Piše: Senad Avdić/Slobodna Bosna
Izricanje presude Radovanu Karadžiću u Haagu Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, pratio je u Varvarinu, srpskom gradu koji je prvi stradao u zračnoj kampanju koju je prije sedamnaest godina avijacija NATO saveza pokrenula protiv Srbije.
Zajedno sa srpskim premijerom Aleksandrom Vučićem Dodik je kazao da presuda Karadžiću “neće i ne smije ugroziti poziciju Republike Srpske”. Presuda Karadžićiću danas (25. ožujka) biti će jedina točka dnevnog reda kojom će se baviti Vlada Srbije.
Dodik je tijekom boravka u Srbiji na tamošnjem javnom televizijskom servisu RTS govorio, koliko se sjećam po prvi put, o vlastitoj ulozi, političkim potezima koje je povlačio uoči, tijekom i nakon bombardiranja Srbije.
Otkrio je da su mu u zapovjedništvu NATO Saveza u Bruxellesu, malo prije početka bombardiranja, visoki dužnosnici predočili popis meta u Srbiji koje će iz zraka razoriti projektilima. Dodao je kako je sa tim vojnim planom upoznao Slobodana Miloševića.
Očito da je to bio cilj i namjera Dodikovih domaćina u Bruxellesu – preko Dodika poslati Miloševiću “posljednju opomenu pred isključenje”. Dodik je, nakon propasti pregovora Zapada s Beogradom o budućnosti Kosova, bio neformalni oficir za vezu Alijanse sa Miloševićem.
Bezmalo, leteći diplomata.
Dodik, dalje, kaže da su mu časnici NATO-a nagovijestili da će srušiti srbijansku infrastrukturu, da će se posebno okomiti na mostove. On im je, tvrdi, zaprijetio da, ukoliko bude srušen ijedan most na Drini koji povezuje Republiku Srpsku sa Srbijom, Republika Srpska će “promijeniti ploču”, odnosno, odnos prema “NATO agresiji”.
Možda je sve bilo tako kako Dodik tvrdi, iako dosta toga ukazuje da možda i nije bilo baš tako. Ali, ono što je točno i istinito jest da je Milorad Dodik, odnosno Republika Srpska, bio vrlo važan partner Zapada, odnosno 19 zemalja okupljenih u vojnu Alijansu, koja je dva i po mjeseca “ravnala” Srbiju.
Dodik, kojeg je nešto ranije američka tajnica Madelaeine Albright pohvalila i nazvala “svježim vjetrom s Balkana”, preuzeo je uoči bombardiranja Srbije na sebe nekoliko strateških obveza.
Prva je bila vojna neutralnost. Obvezao se da se građani RS neće uključivati u obranu Srbije, niti će poduzimati osvetničke akcije protiv snaga SFOR-a na terenu. Uostalom, međunarodnim vojnicima tada je u mandatu bila i fizička zaštita premijera RS i institucija u tom entitetu.
Pored ostalog što je Dodik osigurao “zapadnim partnerima” bilo je i ustupanje televizijskih releja na teritoriju RS (Majevica) za vođenje “propagandno-psihološkog rata” protiv vlasti u Srbiji. Zanimljivo, u toj oblasti najvećeg protivnika zapadni medijski stratezi su imali u ministru informiranja u Vladi Srbije, Aleksandru Vučiću!
Možda najznačajniji potez, također, na zahtjev međunarodnih diplomata u BiH, Bruxellesu i Washingtonu, Dodik je povukao kada je iz platnog prometa u Republici Srpskoj istjerao jugo-dinar.
Do tada je Miloševićeva tvornica novca na Topčideru u tri smjene tiskala bezvrijedne dinare i mijenjala ih u čvrstu valutu na teritoriji RS. Prekidom tog jedinog stabilnog izvora deviza, nekoliko mjeseci pred napad NATO-a, Miloševićev režim je rat dočekao doslovno “bez kinte”, na front su išli frontalni kokuzi…
Naplatio je, nema sumnje solidno, Milorad Dodik svoju “kooperativnost”, točnije rečeno partnerstvo sa zapadnim “agresorima” na “maticu Srbiju”.
Puno je, naravno, NATO taj rat dobiti i bez “sitnih oblika pažnje” premijera RS, ali je s njegovom servilnošću sve skupa izgledalo demokratičnije, nježnije.
A nakon Miloševićeve kapitulacije i perspektivnije…
(Izvor: Slobodna Bosna)


