Bijah s don Lukom Brkovićem u banjama Aquaterm u Olovu koje se nalazi 50 km sjeverno od Sarajeva na glavnoj cesti prema Tuzli. Tek sam prije par godina i čuo da postoje banje u Olovu i bilo mi je iznenađenje. Kapacitet je oko 180 kreveta, radi 80 ljudi i većina su mladi. Nakon konzultacija odlučili smo ići u ovu banju i nismo se pokajali. Voda je 36 stupnjeva i izvor je blizu hotela, terapije su raznovrsne i dobro se odvijaju. Hrana je vrlo dobra, svaki obrok ima tri ponude.
Smještaj je ugodan i čist. Osoblje je s direktoricom dr. Džemkom Zlatom Karić izvanredno. Nema ljutnje, nema vulgarnosti, dapače često se čuje: Ako Bog da, Bogu hvala. Nas su pazili kraljevski, jer nas poznaju.
Piše: Prof.dr.Franjo Topić
Najstarije Gospino svetište na Balkanu
Gospino svetište u Olovu je najstarije Gospino svetište na Balkanu, spominje se 1375. godine. Ovdje su dolazili hodočasnici iz mnogih bližih i daljih mjesta. Danas je katolika vrlo malo, ali hodočasnici često dolaze i navraćaju se usput da se pomole Gospi. Prvog svibnja je posebno hodočašće kad misu redovno ima kardinal Puljić, franjevački provincijal fra Jozo Marinčić i brojni svećenici i hodočasnici. I mi smo redovno hodočastili i imali mise.
Fra Ilija Božić već devet godina bdije nad ovim svetištem i čuva zapravo crni kamen, koji je ostao od stare crkve. Današnja crkva je početa 1930 g., a projekat je izradio čuveni Karlo Paržik. Jednu nedjelju na hodočašće su došli članovi Hrvatske žene iz Novog Travnika koju vodi Malina Kvasina (nekadašnja moja učiteljica) i bivši načelnik Viteza Tomislav Bošnjak Matić. Don Luka je predvodio, župnik fra Ilija Božić čitao a ja propovijedao. Propovijedao sam o tome kako ne bi trebalo biti toliko pesimizma, i da se živi solidno u Bosni i Hercegovini. Zavaravanje je da svi žive dobro u Njemačkoj. Ni u Njemačkoj nijedna prosječna obitelj ne može živjeti od jedne plaće. Dogodila se i jedna lijepa prigoda. Bila je misa prigodom dana smrti fra Luje Zloušića (1969.), koji je vrlo zaslužan za dogradnju crkve, a posvećena mu je i jedna kapelica.
Okupilo se dosta svećenika, posebno iz visočke franjevačke gimnazije, a fra Marijan Petričević je predvodio misu i propovijedao. Fra Stjepan Pavić je napisao knjigu o nekim profesorima visočke franjevačke gimnazije gdje je obradio i fra Luju. Njegov bratić Filip Zloušić bio je godinama uspješni predsjednik Napretkove podružnice u Beču. Često ljudi dolaze vidjeti svetište i pale svijeće kod crnog kamena za svjetliju budućnost. Ovdje je pokopan i otac bh književnosti fra Matija Divković koji je rođen u župi Jelaške. Uz veliku Gospinu oltarnu sliku postoji i Jurkićeva slika Gospe Olovske.
Vodna agora
Novi, lijepi i kvalitetni bazen bio je prava agora. Tu se pričalo, diskutiralo, šalilo. Pjevač Emin i tihi drug mu Osman iz Kaknja bili su uveseljivači „stanovnika“ bazena, jer su neki od preporučenih pola sata provodili i po dva sata u bazenu. Emin je svako malo zapjevao po neku pjesmu. Onda smo došli na ideju organizirati koncert s nazivom: Koncert na bazenu.
Tih dana je u Olovu boravila i Šemsa Suljaković, pa bi bila specijalni gost. Osman je bio zadužen za prodaju karata, plakate i ostalo, a policajac Esad iz Sarajeva, logično, za sigurnost. Sve je bilo pripremljeno osim što koncert nije održan. Možda neki drugi put. Iz agore-bazena vide se i crkva i džamija. U petak velim da treba ići na džumu, rekao sam da imam nalog od reisa i da moram izvijestiti reisa. Uvijek se nađe opravdanje, pa jedan veli “loša je cesta do džamije”. S obzirom na to da smo bolesni i da su posebne okolnosti, odvratih ja, ako je loša cesta do džamije, iznimno se može ići moliti i u crkvu.
Bazen ima zajedničke termine, a ima i podijeljene na muške i ženske. Od osam do deset je muški termin, a od deset do dvanaest ženski. Elem, žene dođu i ranije pa tjeraju muške. Naravno, mi se opiremo i tvrdimo da imamo još par minuta, zašto su tako nestrpljive. Jedna dama veli da ima zamotanih, a Esad veli: Što nas to briga, što su se zamotavale. Jedna veli Eminu: Tebe žene mrze, a onda smo mi muški iz solidarnosti branili Emina, s dodatkom da je on vrlo dobar i da je voljan čak pjevati im džaba dok se one kupaju.
Išli smo posjetiti i načelnika općine Đemala Memagića koji nam je predstavio situaciju u općini. I Olovo je bilo u zadnjem ratu praktično opkoljeno od blizog Han Pijeska i Ozrena, no imali su izlaz kroz usku cestu kanjonom Krivaje koja nastaje u Olovu od dvije rijeke. Olovo ima rudnik, kao što mu ime kaže, olova i bogato je šumama što se vidi i po čestim prolazima šlepera s balvanima. Olovo je čist grad ukrašen s puno cvijeća.
Načelnik je već treći mandat, na zadnjim izborima nije imao ni protukandidata. Kažu da ne uzima plaću i da je daje za stipendiranje mladih. Memagić je vlasnik firme Alma&Ras koju smo išli posjetiti. Krenuo je sa suprugom 1998. sa sedam radnika raditi trikotažu. Danas firma ima 1.200 radnika, a izvozi u Austriju, Švicarsku, Tursku i po regiji. Radili su za čuveni Dolce&Gabbana i sad su u pregovorima s Bossom. I ovo je jedno od čuda u Bosni i Hercegovini. Ipak Olovo dobro pliva.
Zaljubljenik u svoj zavičaj
Karići su nam predložili da obiđemo obelisk u Kamenici i Oćeviju fra Filipa Lastrića, oca bh historigrafije. Nusret je zaljubljenik u svoj kraj i priča s oduševljenjem. Poznaje dobro povijest, a iako je ekonomist čita dosta povijesna i književna djela, pa citira uz ostalo i pjesnika Jesenjina, te umalo nismo priredili pjesnički recital u lijepoj prirodi. Drveće, a onda i sva okolina bijaše našarana krasnim jesenskim bojama. Prema nekoj tradiciji obelisk je podignut uz put kojim su prolazile karavane sve do Dubrovnika u 14. stoljeću kao spomen na ranjavanje kralja Tvrtka I. (1338.-1391.) od strane vepra.
Izgleda kao da je s neba pao ovaj petometarski obelisk i ukrašen je na sve četiri strane s veprom i sa štitom. Sakriven je među stablima jelika i sunce ga stidljivo obasjava a tako je posađen da se može pomisliti da je i on neki bor. Nalazi se na uzvišenju nekad zvanom Vlaškovac, a sada Konjsko – valjda zbog toga što preko njega jedino konji tegle teška debla i što su konji bili glavno prevozno sredstvo. Ovim putem su prolazile rijeke hodočasnika iz Vareša Gospi Olovskoj. Jednu od legendi objavio je Izet Perviz na portalu Al Jazeere: „Davno nekada, izgubljen u vremenu, neki svećenik sreo je đavla. I bi prinuđen da se opkladi kako će prije izreći misu nego će ovaj donijeti kamen s mora. Sigurno bi izgubio da iznenada neka baba ne doviknu da izgovori samo prvu i posljednju riječ i tako prevari lukavog i zlog vraga prije nego što ovaj prevari njega. I svećenik je posluša. U taj čas đavo pade s neba i ispusti kamen koji se zabode u zemlju“.
Oćevija već u Europskoj uniji
Onda smo produžili u Oćeviju, teškim putem kao što je i olovo teško, gdje smo uz ostalo posjetili kovačnicu Dražena Jozelića na krasnom vodopadu poput male Nijagare. Kovačnica je, kako on veli, stara oko 600 godina i radi slično kao i prije, a kuje sačeve, tepsije, kose, tave itd. Ono što je zanimljivo i iznenađujuće jest da ne može dovoljno proizvesti ovih starih artikala i da ih izvozi sve do Austrije i drugih zemalja. Dao sam intervju Amiri Milunić za Radio Olovo. Govorilo se o situaciji u BiH, o Olovu, o malom natalitetu, iseljavanju itd. Nastojao sam, kao i uvijek, govoriti pozitivno i optimistički. Da je pjesnik Jesenjin bio u Olovu ponovio bi svoje stihove: Svaki rastanak, obećava i sastanak, zar ne?