Piše: Faruk Kajtaz/StarMo.ba
Postavljanje kipa Marka Marulića je bila inicijativa Matice hrvatske Mostar i tadašnjeg predsjednika ove organizacije uglednog odvjetnika Josipa Muselimovića. „Asistenti koji su radili na izradi spomenika su mi kazali kako su oni proučavali sve što se moglo proučiti o Maruliću, te da je on bio slične konstrukcije poput one prikazane spomenikom“ – kazao je Muselimović nakon saznanja da je kip Marulića „prekriven“.
Osim samih zagovaratelja ovakvog Marulića, u mostarskoj javnosti je rijetko kome palo na pamet da pohvali rad kipara Šime Vidulina iz Šibenika. Djelo je čak i popravljano nakon ceremonije postavljanja ispred Kosače, ali ni to nije pomoglo. Vudilinov Marušić je izgledao jedanako loše i umjetnički naivno kao i prije. Nadimak „Shrek“, nije dobio tek tako…
Priča o „zamatanju“ jedne očigledno neuspjele umjetničke ideje i još gore izvedbe, samo je jedan od primjera nekih od katastrofalnih intervencija u javnom prostoru Mostara nakon rata. Javni prostor grada je, naime doslovce raskasapljen lošom i predimenzioniranom „tranzicijskom“ arhitekturom lišenom osjećaja za prostor grada, ali i njegove kulturološke i geografske značajke.
Što se tiče spomenika, izgleda da se postavljalo sve ono što se nekome iz nekih razloga odgovaralo. Kriteriji su potpuno izgubljeni i u javnom prostoru Mostara su instalirani objekti, koji bi se samo uz određenu dozu dobronamjernog cinizma mogli nazvati „pop artom“ .
Jedan od takvih primjera je i „zlatni kip“ majstora borilačkih vještina Bruce Lee-a, postavljenog u centralnom mostarskom parku. Ironija ovog slučaja je i veća zna li se da je zlaćani Lee postavljen na inicijativu dvojice tada mladih NVO aktivista Nine Raspudića i Veselina Gatala, koji su su svoju prvu javnu „slavu“ stekli opravdanom kritikom, pazite sada, „bisera“ mostarske arhitekture!? Spomenik Bruce Lee-ja Mostaru tako je „darovala“ Udruga „Urbani pokret“, a kip je djelo ruku kipara Ivana Fijolića. Prema tadašnjim izjavama, Raspudić i Gatalo bili su vođeni idejom da Mostaru treba „univerzalni borac za pravdu!?, ali i junak njihove mladosti (personalni pristup) koji bi mogao donijeti i „novu nadu ranjenom gradu i ratom i politikom posvađanim Mostarcima“.
Uz početne probleme i glasove pro et contra, kip slavnog Kineza i dalje stoji u parku, a natpis na postamentu „Tvoj Mostar“ još je i najbolji crnohumorni potez postavljača, dostojan vhunaca kreativnosti Top liste nadrealista.
Sličan primjer „fast food“ umjetnosti predstavlja i kip „Emine“ u blizini Lučkog mosta, koji nije bez razloga među lokalnom rajom odavno prozvan kao “Bruce Lee u dimijama“! Metalna Emina je završila u Mostaru i to (opet) kao „poklon“ samog autora – Zlatka Dizdarevića iz Velike Kladuše.
„Emina je došla na svoje mjesto. Iz legende, iz pjesme se skrasila na ovom mjestu. Meni je posebno drago što me je Mostar inspirirao, jer da nije bilo Mostara, ne bi ni bilo ovako lijepog spomenika“, rekao je prilikom otkrivanja spomenika kipa, autor Zlatko Dizdarević.
Iako se poklonima ne treba gledati u zube „Emina“ je sve, samo ne uspješan pokušaj odavanja počasti Aleksi Šantiću i priči o Emini. Djelo je u očitom nesuglasju sa činjenicama o stvarnoj Emini, a svojim upadnim blještavilom i hiper realnim pristupom preko granica kiča, ostavlja dojam plošnosti, baš kao i „kolega“ u parku sa nunčakama.
Marko, Lee i Emina, krunski su dokazi kako je Mostar postao poligon za sve vrste eksperimenata: od politike i društva, do nazovi umjetnosti. Nekako sve u ovom gradu je nakon nesretnog rata produkt stvarnih ili izmišljenih kolektivnih ili personalnih frustracija, te pokušaja da se putem intervencija u javnom prostoru nekome „pošalju poruke“. Takav pristup rezultirao je zapravo surovom deurbanizacijom Mostara i čupanjem dubokih korijena ovdašnjeg duha i nadaleko poznate (nekadašnje) autentičnosti i prepoznatljivosti. Forma je pobijedila sadržaj, a umjetnost je progutana od strane nezajažljive potrebe da se pod svaku cijenu ostavi nekakav „trag“.
Mostar više gleda u tuđe, nego u svoje dvorište i uporno pristaje biti „zamorče“ u različitim javnim eskperimentima. Umjesto da traži sebe kroz svoje naslijeđe i brojne ličnosti koje njegovu (bivšu) slavu pronijele svijetom (njih ima jako puno), Mostar ostaje uporno zarobljen u začaranom krugu „više“ politike i „viših“ interesa. Grad nema koncepcije niti ideje organizacije i uređenja javnog prostora. To je i logično, jer zašto bi javni prostor grada bio bolji od samog grada u vječitoj potrazi za izgubljenim identitetom?
Kažu da su spomenici i umjetnost uopće, najbolji pokazatelj duha jednog vremana. Šta li će neki budući istoričari/povjesničari umjetnosti i teoretičari društva moći zaključiti o Mostaru na prelazu dva stoljeća, analizirajući kipove Marulića, Lee-a i Emine?
Ponadajmo se da neće biti tako strogi…Mostar je ipak grad u beskrajnoj “tranziciji”….