonom”, riječima koje nikome ne bih izgovorio, na kraju mi je rekao da nigdje neću naći posao. Od tada počinje moja kalvarija. Non-stop me je pratila krim-policija, koja me je maltretirala. Na kraju, kad sam ih upitao zašto mi to rade, rekli su mi da se obratim “svome vrhu”. Počela je strašna represija, prijetnje od nekih bivših kolega svećenika, čak i prijetnje premlaćivanjem i smrću, oštećivanje automobila, dobivanje prijetećih poruka, čak su neki kapelani pokazivali djeci na vjeronauku moju sliku i sliku mog automobila. Nažalost, obitelji koje su mi pomogle u tom trenutku isto su bile maltretirane od strane pojedinih svećenika, zbog toga što su mi pomagali, pa čak su išli kod biskupa na razgovor. Ovo što vam govorim je samo mala kap u moru mojih muka.
Kako danas, s odmakom od pet godina, gledate na takvu radikalnu odluku?
– Odluku koju sam tada donio ni danas ne bih promijenio. Potpuno sam drugi čovjek, bez životnoga grča koji me je tada pratio. Imam obitelj, oženjen sam i imam prekrasnu kćerkicu. A o tome što bi bilo kad bi bilo, ne razmišljam. Ipak, da sam imao više hrabrosti pred ređenje od običajnih predrasuda, ne bih se nikada redio i do ovoga ne bi ni došlo.
Jeste li u kontaktu s bivšim kolegama svećenicima?
– S nekim svojim bivšim kolegama sam u kontaktu. Da mi nije njih, umro bih od gladi. Jako su mi puno pomogli, a i dalje mi pomažu.
Otkud vi u Banjoj Luci?
– U Banju Luku sam došao zbog posla jer se u Zagrebu nisam mogao zaposliti. U jednoj od državnih institucija su mi doslovno rekli: “Vatikan brani.” Došao sam u Banju Luku po preporuci za posao u Upravi za indirektno oporezivanje (UIO), kod Mire Džakule kojega osobno poznajem, ali on i njegov šef ureda Božo Zovko su me devet mjeseci zavlačili i na kraju sam vidio da od toga nema ništa. Tako sam ostao ovdje i oženio se.
Jeste li se možda obraćali biskupu Franji Komarici i hrvatskim predstavnicima?
– Biskupu Komarici osobno nisam išao. Imao sam priliku s njim nasamo razgovarati jednom na groblju, poslije svete mise, ali kad smo počeli razgovarati, odmah su nas okružili ostali svećenici. Čim sam došao u Banju Luku, otišao sam hrvatskim predstavnicima, ljudima koji zastupaju našu manjinu. Sve sam obišao, od ministra Čordaša do Vijeća naroda. Svi su me primili, ali nakon toga za mene nisu prstom mrdnuli. Kod njih sam uspijevao doći preporukom, znali su i tko sam i što sam, ali na njihovim licima sam vidio samo nelagodu. Znali su da mi očajnički treba posao, no sve je ostajalo samo na riječima. Rekli su mi da pratim natječaje za posao i da će mi pomoći, a nakon što bih im ukazao na neki natječaj, čak i u njihovu uredu, otvoreno bi mi rekli da je to mjesto već rezervirano. Obratio sam se i potpredsjedniku Republike Srpske Josipu Jerkoviću, no ništa nisam postigao. Nikome rješavanje mog problema nije u interesu ili se možda boje reakcije iz Mostara.
Ništa, dakle, od proklamirane politike povratka Hrvata u Banju Luku…
– Što se tiče proklamiranja povratka Hrvata na ova područja, nema od toga ništa, nitko to više i ne spominje. Na žalost, najveću prijetnju za povratak Hrvata čini sadašnja politika jer je, to znam po sebi, “gluha” na svaki ljudski vapaj. Istina, postoji ovdje i Zajednica Hrvata, ali kao da ne postoji. Nitko nije nadležan nizašto, svi su samo obične voštane figure. Došao sam u kontakt i s jednim reporterom HTV-a, koji je radio emisiju “Pogled preko granice” i htio napraviti prilog o meni. No, nakon njegova posjeta Biskupiji, do razgovora nije došlo.
Što trenutačno radite, kako živite?
– Radim u jednom restoranu, nabavljam namirnice. Radio sam, inače, sve i svašta. U šumi, na tržnici, prevodio razne tekstove… Uglavnom, preživljavam. Živim kao podstanar, imam ženu i malo dijete i plaću od 250 KM. Planiram ići u Njemačku, tražit ću politički azil jer ovo više nema smisla.
Prošlog ljeta ste se bili i politički aktivirali…
– Istina, pokušao sam s grupom intelektualaca napraviti nešto, ali, na žalost, nismo uspjeli. Jer, ako si malen i želiš nešto samostalno napraviti, ne može proći.
Hoćete li pokrenuti crkveni postupak oprosta, nadate li se da ćete ga dobiti?
– Prije gotovo tri mjeseca sam poslao zahtjev da mi se dogovori termin kod mostarskog biskupa Ratka Perića, ali odgovor nisam dobio.
Mogu li vam pomoći liberalniji stavovi pape Frane?
– Crkva je uvijek išla ukorak s vremenom i kao takva se mijenjala, ali ono najbitnije i najsvetije nikad se nije mijenjalo, niti će se mijenjati. Papa Frane ide ukorak s vremenom, osluškujući ovaj svijet i nadahnut Duhom Svetim donosi promjene. Od Pape i ovisi moje razrješenje, jer jedino on to može i smije učiniti. U svakom slučaju, nadam se brzom rješenju mog statusa.
U današnjem društvu postoji čitav niz primjera bivših svećenika koji su se dobro snašli u “civilu”?
– Da, u svijetu je nekako i “normalno” da školovan čovjek može uspjeti. No, to ovdje ne vrijedi. Na ovim prostorima ne postoji nijedan dijecezanski svećenik Mostarske biskupije koji je napustio službu, svi su na drugim kontinentima.
Što biste na kraju poručili kolegama svećenicima koji se mogu naći u vašoj situaciji?
– Ako se odluče na ovaj korak, neka se pripreme na to da će ostati sami, ujedno će vidjeti koliko imaju stvarnih prijatelja. I neka idu što dalje jer ovdje nema života.
Uzalud mu dva fakulteta
Marijo Pavlović rođen je u selu Svitava kod Čapljine. Nakon završene klasične gimnazije u Nadbiskupskom sjemeništu u Splitu, filozofiju je završio na isusovačkom Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a zatim je završio studij teologije na Institutu Družbe Isusove u Zagrebu. Za svećenika mostarsko-duvanjske i trebinjsko-mrkanske biskupije zaređen je 2006. Službovao je u Mostaru i Studencima do napuštanja svećeničkog poziva u prosincu 2010. godine.